Prošloga je tjedna u zagrebačkoj Galeriji VN otvorena izložba Zdravo Marijo, milosti puna riječke umjetnice Milijane Babić, koju možete pogledati do 24. ožujka, a portal Vizkultura s autoricom je razgovarao o predstavljenim radovima.
Izložba Zdravo Marijo, milosti puna tematizira negativan utjecaj Katoličke crkve na ženska prava u Hrvatskoj, što je jedan od najakutnijih problema u domeni ljudskih i ženskih prava u domaćoj sredini. Premda si i u dosadašnjim radovima kontinuirano polazila od vlastite pozicije žene i umjetnice, kako je i odakle krenuo specifičan interes upravo za ovu temu?
Osjetljivost na pitanje ljudskih prava temeljna je karakteristika ljudi koji žele živjeti u pravednom svijetu i koji za takav svijet dižu svoj glas. Ili ljepše rečeno, nitko nije slobodan dok svi nismo slobodni. Ako pripadamo određenoj grupaciji čija su prava ugrožena, to nas se najdirektnije tiče. U tom smislu imam i interes za ovu temu.
U Hrvatskoj posljednjih godina svjedočimo jakoj retradicionalizaciji i repatrijarhalizaciji društva, kao posljedici jačanja ultrakonzervativnih struja koje ruku pod ruku predvode Crkva i država. Iako se to negativno odražava na status svih manjina, pod povećalom je polje seksualnosti/reprodukcije pa su se na udaru našle žene i seksualne manjine. Kao što se pokazalo kroz povijest, crkva želi imati kontrolu nad ženama i ženskim tijelima, jer to osigurava njezin opstanak kao patrijarhalne strukture koja je izgrađena na ideji muškog boga, kao i opstanak u smislu osiguravanja reproduktivne mašinerije.
Odjednom smo se našli u srednjovjekovnom ozračju, u kojem uvjerenje da je žena drugotna slobodno lebdi javnim i medijskim prostorom. Nasilje nad ženama opravdava se kao stvar prirode, osim ako žene nisu same krive, a najveći neprijatelj čovječanstva postala je “rodna ideologija”.
Koje sve radove predstavljaš na izložbi u Galeriji VN?
Izložba Zdravo Marijo, milosti puna, koja je prvi put predstavljena u Rijeci 2016. godine u produkciji Drugog mora, sastojala se od tri dijela: video dokumentacije akcije 7 dana za ženu, publikacije Mudrih misli i foto dokumentacije intervencije Molitva gospi. Naknadno je nastao još jedan rad tijekom rezidencijalnog programa u KC Tobačna 001 u Ljubljani, pod nazivom Čudo života, koji se također može vidjeti na izložbi u Galeriji VN.
Akcija 7 dana za ženu u formi mirnog protesta izvedena je 2016. tjedan dana uoči Međunarodnog dana žena, u suradnji s građankama i građanima Rijeke i Centrom za nenasilje i ljudska prava – SOS Rijeka, pred državnim institucijama kojima je upućen apel za zaštitu ženskih prava. Akcija je preuzela retoriku ultrakonzervativne katoličke inicijative “40 dana za život” kojoj se suprotstavlja, i zadržavanjem “boga” na svojoj strani privukla brojne reakcije u stvarnom i virtualnom prostoru, koje čine sastavni dio rada.
Publikacija Mudrih misli sadrži selekciju spornih izjava iz katoličkog tiska u Hrvatskoj u periodu od 2015.-2016., koje iz perspektive crkve govore koja je uloga žene, odnosno gdje je njezino mjesto u obitelji, društvu i crkvi. Posjetitelji su pozvani da “oduzmu” svoj primjerak iz instalacije koja je originalno imala oblik stupa, a ovom prilikom je izložena u prozorima Galerije VN.
“Molitva gospi”, 2016.
Molitva gospi koja simulira feminističku molitvu žena njihovoj zastupnici na nebu u obliku teksta na tipičnoj pozadinskoj slici gospe, izvedena je kao intervencija na oglasnim pločama katoličkih crkvi uoči izložbe u Rijeci, Ljubljani i Zagrebu, a na samoj izložbi je predstavljena kroz foto dokumentaciju. Za razliku od Zagreba, u Rijeci i Ljubljani sam imala priliku pratiti koliko brzo je uklanjana s oglasnih ploča, već sljedećeg dana više je nije bilo na polovici lokacija.
Intervencija Čudo života izvedena 2017. na Prešernovom trgu u Ljubljani, nastala je kao reakcija na istoimeni pro-life video koji je prikazivan na pročelju crkve na Prešernovom trgu, ukazujući na problem licemjerja po pitanju (vrednovanja) života. Rad se koristi izjavama žrtava nasilja koje je ustupilo Društvo za nenasilnu komunikaciju Ljubljana, koje u obliku sunca ispisuju glavni trg. Na izložbi je predstavljen foto-dokument većih dimenzija.
S kakvim si se reakcijama suočavala tijekom izvedbe akcije 7 dana za ženu?
Bilo je puno podržavajućih rekacija, poput “Napokon se neko sjetio!”, bilo je potpore samih vjernika, citiranja Biblije, ateističkih neslaganja s idejom molitve, pogotovo u kombinaciji s ženskim pravima, pitanja što je s muškim pravima, nerazumijevanja umjetnosti. Bilo je onih koji su nas nazivali Srbima, pederima i lezbama i tjerali nas da idemo protestirati pred džamiju jer ćemo tamo dobiti tretman kakav zaslužujemo.
S moliteljima inicijative “40 dana za život” sreli smo se prvog dana akcije ispred Klinike za ginekologiju i porodništvo – KBC Rijeka, nakon čega su objavili naše fotografije na službenim Facebook stranicama inicijative, nazivajući nas aktivistima u službi Zlog koji ne može mirovati.
Tvoj umjetnički rad temelji se na performativnoj i angažiranoj, društvenoj praksi, a često se odvija upravo u javnom prostoru. Dopire li se takvim tipom rada lakše do šire javnosti?
Radovi koji se izvode u javnom prostoru i nakon toga predstavljaju u izložbenom formatu imaju dva života, i time veću mogućnost komunikacije. No pitanje je o kakvoj vrsti rada govorimo. Neki performativni radovi u javnom prostoru nisu vidljivi jer posve kopiraju život, a neki su vidljivi ali se nužno ne razumiju kao umjetnost, što je nebitno ukoliko umjetnost vidimo kao polugu.
