Objavljeno

Moralni vez: Stare i nove interpretacije zidnjaka

Juan Echeverry / Željko Krašić

Vjerna ljubav i lijepi dom, to mi leži u srcu mom.

Kuharica budi čista, da se suđe uvjek blista.

Kuharica što je mlađa, večera je odmah slađa.

Kad tvoj posao posvršiš, priznanje muža zaslužiš.

Sretnome žene umiru, a nesretnome kobile crkavaju.

 

Navedene i slične poruke, popraćene najčešće slikom bračnog para ili majke s djecom okružene floralnim motivima, tipične su za ukrasne zidne krpe, tzv. zidnjake ili kuvarice, koji predstavljaju dio tradicijske materijalne kulture.

Iako pripadaju nekom drugom vremenu, većina nas sjeća se tih “poučnih” krpi koje su visjele iznad štednjaka naših baka, a danas se povremeno koriste (osim za brisanje prašine) za subverziju stereotipa (primjerice, kalendar udruge B.a.B.e. iz 2007.) ili komentiranje društveno-političke situacije (primjerice, Kuvarice grupe Škart).

U tekstu “Žena u natpisima na ukrasnim zidnim krpama (zidnjacima)”* Josipa Tomašić objašnjava da su zidnjaci dio šire europske tradicije te da se najprije javljaju u gradovima srednje Europe u periodu od kraja 19. do početka 20. stoljeća, a osobito su bili popularni između dva svjetska rata. Iz srednje Europe šire se i u hrvatske gradove, a zatim i sela, gdje ih najprije prihvaćaju viši slojevi (liječnici, učitelji, trgovci i obrtnici), a onda i obične seoske kuće. Žene koje su izrađivanje zidnjake kod nas preuzimale su motive iz stranih knjiga i časopisa, zbog čega nalazimo malo onih lokalnih. Najstariji motivi imali su obilježja nizozemskih pejzaža i nošnji, a domaći obrtnici prevodili su tekst i prilagođavali ga te prodavali domaćim ženama.

Tomašić navodi da se tekst zidnjaka uklapa u korpus pisanih, pučkih i usmenoknjiževnih tekstova koji progovaraju o položaju žene, odnosu muškarca i žene, kao i o sferama privatnoga i javnoga, visokoga i niskoga, urbanoga i ruralnoga. Zidnjaci odražavaju vrijednosti patrijarhalne tradicijske kulture te služe kao izvor podataka o odnosu muškarca i žene te o položaju žene unutar obitelji.

“Ne iznenađuje da je žena u mnogim tekstovima pučke, ali i usmene književnosti, podređena muškarcu. Upravo su poslovice kao izrazi životne narodne mudrosti sačuvale tradicijsko shvaćanje žene kao prevrtljive, brbljave, nepouzdane i neumne,” navodi Tomašić.

No, ženi je pripisana i jedna pozitivna uloga – uloga majke.

“U tradicijskoj kulturi žena je čuvarica ognjišta. Njezin prostor je prostor kuhinje i brige za obitelj – privatni prostor, dok su javne društvene sfere rezervirane za muškarca.”

Od žene se očekuje da ugodi mužu, da bude dobra majka i kuharica, da bude vrijedna i štedljiva. “Sreću treba zaslužiti, a ona proizlazi iz zadovoljstva muža,” piše autorica.

Osim emocionalne ovisnosti žene o muškarcu, problem je i ekonomska nesamostalnost žene, koja se očituje u sintagmama u kojima žena traži novac od muža ili ga dobiva kao nagradu (Kuharice skuhaj ručak fino, pa ćeš dobit novaca za kino; Zašto gledaš sad u lonac kad mi nisi dao novac?).

S druge strane, na određenom broju zidnjaka mogu se pronaći izrazi nezadovoljstva žena, koje su često mogle iskazati samo kroz ručni rad – medij koji im je bio dostupan (primjerice, Dragi Mužu uvečer nemoj odlaziti, jer ja ću sebi drugog pozvati).

Ipak, treba se zapitati koliko su zidnjaci bili rezultat patrijarhalnih ideala, a koliko su doista reflektirali stvarne stavove i želja žena. Prema Tomašić, činjenica da na domaćim krpama nalazimo vrlo malo lokalnih motiva ukazuje na to da kućanice “nisu imale potrebu u zidnjake upisivati dio sebe, svojih navika i svojega životnog prostora,” i “upravo ta doza neuživljenosti u tekst sugerira više zabavni pristup izradi zidnjaka.” Oni su, dakle, prvenstveno bili oblik djevojačke razonode, druženja i komunikacije među ženama, kojima je kuhinja služila, između ostalog, kao mjesto susreta.

Aisha Franz / Željko Krašić

Prošlog tjedna upravo su zidnjaci poslužili skupini umjetnica i umjetnika kao polazište za poigravanje konceptom autorstva te za proučavanje procesualnosti i produkcije znanja. Od 14. do 19. prosinca u Galeriji Greta održana je kolaborativna izložba (a)moral thread / (a)moralni vez, čiji su autori Nina Bačun i Juan Echeverry, a koautor Željko Kraščić. Umjetnice i umjetnici koji su sudjelovali su: Jelena Bando, Tupac Cruz, Javier Fabregas, Aisha Franz,Valeria Giraldo, Nina Kurtela, Adriana Lozano, Marko Marković, Ines Matijević, Niko Mihaljević i Ivan Navarro.

Tijekom radnog procesa autori izložbe su imali ulogu posrednika između umjetnika i Željka Krašića, zanatlije. Iz najave izložbe saznajemo da je Krašić počeo izrađivati zidnjake nakon što je ostao bez posla u struci, a dosad je napravio je 400-injak komada u 50-ak različitih motiva. Prijedlozi u obliku skica, apstraktnih ideja ili gotovih rješenja poslužili su kao osnova za početak rada, a Kraščiću je dana potpuna sloboda interpretacije i prijevoda materijala iz jednog medija u drugi. Uz radove nastale na temelju prijedloga umjetnica/ka, izložena su i četiri Krašićeva zidnjaka koja sadrže “tradicionalnije” poruke (npr. Dobra djeca od malena uče da se ručak sprema, ili Voda opere sve, samo crni obraz ne!).

U skladu s vlastitim senzibilitetom i interesima, svatko od umjetnika/ca ponudio/la je predložak, koji je izložen usporedno s Krašićevom interpretacijom. Primjerice, Aisha Franz u svom tekstualnom predlošku detaljno opisuje tri žene koje u kuhinji pripremaju hranu (With her right leg she is standing firmly on the chair, the left leg is kneeling on the table in a 90° angle…). Adriana Lozano pak predlaže sliku četiriju žena koje sjede na sofi koja ima oči, a zanimljiva je i interpretacija predloška Marka Markovića – fotografije grafita Refugees are welcome / Tourists go home / Patriots fuck off / Police kill yourself.

Niko Mihaljević / Željko Krašić

Niko Mihaljević pak donosi interesantan obrat predlažući Krašiću da napravi autoportret sebe kako veze zidnjake u maniri renesansnog ili baroknog slikarstva, a rezultat je simpatična i pomalo neobična (utoliko što je riječ o tradicionalno ženskoj aktivnosti) scena muškarca s naočalama okruženog starinskim namještajem kako sjedi u fotelji sa zidnjakom u rukama. Nadalje, tu su upute za kuhanje krumpira Ines Matijević; crtež Juana Echeverryja muških i ženskih nogu ispod stola kako se dodiruju, kojem Krašić dodaje natpis Sve što padne pod stol, ne stvara nikome bol; i citat Brucea Leeja (be formless / shapeless / like water) kojeg predlaže Nina Bačun.

Iako predstavlja zanimljiv pokušaj uspostavljanja mreže autorstva te reinterpretiranja baštine i pridavanja joj novih značenja i funkcija, ova kolaborativna izložba kao da nije uspjela ostvariti svoj puni potencijal.

Neki radovi djeluju previše banalno i niti se ne pokušavaju referirati na prvotnu funkciju i sadržaj zidnjaka (moralna dimenzija ustupila je mjesto osobnim preokupacijama), kao što to čine, recimo, već spomenute Kuvarice grupe Škart. Također, suradnja različitih područja umjetničke proizvodnje – suvremenih umjetnika/ca i osobe koja se bavi tradicionalnim zanatom – svakako je pohvalna i mogla je izroditi neobične, ali i kritički obojene plodove. Međutim, to se nije dogodilo – možda zbog dijelom neinspirativnih predložaka, a možda zbog Krašićeve nemogućnosti da ih slobodnije interpretira i izađe izvan okvira zakonitosti vlastitog zanata.

* Tekst Josipe Tomašić je objavljen u zborniku Petog hrvatskog slavističkog kongresa te nedavno prezentiran na skupu Tko se zadnji smije, nije shvatio vic: humor u svakodnevnoj komunikaciji na Institutu za etnologiju i folkloristiku.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano