Marija Andrijašević: Temeljenje kuće (Fraktura, 2023.)
(izbor iz zbirke poezije)
Pisati o kući, patnja. Zamišljati kuću, patnja. Povući svaki potez koji od nje čini stvarnost, patnja. Graditi kuću na njivi, patnja. Ući u nju sama, patnja. Oživiti mrtve da bi u njoj živjeli, patnja. Slagati voćnjak, patnja. Razmišljati o putu predaka, patnja. Znati da me nisu uspjeli skrenuti s njega jer nisam rijeka, patnja. Umirivati žilu, patnja. Samoća, patnja. Riječ, patnja. U pravu si, ništa nije počelo, ali patnja je počela. Bol od lijepa sna koji se ponavlja u ovom se gradu čini kao kazna. Postaje sve gušći pa je u mnogočemu razorniji od more. Sve što je nadohvat, a ni blizu. Kad se i pojavi kao mora, u njoj otac govori šta će mi, sinko, kuća da u nju gledam? U pravu si, ništa nije počelo, patnja je počela. Otac umire u dubokoj šumi. Pas u mom krilu. Mara u ognju komina stare kuće. Ja nastavljam graditi svoju za sve nas. Ja gradim, gradim, gradim, mislim, mislim, mislim, glava se sjeća, sjeća, sjeća. Kuća uzima olovku i piše.
*
Prstom prelazim preko sivih linija. U glavi se igram mogućim tlocrtom. Još uvijek nije spreman za papir. Udahnem duboko, presavijem crtež pa ga pohranim. Uvijek je unutra. Među koricama knjige, u ladici radnoga stola, šalici s olovkama, starome čajniku, ruksaku. Pazim na njega, čini se kao najvrednije što imam. Kad mislim o kući, mislim o svim stvarima koje nikad neće biti unutra. Marine žlice. Didova žuta lampa. Babina marama. Očeve ljetne košulje. Majka ima neopisiv poriv da baca sve što ostane za mrtvima, ponekad i za živima. Majka je ustvari zaokupljena prazninom. Krči kroz nju i svejedno ne može izbiti na drugu stranu ni vratiti nikog. Majka još uvijek ne zna kako da se odupre sjećanjima. Tuzi koja je zaposjedne od samoće. Ljutnji. Želji. I da osjećaji ne odu kad se osvetiš predmetima. Zato joj se posebno ne hvalim crtežom i ne ostavljam ga njoj nadohvat. Crtež pripada bjelini zida, okviru, meni: kući.
*
Strah od kuće se naslijedi. Toliko o njemu znam. Naslijedila sam ga sa zemljom, pojatom, polovicom ničije kuće, šumom u kojoj otac sada povremeno živi. Strahu se treba izložiti i onda ga zatvoriti sa svih strana. Kuću kao i strah treba odijeliti iznutra da bi život bio ugodniji. Razdvojiti prostoriju od prostorije, osjećaj od osjećaja, podražaj od podražaja. Tako se i strah smanji. Tako se i kuća smanji. Kuća je zapravo samo u početku kućica. Potom počne pokazivati osobnost. Škripi drveni pod. Prima čovjekov miris. Vlagu sa sjeverne strane. Huče na južini kad su vrata samo prikučena. Kuća diše. Ona pristaje u zemlju, daje se u krajolik. Kao i sve što se u zemlju stavlja, i ona se prima pa raste, da postane kuća. Ljubav se isto prima pa raste, ali ja sam već predugo sama. Strah me je da je samoća učinila svoje i da u toj kući neću imati koga voljeti. Muškarca, ili kćer. Da kuća nikada neće narasti u dom. Unutrašnjost je bistra, ali još uvijek neodijeljena. Zato je i strah od kuće golem. Ja sam njegova treća generacija. Opkoliti strah, habituacija. Graditi kuću, habitacija.
*
Moja majka me uči, prije jezika poezije i umjetnosti uopće, onom koji joj je prenijela njezina majka, jeziku mrtvih. Njime možemo govoriti s onima odavno prošlima, pa i o njima. Možemo i čarati. Majka svoj unutarnji svijet uređuje prema granicama koje su postavili njezini preci. Tad još nije bilo petrolejke i zimi se u šumu nije zalazilo iza podneva. Kaže mi ponekad: sve što se dogodilo jednom, može se dogoditi i drugi put. Ali sve što se dogodilo drugi put, mora se dogoditi i treći put. Kaže mi i: gdje čovjek stavi točku, bog stavi zarez. Ponekad ponavljam naš jezik da ga ne zaboravim. Ponekad ga govorim s njom jer smo među zadnjim živućim govornicima. Ponekad ga ponavljam i da ga unaprijedim, možda bude trebao mojoj kćeri. Kažem sebi u trenucima sumnji: sve što se dogodilo jednom, može se dogoditi i drugi put. sve što se dogodilo drugi put, mora se dogoditi i treći put. Prva kuća, svačija kuća. Druga kuća, ničija kuća. Treća kuća, moja kuća. Pogledaj, naša kuća.
Sve ćeš prerasti, ali kuću nikada
Luiza Bouharaoua
0 Nevidljivi tlocrt
Tvoja je kuća mamina kuća, tetkina kuća, bakina kuća. Zapravo, djedova kuća. I kuća njegove sestre. Kuća njihovog oca, devetnaestostoljetnog maranguna koji prije smrti, koji među prvima, cijepa kuću na pola i ostavlja jednu polovicu svom sinu, drugu svojoj kćeri.
Tvoja kuća ima četiri vanjska zida, niti jedan unutarnji. U njoj su i kuhinja i boravak i trpezarija i spavaća soba. Svaki od tih prostora omeđuju samo dnevne navike. Zahod je na dvorištu i napola je vaš. Iza kuće je tor u kojem tvoja baka uzgaja dvije svinje u centru grada. Nevidljivi tlocrt kuće prvi je koji si upoznala, on sadrži toplinu ognjišta, suživot sa životinjom, bliskost s majkom.
Kada joj umre otac, kada joj umre majka, majka dovodi tvog oca. On u kući ostaje samo nekoliko dobrih godina. Jednog jutra ode na posao i nikad se više ne vrati. Kada skupi dovoljno novca majka betonom i staklom ogradi uski prostor ispred vrata. Od tada, kada izađeš iz kuće i dalje si u kući.
1 Podizanje kata
Kuća raste skupa s tobom. U jedno ljeto narasteš za glavu, a kuća za kat. Svaki dan, sve do sumraka, majka nosi lonce i gajbe. Jedan po jedan betonski blok i kante maltera. Na ramenima, u naručju, prenese cijeli kat kuće. Majka u glavi nosi dvije spavaće sobe, jednu tvoju, jednu svoju, dvije sobe odvojene, a opet zajedničke. Sobe s istim ulazom.
Iznad kata, kao glava, izrasta tavan. Kuća za sve vaše stvari. Majka srce umiruje predmetima i predvidljivošću koju nosi red. Majka čuva sve što je u kuću ušlo da bi odgnala gubitak. Od ono malo što ste imale, kroz godine, gotovo ništa niste izgubile. Kroz godine, gotovo sve ste izgubile: majka majku i oca, otac kuću, ti majku u kući.
Kuća i ti rastete u vis, ali nikad niste dovoljno visoke. Ponekad strahuješ da tone, da tonete u zemlju pod teretom tavana. Penjete se na prste, izvijate vratove, na njezinim ramenima viriš kroz okno krovnog prozorčića. Kućo, vidim brdo, vidim more, kažeš. Iako ti se samo tako čini.
* Sa(d)nja vrta
Tko god je mrtav, u vašoj je kući još živ. Tko god je živ, u vašoj kući ne živi. Kada izađeš kroz oboja vrata, zaključan si u betonskom dvorištu. Dvadeset i šest godina spuštat ćeš se s tavana dok ne izađeš iz kuće.
Na rubu drugog centra izgradit ćeš dom na vrhu zgrade bez mogućnosti tavana, samo jedna opna dijelit će te od neba. Izgradit ćeš dom iz kojeg se vidi u dalj, u kojem nema ni djeda ni sestre ni bake ni tetke ni majke ni oca, a da to nije ni gubitak ni praznina, tamo ionako nikad nisu ni trebali biti.
Kad dođeš kući u posjetu, u glavi ćeš donijeti san o vrtu bez kuće. O mehanizaciji koja probija beton i kamen, ruje duboko dok napokon ne dođe do zemlje, zemlje u kojoj ćeš posaditi vrt. Čempres i gorku naranču, dlakavu nešpulu i otrovni bijeli oleandar. Visoku bugenviliju i grmlje peruanskog noćurka. S otključanim dvorišnim vratima sjedit ćeš i gledati kako oko tebe raste. U vrtu, kad jedno i uvene, nešto drugo nikne. Sve i da jednom, netko nesretan betonom nasrne na tvoj vrt, kad tad će se probiti bilje. Izrast će barem korov, zadnja linija otpora protiv smrti.
Serijal Koga se to tiče? donosi izbor iz poezije i proze suvremenih autora/ica sa željom da vas potakne na čitanje i pokaže kako, zašto i koliko nas se svaki od naslova osobno tiče. Naslove odabire i na naslovno pitanje jedan od mogućih odgovora daje Luiza Bouharaoua.
