Objavljeno

Look Mummy, I’m Dancing (A Transsexual Story)

Posljednja predstava na ovogodišnjem TSP ustvari i nije bila plesna. Riječ ples u njenom naslovu, simbol je  čežnje za srećom, žudnje za skladom između vlastitog tijela i uma.

Riječ je o autobiografskoj komornoj monodrami-performansu koji je izvela Vanessa Van Durme, belgijska glumica, komičarka i dramatičarka, ujedno i prva transseksualka u Belgiji. Ona dakle priča istinitu priču o svom životu, koju je opširnije opisala u istoimenoj knjizi, a na svjetskim pozornicama ju izvodi na četiri jezika.

Scenografija je posve jednostavna: obični stol, stolica i čaša vode na stolu, s druge strane su dvije lutke. U centru je visoka, krupne građe no skladna žena, autoritativna, odjevana u pastelni ženski kombine i bosa. Osvjetljenje je suptilno. No, gotovo nevjerojatno je kako se gledateljeva percepcija, kako predstava odmiče, mic po mic mijenja: glumica najprije plijeni pažnju svojim talentom za komično (šali se na vlastiti račun, kao i na račun stereotipa, predrasuda, malograđanštine) da bi do kraja u publici uspjela izazvati iskreno suosjećanje i divljenje.

Najprije priča o današnjici, modernoj, u kojoj se normalno može kupiti “umjetni penis u supermarketu”, za razliku od onog njenog doba, 70-ih godina prošlog stoljeća, kad je bilo sablažnjivo biti drugačiji, a kamoli još i željeti promijeniti spol.

Ipak, u nekim stvarima, današnjica i nije toliko napredna: žene (ili kako ih Vanessa duhovito naziva “vlasnice vagine”) i dalje moraju raditi sto poslova u isto vrijeme, i biti svoje bitke vezane za vječni problem muško ženskih odnosa.

A zatim se vraća na svoju povijest, točnije prapovijest: razgovore njene majke i oca prije i nakon njenog rođenja – majka je odmah nakon rođenja intuitivno znala da je beba drugačija, dok je otac samo i jedino vidio u toj muškoj bebi  svoj idealni prototip: budućeg nogometaša npr.

Image

Vanessa glumi jako dobro i oba svoja roditelja, kao i ljude iz okoline, ljubavnike, liječnike, čak taksistu… sjajno uspijeva dočarati atmosferu bilo kojeg događaja – od maskembala do marokanskog aerodroma. Čini se povremeno da je na potornici mnoštvo ljudi, tolika je moć njenog talenta.

Rođena je dakle kao dječak, silno nesretan u svojoj koži, nježan i osjetljiv. On sanja o plesu i haljinama, on želi biti “princeza” istovremeno svjestan nesklada sintagme “princeza s malenim penisom”. Na maskembalu je ronio suze, najprije  obučen poput malog gusara, izmolivši ipak suosjećajnu majku da dobije haljinu i ruž.

Pričajući svoju priču, Vanessa razbija predrasudu (koja je i danas vrlo prisutna) o transseksualnim osobama koji problem mogu riješiti oblačenjem u odjeću suprotnog spola ili seksom sa osobom istog spola. No istina je da transseksualne osobe, ili u ovom slučaju naša heroina, time nije mogla biti zadovoljna, seks ni s muškarcem kao ni sa ženom joj jednako nije pružao radost. Stvar je bila u nezadovoljstvu sobom, u neskladu između danog tijela i uma. Kad je operaciju promjene spola napravila 70-ih godina u Maroku, bez obzira na konzervativne stavove okoline, ona je po prvi put u životu spoznala osjećaj sreće, osjećaj da je doista svoja u vlastitoj koži. Nakon ovog događaja, malo po malo, kako je vrijeme prolazilo, Vanessina priča je sve više nalik priči bilo koje žene, koja se mora uhvatiti ukoštac s brdom različitih poslova, boriti se s muškom krutošću i jednostranim pogledima na stvari.

Image

Prva uloga Vanesse van Dorme bila je majke Tosce u predstavi Alaina Platela “Allemaal Indian”. Ona je  rodila četvoro djece, s četiri različita muškarca.

Najdirljiviji dio ovog monologa definitivno su Vanessine riječi iz kojih iskreno možemo naslutiti, osjetiti i ponovo oživjeti sve njene čežnje, slutnje, strahove i nade, dok je držala svoju dječicu u naručju (u predstavi drži lutke) i razmišljala o njihovoj sreći, pitajući se hoće li se okrutna sudbina ponoviti… Ili ako se i ponovi, ipak više neće biti tako nemilosrdna. Jer danas je ipak kudikamo lakše biti drugačiji, odnosno nositi se unatoč različitostima sa životom i ljudima.

Negdje na samom početku Vanessa je rekla “Tko se smatra posve normalnim nek baci kamen“, s pravom. Iako, nikad nećemo saznati koliko je u stvari bilo  (i koliko je još uvijek) onih koji su proživljavali slično, ali zbog nedostatka hrabrosti, čitav život su glumili da jesu ono što nisu, prilagođavali se drugima, nesretni u dubini svog bića. Vanessa je bila ne samo hrabra, nego i preiskrena da bi mogla glumiti drugima, ili sebi, pogotovo. Krčeći svoj put, mnogima ga je učinila prohodnijim. Poseban značaj ove predstave je u tome što je više nego dobro pokazala da su oni drugačiji, pa i oni “najpomaknutiji” ustvari krhka, topla bića, koja jedino žele biti sretna, koja žele moći pružiti i primiti sreću. Jer definitivno, od početka predstave, pa do samog kraja, mi publika, prošli smo kroz jedan “proces”: u početku smo vidjeli jednog “neobičnog transseksualca”, a na kraju smo četiri puta od srca, na bis pozvali ženu – glumicu koja je s nama podijelila i vrlo plastično oživjela svoju toplu ljudsku priču. U kutevima očiju, kod nekih je sigurno zastala i pokoja suza, no sa smiješkom na usnama, jer više nije bilo ni osjećaja sažalijevanja ni čuđenja. Tek suosjećanje i divljenje na hrabrosti, da progovori o svom neobično-običnom životu, te iskren pljesak iznimno nadarenoj glumici i odlično napravljenoj predstavi.

 o autorici

Vanessa Van Durme studirala je dramu i kazalište na Konzervatoriju u Ghentu. Kao mlad glumac debitirala je na sceni Nederlands Toneel Gent, kazalištu danas poznatom kao NTGent. Potom je donijela tešku, ali neizbježanu odluku o promjeni spola, te posljedično napustila trupu i odustala od kazališne karijere.

Dvadeset godina kasnije odlučuje ipak nastaviti tim putem i posvećeje se pisanju komedija. Napisala je desetke televizijskih scenarija za brojne naručitelje, uključujući i kompletan sitcom Liefde en Geluk za nacionalni VRT program, a bila je odgovorna i za rad s glumcima. Pet je godina bila vrlo popularna radijska voditeljica i najdulje angažirana komičarka na belgijskom radiju. Za kazalište je napisala dvadesetak dramskih tekstova.

Prijelomni trenutak njezine kazališne karijere bila je uloga majke Tosce koju joj je u svojoj predstavi Allemaal Indiaan dodijelio belgijski koreograf i kazališni autor Alain Platel. Nakon dvije godine na turneji s predstavom, zaigrala je u Victoria theatre company, i to u White Star, predstavi nastaloj po njezinoj ideji.

Napisala je knjigu Look mummy, I’m dancing, i iz nje destilirala istoimeni monolog koji izvodi na četiri jezika diljem Europe i Amerike. 


Tekst je preuzet s cunterview.net-a.


Povezano