Redateljica filma 'Klip' Maja Miloš govori o motivaciji rada na svom filmu, te vlastitim viđenjima tematike koje donosi: Ne osuđujem mlade, pokušavam ih razumjeti!
'Klip', filmski prvijenac beogradske redateljice Maje Miloš, uz podijeljene je reakcije punio dvorane kina Europa i Tuškanac na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu. Na inozemnim festivalima višestruko nagrađivan, ali i ponegdje cenzuriran, ovaj su sada već regionalni filmski hit domaći kritičari nazvali ''najvećom filmskom atrakcijom iz uže regije'', no njegovim se umjetničkim dosezima još nitko nije ozbiljno pozabavio.
U filmu su realistično prikazane scene adolescentskog seksa i nasilja, opsesije svakodnevnim snimanjima video klipova glavne protagonistice Jasne koja se ne odvaja od svog mobilnog telefona, a sve to plasirano je uz simboličku glazbenu podlogu hitova turbo folka.
Redateljica „Klipa“ Maja Miloš, uz glavnu glumicu Isidoru Simijonović, za Vox Feminae iznosi prilično kontroverzne i dvojbene stavove o tome zašto je, prema njoj, Klip nježna ljubavna priča, ima li mizoginije među srpskim filmašima i je li submisivnost problem samo žena na Balkanu. Koliko su mlada srpska redateljica i njezina glavna glumica svjesne dimenzija koje film donosi, prosudite sami u razgovoru koji slijedi.
Na projekciji filma neki su gledatelji revoltirano izašli iz kina zbog necenzurirane scene analnog seksa, većina ih je užasnuta godinama glavne glumice, prikazanim nasiljem, drogom... Čini li Vam se da sve ono čime smo okruženi skandalizira ljude, dok ono što im je daleko mnogo lakše prihvaćaju?
Maja Miloš: Upravo ono što se tretira na realističan, otvoren i direktan način, izaziva reakciju. Film predstavlja ljude i njihovu okolinu onakve kakve jesu, a ne kakve bi željeli da budu predstavljeni. Nama nije bila ideja da šokiramo, jer je danas smiješno razmišljati o tome, zato što smo okruženi takvim slikama posvuda. Kada ljudi vide da je nešto stvarno i puno emocija, ne znaju kako da postupaju s tim, ne žele gledati film,smiju se iz neugode. To ima i veze s gledateljskim iskustvom jer je u posljednje vrijeme otvoreno tretiranje seksa na filmu uglavnom rezervirano za art-house filmove i nije toliko prisutno na realističan način. Publika ustvari nema to iskustvo u kinima. Zato što je film tako predstavljen, otvoren i direktan, oni ne znaju što da rade s tim emocijama koje film pobuđuje.
Maja Miloš o liku Jasne:
Mladenačka zaljubljenost stvara u osobi želju da se izbori za tu ljubav. Po tome je građen lik Jasne. Ona je snažan lik, koji se odvažno pokušava izboriti za tu ljubav, snaga kojom se ona za nju bori je ona kakvu svi mi možemo samo poželjeti.
Glumica Isidora Simijonović o sceni nasilja:
Po meni je nešto što daje optimizam i sam čin udaranja Jasne , koji nije politički korektan, ali je ljubavan jer Đole pokazuje da mu je stalo. Sve vrijeme Jasna trči za njim, daje mu nesebičnu ljubav, a on je ne zna drugačije pokazati, nego šakom, što ona prepoznaje kao ljubav. To je velika stvar u njihovom odnosu.
Klip je prikazan na brojnim europskim i svjetskim festivalima, koliko se recepcija njihove publike razlikuje?
M.M.: Meni je najvažnije bilo da napravim jako autentičan i lokalan film, htjela sam se baviti filmom iznutra, pokušati razumjeti mlade ljude. Stvari kojima se film bavi nisu izmišljene u Srbiji, nisu specifične za tu državu, taj model ponašanja može se pronaći u bilo kojem drugom gradu ili predgrađu. Zbog njegove prisutnosti, ljudi reagiraju na isti način,mogu se pronaći i povezati s filmom. Velika razlika ne postoji, ali kroz razgovore s ljudima iz različitih dijelova svijeta saznajemo što im je najinteresantnije. Recimo, u Južnoj Americi su jako željeli razgovarati o strasti, u zapadnoj Europi je dosta bitna socijalna pozadina i društveni kontekst, u istočnoj Europi bitan je odnos prema ljubavi i smrti. U našoj regiji, ljudi se jako prepoznaju u filmu, u istom smo podneblju, imamo jako slične probleme i to stvara burnije reakcije. To je najuočljivije u predgrađu, više je prisutno zbog siromaštva.
Što Vam je bila temeljna motivacija tijekom snimanja i rada na sinopsisu?
M.M.: Htjela sam pokušati razumjeti mlade, što se s njima događa, s ne da ih osuđujem. Nisam htjela njih postaviti kao problem , nego ukazati da imaju problem. Ono što je meni interesantno je u kakvim okolnostima oni odrastaju,propitati koje su to okolnosti u kojima takva vrsta ponašanja onda postaje sve više i više prisutna. Zanimljivo je kako se društvo bavi ili ne bavi mladima. Osnovno mi je bilo ne dati odgovore kako da to riješimo, već postaviti pitanje kako mi možemo pomoći mladima, jer oni neće od nas , institucija ili društva tražiti pomoć. Važno mi je potaknuti javni diskurs o toj temi.
Često se spominje ''poruka filma'', tumačen je na mnogo različitih načina...
M.M.: Nema poruke, nije rađen kako bi ju imao. Uvijek se u nakon sličnih pitanja sjetim izjave Johna Forda koji je jednom rekao: „Ako želim poslati poruku otišao bi u poštu i poslao telegram.“ Ovo je film u kojem sam se željela baviti jednom intimnom pričom. Poruka je da treba osluškivati što se događa s mladima i da ih pokušamo razumjeti, a ne da ih apriori osuđujemo. Osuđivati je najlakše, meni je najvažnije razumjeti mlade.
Unatoč tome što ju ignorira, vrijeđa, veže remenom i udara u naletu emocija, Jasna Đoleta bezgranično voli, čak mu u jednom trenutku kaže: ''Koliko te volim, sve bih uradila za tebe'', a on joj odgovara sa: ''Za početak bi mogla da naučiš da pušiš.'' Uči li mala sredina žene da od najranije dobi postanu submisivne ili sredina nema veze s tim?
M.M.: Mladenačka zaljubljenost stvara u osobi želju da se izbori za tu ljubav. Po tome je građen lik Jasne. Ona je snažan lik, jako snažno se bori za tu ljubav, snaga kojom se ona bori je ona kakvu svi mi možemo samo poželjeti. Tinejdžeri grade svoje identitete, neracionalni su po pitanju svojih emocija, ne znaju ni sami što žele niti što drugi oko njih osjećaju. U tom vrtlogu emocija dolazi do distanciranosti, do straha od povrijeđenosti. Jasna želi napraviti za Đoleta ono što on voli i želi, barem ono što misli da će on voljeti. Đole njoj ne daje do znanja da želi takav odnos, on ga gradi skupa s njom, na njezin poticaj. Sredina u kojoj se nalaze je balkanska, gdje prevladavaju mačo muškarci i emancipirane žene. To utječe na mlade dok formiraju svoju ličnost jer oni gradeći svoje identitete žele preuzeti takve. Jasna je žena koja misli da je jako emancipirana jer sredstvo koje za to koristi je seks, tako ona ima moć. Poanta nije u tome da je ona podčinjena Đoletu, već se krije iza seksa. Oni ne pričaju o emocijama, jer kada se pretvaraju da je sve samo seks onda su sigurni, distancirani i nitko im ništa ne može.
Zašto ste onda u medijima film više puta nazvali emotivnom ljubavnom pričom o odrastanju?
M.M.: Često smatramo da emocije ne postoje u takvom okruženju,no sve je prepuno ljubavi i emocija, ali način na koji oni to iskazuju nije nama prihvatljiv niti poželjan,na njega nismo navikli. To je ljubavna i emotivna priča, Jasna je jako zaljubljena i želi učiniti sve za njega, on je distanciran. Priča o emocijama je tabu, kada iskazujemo to sve je u redu do trenutka kada ogolimo do kraja, društvo u kojem se malo komunicira, nije naviknuto na to da se takve stvari govore direktno.
Ima li mizoginije među srpskim filmašima? S obzirom da je više afirmiranih muškaraca redatelja nego žena, jesu li su vas ozbiljno shvatili kao debitanticu?
M.M.: Postoji mnogo manje žena redatelja, jer su manje zainteresirane za rad na filmu, no to nije društvena okolnost i mizoginija. Broj žena koji se godišnje prijavi na filmski režiju uvjetuje odnos žena i muškaraca koji će kasnije snimati filmove. U Srbiji su podjednako diskriminirani muškarci, žene, debitanti, neafirmirani umjetnici… Film je skupa zabava, teško je raditi na njemu, s brojnim ograničenjima sreću se i redatelji i redateljice. Nisam primijetila da su žene redateljice u Srbiji imale problema u snimanju i radu na filmovima zato što su žene. No, moji omiljeni ženski redatelji su muškarci. Antonioni, Almodovar i Bergman, bave se ženama na jedan dubok način, a muškarci su. To su stvarI koje iracionalno utječu na stvaranje..
Svijet prikazan u filmu Vam je poznat, no koliko Vam je blizak?
Isidora Simijonović: To je nešto što nas sve okružuje, svuda je oko nas, ne možete izaći vani i ne vidjeti takve mlade ljude. Na to sam uglavnom gledala sa strane, nikad se nisam bavila njima, niti se pitala što se krije iza njihovog ponašanja, sve dok nisam postala dio tog svijeta, barem na filmu. Takav način života je besmisleno suditi.
Zašto Jasna snima? Služi li pseudo dokumentiranje većoj vjerodostojnosti?
I.S.: Mislim da je danas svima nama važno, naročito mlađoj generaciji, ovjekovječiti slikom ili snimkom sve što se događa. Ako nije snimljeno i zabilježeno, kao da se nije dogodilo. Jasna nema ništa drugo što joj je važno u životu, nema cilj, zapravo nema ni mogućnosti za neki bijeg, nema hobije, njezin osobni život dobiva smisao i važnost putem snimanja, to odjednom postaje neki veći i paralelni svijet u kojem je sve ljepše. Sve to čini nagonski jer joj pruža zadovoljstvo. To je njezin pokušaj da si život učini drugačijim i zanimljivijim. Osobno smatram to kreativnim, jer ju identificira kao osobu.
Neki kritičari kažu da, bilo da se radi o pesimistima, optimistima ili realistima, svi mogu biti zadovoljni krajem filma jer ga svatko tumači na svoj način. Što po Vama označava takav kraj priče, kako bi se ona mogla nastaviti?
I.S.: Mislim da je kraj jako snažan i može se tumačiti na više načina. S jedne strane je pesimističan zašto što sve može krenuti u krug. Misleći da su slobodni, oni ostaju zatočeni u tom odnosu i ništa se ne mijenja. Po meni je nešto što daje optimizam i sam čin udaranja Jasne , koji nije politički korektan, ali je ljubavan jer Đole pokazuje da mu je stalo. Sve vrijeme Jasna trči za njim, daje mu nesebičnu ljubav, a on je ne zna drugačije pokazati, nego šakom, što ona prepoznaje kao ljubav. To je velika stvar u njihovom odnosu.
