Na 19. ZagrebDoxu, koji je održan od 26. ožujka do 2. travnja 2023., prikazano je 116 filmova u 12 programskih cjelina. Festival je obilovao brojnim zanimljivim temama među kojima sam, gledajući otprilike tri filma dnevno, oblikovala tri tematska skupa kojima će se voditi ovaj osvrt. Prvi se bavi ulogom slika, naročito filmskih, ali i slika uopće, u ljudskim zajednicama. Drugi tematski skup određen je ženskim ključem: filmovi koje su režirale žene, filmovi o ženama, pa moguće čak i – za žene. Treći tematski skup sačinjavaju filmovi koji se na različite načine bave nasljeđem Nesvrstanih ili/i (de)kolonijalizacijom.
Slika i moć
„Slika nas je držala zarobljenima. I mi nismo mogli izaći iz nje, jer je bila položena u naš jezik te se činilo da nam se taj jezik neumoljivo ponavlja“. (Ludwig Wittgenstein)
Za Frankfurtsku školu vizualni režim usko je povezan s masovnim medijima. Slika danas zauzima mjesto koje je nekad imao jezik: ona je postala figura, predložak ili model za sve druge stvari.
Film Fantastičan stroj kojim se otvorio festival djelo je dvojice autora, Axela Danielsona i Maximiliena Van Aertrycka koji zajedno potpisuju režiju, scenarij, kameru, produkciju, te, u koautorstvu s Mikelom Cee Karlssonom, i montažu. Radi se o zanimljivom kompendiju niza filmskih isječaka i onih iz drugih time–based medija kakvima obiluju društvene mreže. Počevši od 1858. i prvih stop-animacija, preko prvih filmskih projekcija, dobivamo stroj koji bilježi pokret koji ljudsko oko ne može registrirati. Osim toga, dobivamo i nova društvena mjesta poput kinematografa, a kako piše Walter Benjamin, u njima se uvodi princip kolektivnog promatranja slika.
Od slika koji dokumentiraju povijest, autori nas ubrzano uvode u suvremenost u kojoj ljudi imaju opsesivnu potrebu da bilježe gotovo svaku svakodnevnu radnju svojim „pametnim“ telefonima, ili kulturu u kojoj je razvijena bolest „selfitisa“, kako piše Ana Peraica u svojoj nedavno i na hrvatski prevedenoj knjizi Kultura selfija – osobna reprezentacija u suvremenoj vizualnoj kulturi. Iako poglavito duhovit, film je i sâm zapeo u pretjerivanju šokantnim snimcima, ili pak iteraciji izrugivanja ljudima koji se već izruguju snimljenim nezgodama drugih ljudi, zatvarajući tako puni krug nemogućnosti suvremene svakodnevice da se izbavi iz okvira zadanog slikovnim obratom.
Film Povijest svijeta prema Getty Imagesu (režija, scenarij, montaža: Richard Misek) direktno se nadovezuje na film koji je otvorio festival. Naime, Getty Images je najveći komercijalni arhiv na svijetu i kao takav uvelike kontrolira ne samo kolanje slika već i način na koji, putem slika, „čitamo,“ odnosno vidimo povijest. Priča započinje snimkom San Francisca braće Miles iz 1906. godine, pri čemu je sekvenca snimljena neposredno prije potresa, što je braći tada omogućilo priličnu zaradu kroz projekcije San Francisca kakav je nekad bio. Danas te sekvence „dila“ Getty Images.
Od te priče, preko testiranja atomske bombe, kolektivnog plivanja tijekom kulturne revolucije u Kini, slijetanja na Mjesec, itd. ovaj kratkiš propituje pojam javne domene i poslovni model koji ista omogućava u svijetu koji je normiran privatnim vlasništvom – i ono što je u javnoj domeni u konačnici postaje privatno. Autora iritira činjenica da je samo snimanje odraz moći, no, kao što zaključuje, slike ponekad govore same za sebe. Njegov cilj je bio da „oslobodi“ neke od slika njihovog robovanja komercijalnim arhivima. Zato je film moguće ne samo besplatno pogledati na njegovim mrežnim stranicama, već i sačuvati u vlastitom arhivu (op.ur. u periodima kada se prikazuje na festivalima, a od ljeta 2023. i kontinuirano).
O ženama i za žene
„Koketirala sam s inteligencijom i intelektualcima, možda je sad vrijeme za koketiranje s tržištem“. (Apolonija Sokol)
Apolonija, Apolonija (scenarij i režija: Lea Glob) svojevrsni je biografski film kojim Lea Glob prati karijeru slikarice Apolonije Sokol tijekom čitavog jednog desetljeća. Izuzetna je to priča o naporima umjetničkog stvaranja i intimno-društvenim relacijama na kojima nastaje slika, pri čemu ovog puta govorimo o klasičnom mediju slike na platnu, najčešće velikih formata. No, Glob je napravila i priču o svom odnosu s Apolonijom, o sebi i svojoj sudbini žene-majke, kao i o ženama koje svojim prijateljstvima pridaju veliko značenje.
Jedno od tih prijateljstava je i prijateljstvo Apolonije s Oxanom Shachko (1987.-2018.), članicom radikalne feminističke grupe Femen. Priča je to i odnosu umjetnica i tržišta, ali i o izbjeglištvu i disidentstvu, kao i obiteljskoj traumi. Svi ovi narativni filmski slojevi majstorski su orkestrirani i povezuju gledateljice s protagonistkinjama: svaka žena prepoznati će se u barem jednom, ako ne i više tih pripovjednih slojeva.
Iako je usmjerena na to da uspije, Apolonijin životni put je utemeljen više u ideji preživljavanja nego bogaćenja pod svaku cijenu. Prateći klasični trajektorij svakog globalno uspješnog umjetnika – Pariz, New York, Los Angeles, Rim, – Lea Glob nam ne dozvoljava da zaboravimo da je Apolonijin umjetnički put započeo bijegom njene majke iz (post)staljinističke Bjelorusije.
Ljepota i krvoproliće (režija: Laura Poitras, kamera: Nan Goldin) moj je osobni favorit ovog ZagrebDoxa, o kojem je gotovo sve rekao kolega Nikola Đoković. Dodala bih samo da se radi o iznimnom svjedočanstvu, ultimativnom primjeru kulture radikalne istine kakvu je iznjedrio njujorški Bowery 1970-ih, čiji su protagonisti, uz Nan Goldin, Lydia Lunch, John Lurie, Vivienne Dick i mnogi drugi.
Bella ciao Giulie Giapponesi nalik je neispunjenom obećanju. Nevjerojatno zanimljivog sižea, film nas upoznaje s nizom verzija o porijeklu pjesme iz naslova, kao i njenoj simboličkoj snazi koja daje naboj otporu nepravdi širom svijeta, od Čilea do Kurdistana. No, autoričin statement pritom ostaje prilično blijed.
Zato je domaći omnibus Osam poglavlja u potpunosti ispunjeno obećanje. Raznovrsni režiserski postupci Tonćija Gaćine, Tihe K. Gudac, Jasmine Beširević, Anje Koprivšek, Petra Vukičevića, Dalije Dozet, Judite Gamulin i Katarine Lukec u konačnici tvore jedinstvenu cjelinu koja nam na nježan i topao način predočava živote žena kroz osam sudbina i osam desetljeća, vodeći nas kroz intimne univerzume djevojčica, djevojaka i žena u raznim fazama, zaključivši film uvidom u svijet keramičarke i slikarice Ljerke Njerš koja i u 86-oj godini života neumorno stvara.
Nothing Compares (režija: Kathryn Ferguson) film je koji prati uspon (i “pad”) Sinéad OʼConnor, žene koja nije bila spremna na kompromise, što joj svjetski šou-biznis nikad nije oprostio. Njeno prozivanje pape i katoličke crkve ostalo je zapamćeno kao skandal u svijetu u kojem se istina konzumira na kapaljku dok se hipokrizija grabi zaimačom i ulijeva u svaki tanjur. Redateljica je nedovoljno iskoristila sve aspekte koje priča o ovoj izuzetnoj ženi moguće otvara, koristeći footage loše kvalitete kao i inscenacije nekih dijelova Sinéadinog života (poput npr. legendarnog šišanja kose), tako nepotrebno zamarajući gledateljice nemuštom interpretacijom. Ipak, film daje više no dovoljno informacija o irskom društvu iz kojeg je Sinéad potekla kao i pozitivnim promjenama kojima je doprinijela.
Ovaj tematski sklop zaokružujem filmom Merkel Eve Weber. Impresivan početak kojim se jukstapozicionira njen nastup na Harvardu i refleksija na Berlinski zid kao prepreku slobodi koja je, navodno, na drugoj strani, s ksenofobnim fašistoidnim ispadima Donalda Trumpa koji baca svoje glasače u delirij obećanjem gradnje zida između SAD i Meksika, pretapa se u niz osvrta poznatih ličnosti (poput Tonyja Blaira, Hilary Clinton, Condoleezze Rice, Christianne Amanpour i dr.) na njen lik i djelo i redanje intervjua s Merkel iz raznih epoha njene političke karijere u kojima vrlo često ocrnjuje onu drugu, „neslobodnu“ Njemačku (iako je neki dokumentarni snimci njenog mladog života poprilično demantiraju, pokazujući stanovitu bezbrižnost mladosti u socijalizmu).
Jedno od najjačih mjesta u filmu je uvid koji objašnjava zašto je Merkeličina politika efektivna: jer si ona sama ne može dozvoliti tipično maskulino političko razmetanje egoističnim gestama – sva njena energija usmjerena je u konkretan cilj uspješnosti politika koje je uzela u zadaću sprovesti. Kada to spojimo s racionalnim upravljanjem očekivanjima, dobijemo Merkel = nula afekta i maksimum efekta, odnosno formulu za uspjeh demokršćanske politike kvazi-ujedinjene Njemačke u kojoj istočna ostaje „drugotna“.
Zanimljiv je i moment koji netrpeljivost između Putina i Merkel objašnjava činjenicom da je Putin bio dobar prijatelj Gerharda Schrödera, kojem Merkel navodno otima kancelarsko mjesto, što itekako govori o prisutnosti privatnog u javnim svjetskim politikama. Na kraju, ne treba zaboraviti da je Merkel omogućila imigraciju stotina tisuća izbjeglica i pritom neumorno ponavljala: „Wir schaffen das,“ (Možemo mi to), a čak i onda kada su se mase okrenule protiv nje uzvratila je riječima: „Ako ne možemo pokazati prijateljsko lice u ovakvoj situaciji, onda to nije moja zemlja“. To je bio jasan antifašistički stav i dokaz da i (demo)kršćani mogu biti antifašisti. Strpljenje kojim se odnosila prema fašistoidnom Trumpu je pak druga strana demokršćanske snošljivosti. Film je vrlo dobro ocrtao obje strane medalje Merkeličine politike, uvjerljivo poantirajući njenu, u tim prilikama, ipak toliko potrebnu racionalnu diplomaciju.
Imaginarij antikolonijalnog
Kao netko tko potiče iz generacije koja je bila hranjena ideologijom kolektivizma, antikolonijalizma, suvereniteta i miroljubive koegzistencije u mjeri koja odgovara današnjoj opsjednutosti masa vlastitom slikom, pri/povijesti o Nevrstanima i borbi protiv kolonijalizma smatram izuzetno važnim.
Filmski diptih Mile Turajlić fenomenalno je djelo koje nam plastično pokazuje koji je zapravo bio domet politika Nesvrstanih. Diptih je nastao zahvaljujući činjenici da je Turajlić pronašla ogromnu količinu ostataka, tzv. restlova koji nisu nikad umontirani u Filmske novosti, filmski žurnal koji je do pojave televizije bio jedini oblik vijesti u obliku pokretnih slika, a prikazivao se prije glavne filmske predstave ili, neposredno nakon rata, i na glavnim trgovima gradovima (u Zagrebu npr. na Trgu Republike, tada kolokvijalno zvanom Jelačićplac ali bez Jelačića). Restlovi su pronađeni u i danas postojećem poduzeću Filmske novosti, s kojim su filmovi potom napravljeni u suradnji.
Činjenica da su pronađeni materijali skenirani u 4k rezoluciji omogućava fantastično i emotivno pregnantno filmsko iskustvo koje nas u prvom dijelu vodi na fascinantno putovanje poviješću Pokreta nesvrstanih, od sjedišta Ujedinjenih naroda preko Beograda do Titovih putovanja prijateljskim zemljama Pokreta, dok nas drugi dio uranja duboko u alžirsku revoluciju te ogromnu i jedinstvenu ulogu koju je Stevan Labudović imao u njenom dokumentiranju.
Rad Mile Turajlić uistinu je napredovao koracima od sedam milja u odnosu na njen film Cinema Komunisto (2010): svjedočimo zrelom odnosu spram globalnog značaja jugoslavenske vanjske politike, a topao i prijateljski, posve familijariziran odnos s Labudovićem daje nam autentičan uvid u svijet čovjeka koji je kameru naučio koristiti kao partizan u 2. svjetskom ratu, da bi krajem 1950-ih i tijekom 1960-ih snimao Tita na svim njegovim putovanjima čuvenim brodom Galeb, te dokumentirao afričke antikolonijalne revolucije (Alžir, Mali, Mozambik, i dr.).
Kroz filmove se proteže i auto-refleksivna nit kojom glas autorice daje izvrsne komentare i meta-komentare na povijesna zbivanja i gradi svoj autentičan odnos spram istih. Izvedbu tog voice–overa podržala je izvedbena umjetnica Barbara Matijević, što je svakako zanimljiv i inovativan postupak. Moglo bi se reći da je ovim radom Turajlić odista visoko digla ljestvicu u načinu na koji je moguće koristiti arhivski filmski materijal, kao i interpretirati isti – pronalaženje originalnih audio snimaka koji su povezani sa snimkama osnivačke konferencija Pokreta nesvrstanih u Beogradu 1961. godine je dokumentaristički postupak koji ujedno doprinosi povijesti kao disciplini. I ne zaboravimo, govorimo o svjetskoj, ne lokalnoj ili regionalnoj povijesti.
U ovaj tematski skup valja uključiti kratkiš Cabralovo sjećanje (u originalu samo „Memória“ – preveden je engleski naziv, a ne original; režija Welket Bungué). Za razliku od službene najave, meni je nemoguće iščitati taj film kao da mu je cilj „upaliti iskru pomirenja iz slikovnosti dvaju suvremenih naroda različita podrijetla koji dijele zajedničku kulturu – europsku portugalsku kulturu.” Gvineja Bissau, o kojoj je riječ u filmu, krvavo se borila s Portugalom za svoju nezavisnost (upravo je Jugoslavija tu borbu bezrezervno podržala), a braća Cabral u toj epopeji imaju veliku povijesnu ulogu: Louis Cabral osnivač je Afričke partije za nezavisnost Gvineje i Zelenortskog otočja te prvi predsjednik nezavisne Gvineje Bissau, dok je njegov brat Amílcar Cabral jedan od najpoznatijih intelektualaca pan-Afrikanista. Performer u filmu koristi niz animalističkih gesti koje su, uz malo znanja o povijesti, odveć asocijativne da bismo tako olako govorili o nekoj zajedničkoj europskoj kulturi Portugala i njegove nekadašnje kolonije.
Za razliku od Cabralovog sjećanja, kod filma Mali 70-ih Markusa CM Schmidta (koji potpisuje režiju i montažu) apsolutno se slažem sa službenom najavom koja kaže: “Film donosi rijedak pogled na suradnju umjetnika iz različitih kultura. Prikazuje ključne trenutke koji će u konačnici dovesti do stvaranja uistinu suradničkog albuma kojim će se odati počast jednom posebnom razdoblju u bogatoj glazbenoj povijesti Malija.” I ovdje se radi o povijesti koja je povezana s borbom za nezavisnost i činjenicom da je kubanska revolucija utjecala na Mali i u političkom i u glazbenom smislu, što se u filmu odlično čuje i vidi.
Osvrt na nagrade 19. ZagrebDoxa
Međunarodni žiri čiji su članovi bili redatelj Igor Bezinović, producentica Zdenka Gold i distributer Peter Jaeger Veliki pečat u ovoj sekciji dodijelili su filmu Manifest (scenarij, režija, montaža, produkcija: Angie Vinchito), koji je dobio i nagradu Movies That Matter za ostvarenje koje na najbolji način promiče ljudska prava, koju je dodijelio žiri u sastavu: Luca D’Introno, Tvrtko Jakovina i Snježana Pavić.
Manifest je snažan politički film u kojem gledamo snimke koje su načinili ruski tinejdžeri. Bolno je to svjedočanstvo o nasilju odraslih, koje djeca trpe na svakom koraku: u razredu, kroz nastavnički teror i vrijeđanja, na školskim hodnicima gdje ih se fizički zlostavlja, na putu do škole ili u kući gdje slušaju sirene za uzbunu umjesto glazbe. Nije to film samo o ratu među narodima, to je i film o ugnjetavanju djece u sistemu školovanja koji je oformljen kao rat protiv djetinjstva, sistemu koji će perpetuirati nasilje. Ratne strahote nakalemljuju se na svakodnevicu, te školski razredi postaju prostori u kojima vlada strah umjesto radosti učenja. “Selfizam” omogućuje da gledamo dvanaestogodišnjake koji sami sebe proglašavaju histeričnima, dok odrasli ne preuzimaju odgovornost za svijet koji proizvode. Upravo suprotno, djeca se hapse na protestima podrške Navalnyju, vođi ruske opozicije.
Specijalno priznanje u kategoriji Movies That Matter dodijeljeno je Damiru Markovini i filmu Dezerteri, dirljivom ostvarenju koje govori o autorovoj generaciji koja je pobjegla od rata u bijeli svijet, noseći sa sobom uspomene na školske dane u Mostaru kao najvrjednije blago. Animirane sekvence Marka Tadića daju filmu poseban, naivno-dječji šarm, a treba spomenuti i nagrađeni zvuk na Ji.hlava IDFF-u 2022., pri čemu glazbu potpisuje Manja Ristić, a na istom festivalu film je dobio i nagradu za najbolji srednjoeuropski i istočnoeuropski film.
Posebno priznanje u regionalnoj konkurenciji pripalo je hrvatsko-nizozemskom dokumentarcu Prizori s mojim ocem Biserke Šuran. „Dozvoljavaš mi da govorim iz srca, a to je uvijek zanimljivo,“ kaže otac kćeri u jednom od bergmanovskih dijaloga koje vode na nizozemskom te koji, u kombinaciji s arhivskim materijalom, pričaju staru a opet novu priču o zemlji koje više nema – Jugoslaviji. Ovaj film je još jednom pokazao da ništa nije toliko politično kao staviti svoju vlastitu intimu u širi društveni kontekst.
Mali pečat za najbolji kratki film iz natjecateljskog programa, o čemu su odlučili Christine Camdessus, Andrej Korovljev i Ivan Ramljak, osvojio je film Horror Vacui redatelja Borisa Poljaka. Uvodna scena, poput fatamorgane čiju stvarnost dokazuje zvuk zapljuskivanja mora i graktanje galebova, pretapa se u olovno nebo kojim dominiraju vojni avioni, što i jest stvarnost naše stratosfere: iznad putničkih aviona lete MIG-ovi i drugi ratni strojevi. Okupljene na razaraču, Poljak nam ih prikazuje u svoj njihovoj užasnoj moći. Konjanici okićeni epoletama s mačevima u rukama iz sljedeće scene kao da pripadaju nekoj drugoj povijesnoj epohi. No, to je sadašnjost, ta koju živimo, kojom upravljaju vojni magnati i patrijarhalno nasilje koje neprestano odgaja nove pokorne vojnike koji će naslijediti mačeve, epolete, tenkove i topove svojih očeva, djedova, pra- i čukun-djedova te ih savjesno koristiti braneći ili osvajajući neku zastavu i naciju koja pod njom stoji.
Performans Siniše Labrovića u filmu se pojavljuje ne kao disruptivni element već kao motiv kojim se prisutnost uniforme normalizira u tkivu urbane svakodnevice. Vojska je sveprisutna, čak i kad je ne vidimo, a rat je uvijek na pomolu, čak i kada ga nitko ne najavljuje. Defile civila koji nose kape s crvenom zvijezdom (pretpostavljam pro-ruski orijentirani građani Ukrajine) doima se poput protesta hodajućih prikaza neke davno prohujale povijesti. Na kraju, užareni asfalt i zvuk cvrčaka – kamo sreće da je sve ono prije bila samo fatamorgana… Film je snimljen jakim teleobjektivom, tako da se stilski nastavlja na Poljakova prethodna tri filma Splitski akvarel, Autofokus i Oni samo dolaze i odlaze, tvoreći s njima svojevrsnu tetralogiju.
ZagrebDox nam ponovo pokazuje ono što je Mila Turajlić formulirala na sljedeći način (parafrazirano): ono što dokumentiramo nije stvarnost, već politički vektor naše stvarnosti. Ono što mi nedostaje na ZagrebDoxu su upravo dubinske diskusije i analize tih vektora.
