Ove subote u sklopu nultog dana Human Rights Film Festivala u suradnji sa splitskom udrugom Skribonauti prikazana je video instalacija Samoća pamučnih polja (video link).
Radi se o filmskoj verziji drame francuskog književnika Bernard-Marie Koltesa u režiji Josepha Cesarinia i Caroline Caccavale. Nije slučajno da su baš Skribonauti, poznati po uspješnom programu biblioterapije zatvorenika, doveli u Zagreb ovu verziju Samoće pamučnih polja. Sama je drama u više navrata izvođena u hrvatskim kazalištima, u režiji domaćih i stranih redatelja, no ovo je prvi put da ju je naša publika mogla pogledati u interpretaciji – zatvorenika.
U filmu, čije je snimanje trajalo tri godine, sudjelovalo je 18 stalnih stanovnika Marseilleskog zatvora Baumettes i devet profesionalnih glumaca, također stanovnika Marseillea. Radnja drame se bazira na dijalogu između kupca i dilera, a kroz rad na njoj naglasak je stavljen na suradnju onih izvana i onih kojima je sloboda ograničena.
Dijalog je za potrebe filma prerađen u monologe koje pred nas, gledajući nas s četiri različita ekrana, stavljaju glumci. Instalacija ostavlja gledatelju na izbor koji će ekran promatrati. Tijekom prvih par minuta koncentriramo se na ekran na kojem glumac izgovara tekst, no s vremenom pogled prebacujemo na drugi ili treći ekran na kojima se izmjenjuju plesna koreografiju, paljenje cigarete ili krupni kadar lica dok na četvrtom drugi glumac u ulozi govornika nastavlja producirati ono što uskoro postaje glazbena podloga diskursa dvojice pretvorenog u ljutnju, mir, smijeh i pokret 26-orice.
Koltesov egzistencijalistički tekst otvara prostor za pitanja i odgovore među glumcima, kreirajući među njima most s kojeg se istodobno mogu zagledati u to kako izgleda svijet ovog drugoga. No, odnos slobodnog i neslobodnog čovjeka u doslovnom smislu te riječi nije jedino što projekt istražuje. Glumci su različitih nacionalnosti, spola i dobnih skupina, te se postavlja pitanje možemo li debatu dilera i kupca prenijeti na unutarnji sukob koji svatko od nas vodi sa sobom. Možda na sukob koji netko vodi zato što je zatvorenik vlastitog roda, nacionalnosti, spolne orijentacije, ili vlastitog identiteta koji ga iz nekog razloga ograničava. U tom smislu svi nalaze zajednički jezik i, gledajući nas sa četiri različita ekrana, prikazuju sve dimenzije koje donosi suradnja kao rezultat ujedinjenja.
Dijalog umjetnosti i društva
Iza čitavog projekta stoji Lieux Fictifs, organizacija koju su osnovali redatelji filma kako bi istražili mogućnosti dijaloga umjetnosti i društva, te odnos umjetnikovog položaja u kreativnom procesu spram onoga u društvu. Kroz posljednjih 20 godina uspjeli su u zatvoru Baumette uspostaviti stalni centar koji se bavi audiovizualnom umjetnošću. Centar služi kao mjesto gdje se kreativni proces odvija, ali i kao početna stepenica u obuci zatvorenika o umjetnosti.
“Same zatvorenike nije bilo lako isprva zainteresirati za projekt. A kada je interes porastao, došli smo do trenutka u kojem ih je bilo strah suočavanja s glumcima iz vanjskog svijeta. Teško je reći da li ih je više bilo strah vlastite amaterske glume ili činjenice da će ih netko tko nije osuđen gledati s visoka”, riječi su kojima je početak suradnje opisao jedan od redatelja, Joseph Cesarini.
Neki su od njih, iako u strahu od predrasuda izvana, morali prvo prijeći preko onih vlastitih. Dio zatvorenika imao je prigovore na suradnju s onima druge rase, a neke je u sudjelovanju skoro spriječila činjenica da je autor, Bernard-Marie Koltes (inače nedavno uveden u francuske lektire i silabuse sveučilišta) bio homoseksualac.
Na pitanje Luize Bouharaoue iz udruge Skribonaut o financiranju projekta, Cesarini i producentica filma Marie Christine André odgovorili su da se Ministarstvo kulture ugovorom obvezalo djelomično financirati takve projekte još 1992.
