Američka glazbenica, gitaristica i skladateljica Anne Clark, poznatija pod umjetničkim imenom St. Vincent, netom je osvojila tri Grammyja: za nabolju rock-pjesmu „Broken Man”, za „Flea” kao najbolju izvedbu alternativne glazbe, i u cjelini za najbolji album pod nazivom All Born Screaming (objavljen i na španjolskom). Drugu nominaciju za „Broken Man”, onu za najbolju rock-izvedbu, ispred nosa su joj oteli Beatlesi; nije malo!
No, pravi je zemljotres uslijedio prilikom primanja nagrade, nakon što je Clark zahvalila supruzi i kćeri i ovime potvrdila ono o čemu se već neko vrijeme šuškalo, ali agenti_ce u svijetu glazbene industrije ipak kroje uzde tračeva. Nije to kao kod nas, da trač vodi čitav marketing. Glazbenica koju nazivaju duhovnom sestrom Davida Bowieja, opasana svojom karakterističnom custom made gitarom, osvojila je otprije također tri Grammyja i surađivala s Duom Lipom, Taylor Swift i Paulom McCartneyjem te snimila album s Davidom Byrneom. Režirala je i napisala scenarij za „The Birthday Party”, jednu od priča u horor-film omnibusu XX iz veljače 2017. godine.
Posljednji album, objavljen za vlastiti label, supotpisuje s kolegicom Cate Le Bon, također autoricom šest samostalnih albuma i čak dvaju albuma suradnji, inače gostujućom gitaristicom s posljednjeg albuma grupe Wilco. No, nju se u nagradi ne spominje.
Rođena krajem rujna 1982. godine u Tulsi, odrasla u Dallasu u obitelji s osmero braće i sestara, Anne Clark latila se gitare s 12 godina pod utjecajem obiteljskog jazz-dueta. S reputacijom gitaristice i multi-instrumentalistice koja svira i klavir, orgulje, bas-gitaru, teremin, vibrafon i bubnjeve, upisala je koledž Berklee, koji je prekinula da bi se priključila orkestralnom rock-kolektivu Polyphonic Spree. Nastupala je, kao i cijeli orkestar, odjevena u dugačku monokromnu togu.
Do 2007. godine, preselila se u New York i preimenovala u St. Vincent, snimivši svoj prvijenac, Merry Me, objavljen za Beggars Banquet, dok je s albumom Actor prešla na 4AD, objavila i Strange Mercy, a potom tu fazu ovjenčala i suradnjom s Davidom Byrnom. Slijede turneje sa Sufjanom Stevensom i Black Keys, a 2014. godine nastupila je s preživjelim članovima Nirvane prilikom njihova primanja u Rock’n’Roll Hall of Fame i pokupila spomenute Grammyje. Za soundtrack jednog crtića, pjesmi je „Funkytown“ grupe Lipps Inc. iz 1979. stigla udahnuti i novo ruho.
Nagrađeni album All Born Screaming govori o tuzi, i Clark ističe kako je to čini ponosnom da ga predstavi. „Živjeti znači i patiti, no jedini razlog za živjeti je i voljeti, tako da – učinimo to. Budimo opasni i radikalni, jer nemamo nimalo vremena za gubljenje”, izjavljuje u intervjuu za portal Forty Five. Kao da je predosjećala nadolazeće vjetrove Trumpijade.
Ovaj alter-pop album, u produkciji Trenta Raznora i s Daveom Grohlom za bubnjevima, predstavljen je u Parizu tijekom Olimpijskih igara. Povratak je to u staru formu nakon discom, folkom i rockom nadahnutog Daddy’s Home iz 2021. godine, čiji je rezultat u osnovi boemski i narkoleptični Motown oko ponoći. Daddy je bio posvećen povratku iz zatvora autoričina oca optuženog za pronevjeru, oca koji ju je u glazbu i uveo, a za tu je priliku ikonografiju oplemenila platinastom perikom i zaronila u retro ’70-ih. U pratećem bendu, pored bubnjara Marka Giuliane, tu je gitarist Jason Falkner, dugogodišnji Beckov suradnik, uz „zid“ soul back-vokala. Album je nadogradila pratećom capsule-kolekcijom robice u suradnji s brendom Gant, a iste je godine objavila i mockumentarac The Nowhere Inn sa soundtrackom koji vrijedi kao zaseban album. Svoju je recenziju filma Carols Aguilar započeo zamjedbom o metamorfozi do koje dolazi kada St. Vincent siđe s pozornice i pretvori se u Anne Clark.
All Born Screaming doveo ju je u kontakt sa svojim duhovnim ocem; utjecaj blue-eyed gospela njeno je opće mjesto. Veza s australskim doajenom Nickom Caveom, iz čije je pjesme „There Goes My Beautiful World” s albuma ”Abattoir Blues / The Lyre of Orpheus” The Bad Seedsa iz 2004. godine, posudila svoje scensko ime, nije bila vidljiva na prvu. Stihovi Caveove pjesme referiraju se na smrt prepijenjem velškog pjesnika Dylana Thomasa u bolnici St. Vincent na Greenwich Villageu, onime po kojem je i Bob Dylan uzeo svoje scensko ime. Novi album otvorio je mogućnost potpore posljednjoj Caveovoj sjevernoameričkoj turneji, na kojoj je promovirao uspješni posljednji album na tragu soul-gospela Leonarda Cohena.
A da joj ‘kejvanje’ nije prvi put, sjetiti će se publika zagrebačkog festivala INmusic 2018. godine, kada je druge večeri, u sendviču između Cavea i Clark, nastupila i zagrebačka grupa Jinx. Kako piše kolega Horvat s portala Večernjeg lista, „ambiciozna autorica, sjajna pjevačica i efektna gitaristica uz tročlani sastav efektnog vizualno-scenskog identiteta izvela je u sat i dvadeset minuta svoju inačicu electro-bluesa, pop-opereta i ljubavnih vinjeta”.
Caveu naklon portala Ravno do dna – a Nikica i Zagreb vole se javno i odavno (sjetimo se da je nedavno gostovanje u zagrebačkoj Areni beatificirano naslovom „Najbolji. Koncert. Ikad”) – koji je Nikičin nastup nazvao „krunom svih 13 INmusica”! Kolega Stajčić St. Vincent parira uz Irenu Žilić, anglofonu kantautoricu koja je također nastupila s pratećim bendom. „Samo što me kod St. Vincent mučio nedostatak neke jače pozadine spram njenog bombastičnog nastupa u kojem je konceptualno igrala na neku androginu notu. Naučila je ona dosta lekcija od Princea, [Davida] Byrnea, PJ Harvey, pa u neku ruku i Björk, i sve to upakirala u upbeat plesno ruho, ali se nisu zakvačile nikakve jače udice, ništa više osim njene ekscentričnosti. Nastup poput vatrometa; nakon zadnjeg pucnja, već je bio zaboravljen,” piše Stajčić.
Riječ koju i o ikonografiji na koju aludira Ravno do dna. Ergonomsku gitaru, čije tijelo u osnovi podsjeća na predimenzioniranu leptir-mašnu, Clark je patentirala 2016. godine kako joj ne bi sputavala grudi – radi proreza uz torzo stoji joj kao salivena. Proizvodi se u suradnji s Music Manom, firmom čiji su „umjetnici & modeli“ i Tom Morrello iz RATM, kao i Jack White. Gitare, koja košta oko 4,5 tisuće dolara, u Europi nema u slobodnoj prodaji, što njezine uvozne troškove dodatno poskupljuje.
Četvrti album, Love This Giant, „dogodio” joj je Davida Byrnea – kad već nije Davida Bowieja! Ovaj joj se tour de force iz 2012. godine dosad nije ponovio. Nije ni čudo, jer je Byrneov tenor nešto poput Georgea Clooneya etera – njega mikrofon voli i bok! Što god da otpjevao! A hitovi s albuma su dobro ostarili; singl „Who”, koji je otvorio album, već zvuči kao da je ispao iz kataloga Byrneove new wave grupe Talking Heads. Pogotovo zato što je ovaj odavno raspali legendarni bend u SAD-u krajem siječnja prošle godine prikazivao koncertni film Stop Making Sense u 4K formatu, a u proljeću nastavio u Europi.
Ima tu još dobrih pjesama, od pastoralne „Outside of Space and Time” i calypso-funka „The One Who Broke Your Heart”. Byrne je jednostavno “ukrao” show, dok su pjesme u kojima mu se pridružuje Clarkova nešto slabije. Ili izraubanije? Šteta, jer je album zamišljen kao dijalog dvaju umjetničkih duša na paleti uvijek zavodljivog i uzbuđujućeg megalopolisa. Kao i na prvijencu, što je varijabla koju joj nitko ne može oduzeti, autorski je savladala sve korake indie-rocka, atonalni aranžmani nasuprot brasseva i electro-podloga su užasno šarmantni, dok ispada da njezin vokal, koji u prvi plan gura kraste i ožiljke, ipak nije toliko sexy.
Ukratko, St. Vincent je autorica koja je prošla iste putešestvije showbiznisa kao i Beck – očijukavši s metamorfozama koje će na površinu izvući njezino kreativno naličje. Davala se, naradila, „krvarila“ – nije malo za jednu queer ikonu. Kritični uglovi glazbene industrije, kada i hvale njezin indie-ethos (a odličan je primjer ranije spomenuti intervju feminističkom portalu Forty Five), zamjeraju joj istaknut perfekcionizam. Pjesme sa Screaminga su dobre ali i izblanjane, i ne treba se čuditi komentaru s INmusica, ali… U oba primjera muško i žensko očište prianjaju jedno o drugo.
Ako bismo joj baš išli svijećom tražiti europski pandan, po neodoljivoj kombinaciji „poznatosti“ i bezličnosti, upregnutoj u pozamašan broj radnih sati i vanglazbenih produkcija, mogli bismo je usporediti s kantautoricom Sarom Renar. Malo nategnuto, ali nije li medijski trop „kroatizacije svijeta” karikaturalan već sam po sebi? Renar, čiji idiosinkroni vokal priziva onaj ekscentrične dive američkog fin-de-sieclea Florence Foster, okupila je oko sebe kombo prekaljenih indie-kreativaca, podebljala ugovor s Croatijom Records aktivističkim albumom Šuti i pjevaj!, a da u karijeri zapravo nije iznjedrila nijedan realan hit. To da je jedan portal drži kao kap vode na dlanu i pozlaćuje svaki njezin korak, također nije potrebno naglašavati. U znaku nominacije za Oscar, toliko od čovjeka koji nije mogao šutjeti. Na kraju, to mu je i posao!
