Na ovogodišnjem izdanju Zagreb Film Festivala natjecateljski program Kockice (hrvatski kratkometražni film) donio je smjele prikaze različitih društvenih pojava, ali i sitnih, intimnih situacija koje često govore mnogo više no što se na prvu čini. U konkurenciji od deset filmova, našla su se dva koja potpisuju autorice, Klimanje Paule Skelin i Hortikultura Silve Ćapin. U većini filmova iz programa upravo su žene (u slučaju Klimanja – djevojčica) bile glavni likovi. Raznolikost po pitanju tema, dijalekata i prostora u filmovima svakako je pohvalna i zanimljiva značajka ovogodišnjih Kockica.
Ovogodišnji pobjednik Kockica je i moj osobni favorit – Jesen našeg ljeta Karla Voriha. Film prati Karla (Karlo Vorih, jedna od njegovih brojnih uloga u ovom filmu) i njegovu (post)studentsku svakodnevicu u Zagrebu tijekom babljeg ljeta. Omaž je to generaciji koja se nakon završenog faksa zapošljava u bircu i pokušava osamostaliti, ali na telefonsko-pupčanoj vrpci u svako doba mora imati roditelje kada ih internetski tutorijali iznevjere. Lelujava kamera i zaigrana montaža (Ivor Lapić, Karlo Vorih) savršeno dočaravaju (post)studentsku teturavu stvarnost, a pritom svakako valja pohvaliti glumačko ostvarenje Anete Grabovac (posebice scena kada ju Karlo napušta).
Osim generacijskog omaža, koji je sjajno upisan i u besmislenim, živahnim čavrljanjima između Karla i Anete, nemoguće je ne uočiti vješto i nenametljivo ukomponiranu posvetu Zagrebu. „Trbuh grada“ pojavljuje se na početku filma kada Karlo s djevojkom kupuje namirnice, zatim kao neizostavna točka zagrebačkog opijanja u noćnim satima, te kao svojevrsni signal za suočavanje sa stvarnošću kada Karlo odlazi od Anete, a susreće ljude u pet ujutro kako pripremaju štandove. U filmu je prisutno i suptilno ocrtavanje pandemijskog doba, primjerice u sceni koja dokumentira Marulićev trg kao novo mjesto okupljanja mladih te u sceni u tramvaju kada protagonisti ne nose maske, dok se iza naziru ljudi s maskama na bradi.
Sve što dolazi Mate Ugrina bavi se generacijskim problemima iz drugog gledišta. Film prati život djevojke (Tea Ljubešić) na otoku koja sa smjenom godišnjih doba mijenja poslove. Dok zimi živi izoliranim i monotonim životom kao njegovateljica starije žena, ljeti radi u ugostiteljstvu u turističkoj vrevi. Sve što dolazi funkcionira kao antirazglednica s Jadrana koja problematizira posljedice ekonomije oslonjene isključivo na turizam, kao i položaj (mladih) ljudi na tržištu rada. To je tihi film atmosfere, u kojem okoliš postaje protagonistom. Treba pohvaliti scene uzburkanoga mora, bure koja šiba – koje rezoniraju s unutrašnjim stanjem protagonistice. Sive tonove zime smjenjuju tople, užarene boje ljeta, kada protagonistici ostaje tek zera vremena za uživanje budući da radi sezonski posao. Ona tada drugačije djeluje i hoda, i najzačudnije – na koncu progovara bez zadrške, no tek onda kada se u razgovoru s mladićem na plaži postavi u izmaštani narativ švedske turistkinje. Uostalom, život koji živi kao da nije njen.
Film Ne pogađa svaka Marka Dugonjića, koji je inspiriran stvarnim događajem, vraća nas u ratnu 1993. Pratimo Veljku Gaši (Marina Redžepović) koja se usred rata sama upućuje iz Gunje prema vinkovačkom rodilištu i to u ljubičastom fići. Ratna je to priča obrađena iz nesvakidašnje i ženske perspektive, gdje u vihoru rata Veljka odlazi od kuće, staložena, ali svjesna rizika. „Ne pogađa svaka“ rečenica je koju joj upućuje njena sestra, aludirajući na granate. No, ispostavit će se da vrebaju i druge opasnosti. Nakon što uspije stići u rodilište, Veljku pogađaju – riječi, upućene od strane liječnika i medicinske sestre koji se raspituju o njezinom suprugu Albancu i ocu Srbinu. Nakon ksenofobnih opaski osoblja, kao jamstvo za sigurni ishod porođaja Veljka ponudi napraviti i ispeći pitu kada se porodi, i to ni manje ni više nego u sterilizatoru. Pita za nju postaje način opstanka, jer u iracionalnoj, sumanuto mrzilačkoj atmosferi rata mora izvući ne jednu, nego dvije glave. Treba pohvaliti autentičnu kostimografiju, ali i fotografiju, koje doprinose stvaranju neizvjesne i napete atmosfere devedesetih. Priča definitivno ima slojeva za razrađivanje u dugom metru, jer mnoga prazna mjesta filma nisu posve jasna pa ostaje dojam da puni potencijal priče nije u potpunosti postignut.
Klimanje Paule Skelin iz dječje perspektive nudi pogled na svijet odraslih. Dokoni dan u životu djevojčice Antonije (odlična Maris Jozić) koja kroz dalekozor promatra susjedstvo u splitskim blokovima prekida činjenica da joj se počinje klimati prednji zub. Antonija pokušava zaboraviti na zub, ali nervoza njezine majke (Ana Uršula Najev) ne sluti na dobro. Antonijine dječje brige i želju za majčinom pažnjom postupno nadglašavaju fragmenti iz svijeta odraslih, natruhe ozbiljnih problema. Dolazak policije i ovršitelja isprva ne uzburkava Antonijinu dokolicu. Ona, naime, sada pokušava pridobiti i njihovu pozornost, no nailazi na nerazumijevanje nakon svojeg mini-nastupa. Na koncu, uzima stvar u svoje ruke i sama pomoću konca i vrata vadi zub. U filmu možemo iščitati problematiziranje komunikacije roditelja s djetetom, ali i sustava koji ne preže i ne razmišlja previše o sudbini malog čovjeka (u ovom slučaju, samohrane majke). Kroz simbolično klimanje mliječnoga zuba postupno se klima i djevojčičino bezbrižno djetinjstvo, čiji svijet prerano naplavljuju preokupacije i brige odraslih.
Različite perspektive ovih filmskih priča najavljuju smjelu budućnost hrvatske kinematografije, koja se usprkos pandemiji bori da stvara i nađe svoj put do gledateljstva. Stoga, valja nam pratiti spomenute autore/ice i iščekivati njihove nove uratke.
