Ako bacite oko na UNESCO-v popis nematerijalne kulturne baštine, uočit ćete da sadrži zaista bogat koloplet tradicija iz svih krajeva svijeta. Hrvatska je česta gošća toga popisa – tu su međimurska popevka, dalmatinske klape, sinjska alka, medenjaci, istarska ljestvica… No, pročitati opis neke od tih tradicija na papiru (ili ekranu) ili iskusiti je iz prve ruke te shvatiti njezino značenje – naravno da je razlika ogromna.
Estonska redateljica Anna Hints tako je za svoj na Sundance filmskom festivalu nagrađen dokumentarac Smoke Sauna Sisterhood, prikazan i na ovogodišnjem ZFF-u, izabrala 800-godišnju tradiciju estonske zajednice Voro u koju ju je uputila njezuina baka. Zadimljene saune istovremeno su namijenjene opuštanju i iscjeljivanju, koliko i sušenju mesa.
Hints odrađuje dobar posao prezentirajući elemente tradicije – pripremu drva, loženje peći, višesatni boravak u sauni, utrljavanje soli i čišćenje tijela prikupljenim grmljem, bušenje rupa u ledu obližnjeg jezera, kupanje u ledenoj vodi poslije saune – no pravo značenje za žene iz zajednice ide mnogo dublje i univerzalnije.
Snimanje koje je trajalo sedam godina i povjerenje prikazanih žena višestruko se isplatilo – Sestrinstvo parne kupelji intiman je portret sestrinstva stvorenog u sigurnom prostoru, izoliranom od ostatka svijeta, u kojem međusobna iskrenost, povjerenje, strpljenje i potpora otvaraju mogućnost liječenja duše, a ne samo tijela.
Najveći dio filma provodimo u samoj sauni zajedno s protagonistkinjama, u zadimljenoj, vrućoj, vlažnoj, prigušenoj prostoriji ispunjenoj golim ženskim tijelima i njihovim razgovorima i pjevanjem. Iako kadrovi koji prikazuju ženska tijela – naizmjenično kapljicama okupana torza, udove, leđa, stražnjice, dojke – nisu zainteresirani za subjekte kojima tijela pripadaju, pa ni za njihova lica, oni ne bježe od neposrednosti i detalja (to je inače tipično za, primjerice, erotske ili pornografske filmove kojima dominira „muški pogled,” a efekt koji se postiže ovim pristupom ne može biti udaljeniji ili suprotstavljeniji takvom prikazu). Sirovost, prirodnost i nesavršenost svega prikazanog primarno je u funkciji oslobađanja i prepuštanja iskustvu.
U filmu, jedino što odaje vrijeme radnje, osim izmjenjivanja godišnjih doba, duhovita je razmjena mišljenja o neželjenim dick picsima muškaraca s Tindera, modernoj verziji neprimjerene muške komunikacije, jer su teme zaista univerzalne, a trauma jedne žene koja je opisuje postaje univerzalna ženska trauma.
Dok slušamo priče o majkama i očevima koji ih nisu dovoljno voljeli ili podupirali, o nametanju standarda ljepote kao jedine prave ženske vrijednosti, o sramu i nesigurnostima koje proizlaze iz takvih zahtjeva, o neispunjenim očekivanjima, o ugodnim i manje ugodnim ritualima zavođenja, o zlostavljanju, braku, majčinstvu, djeci, bolestima i operacijama, najčešće ili uopće ne vidimo lica ili vidimo lice neke od trenutnih slušateljica koje isijava empatiju nužnu u ovakvim trenucima izloženosti i ranjivosti.
I ekstremno bolna iskustva, kao što je primjerice rođenje mrtvog djeteta ili silovanje u tinejdžerskim godinama, koja žene iznose možda čak i prvi put, dočekana su s istim strpljenjem, neosuđivanjem, potporom, bez posebnih komentara ili savjeta.
Posebno dolazi do izražaja ambijent saune, koju ova estonska zajednica promatra kao živo biće koje sudjeluje u svim procesima – utješni dodir, utrljavanje soli u svoje tijelo ili tijelo jedne od svojih „sestara po sauni”, zajedničko pjevanje napjeva koji tjeraju zlo i bol a prizivaju snagu, polijevanje i umivanje vodom, zajedničko opuštanje i povremene salve smijeha – tu su da zamijene riječi.
Zvukovi šištanja pare, nerazgovijetnog utišanog razgovora ili pjesama i zvukovi okolne prirode miješaju se s atmosferičnom, eteričnom glazbom koju je za dokumentarac komponirao Edvard Egilsson, a sve zajedno doprinosi osjećaju da sudjelujete u nekom mističnom ritualu. No, osnovna postavka dokumentarca u sebi zapravo ne sadrži nimalo mistike i vrlo je jednostavna; postojanje sigurnog mjesta i međusobne potpore ono je što ovim ženama donosi pravo olakšanje. Za njih, kao dio estonske zajednice koja je, kako saznajemo iz njihovih priča, izrazito suzdržana i nesklona izražavanju emocija, to je vjerojatno jedino mjesto na kojem je tako nešto zamislivo i moguće.
Nakon filma ne možete se ne zapitati jesu li tradicije slične namjene postojale i na našim prostorima, kao i razmišljati o razlozima zašto više ne postoje ili u što su se u međuvremenu transformirale. Prva asocijacija bio mi je roman koji sam spletom okolnosti nedavno pročitala – Ljeta s Marijom Olje Savičević Ivančević, koji sličan ritual pronalazi na dalmatinskom selu, u okupljanjima uz čašicu žena svih generacija nakon obiteljskih večera, nakon što bi se muškarci povukli piti, pušiti i kartati. Tu je i sličan motiv univerzalnosti ženskog iskustva u sirovim i patrijarhalnim okolinama, koji ispisuje jedan nevidljivi, zaboravljeni, zanemarivani dio povijesti.
Dok moderna vremena i životne okolnosti sve više kidaju veze između žena u obitelji kao i ženska prijateljstva, možete se smatrati izuzetno sretnom ako imate dobar odnos s majkom ili ako imate jednu iskrenu i pravu prijateljicu, što može biti samo razlog više da se takve ili slične tradicije nastoje održati, sačuvati, upoznati i razumjeti, a to nam Hints u svom filmu zaista vjerno i efektno prenosi.
