Nakon što je par puta odgođen zbog kiše, dokumentarni film Nan Goldin – I Remember Your Face (2014.), u subotu je navečer ipak uspio dobiti svoju projekciju u sklopu ovogodišnjeg izdanja međunarodnog festivala fotografije Organ vida. Na već podosta hladnim jesenskim temperaturama u zagrebačkom je Art Parku prikazan ovaj topao i intiman pogled na život jedne od najutjecajnijih fotografkinja 20. stoljeća, nastao pod redateljskom palicom njemačke dokumentaristice i filmske šminkerice Sabine Lidl.
Sama je redateljica u jednom intervjuu nastanak filma opisala kao potpuno slučajan. Njegova je producentica Irene Holer u biti već dvije godine radila na drugome dokumentarcu o Nan, čiji redatelj, međutim, nije uspio uspostaviti odnos s fotografkinjom, zbog čega je Irene zamolila Sabine da jedan dan provede s Nan u Beču i snima ju svojom kamerom. Nakon što su osjetile trenutačnu povezanost, Nan je zamolila Sabine da o njoj snimi cijeli film, rezultat čega je ovaj šezdesetominutni dokumentarac koji fotografkinju prati u njezinom domu u Parizu, u posjeti prijateljima/cama u Berlinu i na pripremama jedne izložbe u Torinu.
Sva su ta mjesta važna zbog toga što su uz njih vezani Nanini brojni prijatelji/ce, ljubavnici/ce i asistenti, a sva su poglavlja u filmu posvećena upravo nekima od njih. O velikom značaju prijateljstva za njezin život i djelovanje govori sama Nan na početku dokumentarca, kada kaže kako joj je jedan doktor rekao da je preživjela zato što su joj već s četiri godine prijatelji postali važniji od obitelji.
Upravo su njezini prijatelji/ce, kojima je kako sama priznaje bila opsjednuta, bili glavni fokus njezina fotografskog rada još od znamenite serije The Ballad of Sexual Dependency (1985.), koja je svojim iskrenim i sirovim prikazom umjetničina života tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina imala prekretničko djelovanje na razvoj suvremene fotografije. Nanin prijatelj, njemački diplomat i profesor Joachim Sartorius pri tome ističe kako ono što Nan radi nudi nije voajerizam, već čisti pogled na trenutke vlastitog života.
Ta je iskrenost prisutna i u načinu na koji Nan progovara o traumatičnim događajima iz svoje prošlosti – o problematičnom odnosu s roditeljima, suočavanju sa smrću svojih voljenih prijatelja/ica, koji su postali žrtvama AIDS-a i droge, kao i o vlastitim problemima s ovisnošću i odvikavanjem. Posebice dirljivo govori i o svojoj starijoj sestri Barbari, koja je s 18 godina počinila samoubojstvo, pri tome pokazujući svoju zbirku kipova sv. Barbare, dio veće kolekcije koju posjeduje kao, potpuno neočekivano, strastvena sakupljačica religijske umjetnosti.
Usprkos osjećajnosti i neposrednosti koje film uspješno ocrtava, Nan nam o svojem turbulentnom životu daje tek nekoliko informacija. Stoga je u njezinom slučaju klišej o slici koja govori tisuću riječi istinit, a film obiluje njezinim specifičnim fotografijama i dijapozitivima čija izravnost snažno djeluje u izgradnji emocionalnog naboja filma.
I dok je osamdesetih godina fotografirala njujoršku i bostonsku drag supkulturu, smatrajući kako su životi svih ljudi vrijedni da ih se dokumentira, projekt kojim se Nan bavi u trenutačnoj fazi svojega života i stvaralaštva su djeca. Iako se na prvi pogled čini neobičnim, Nan tvrdi kako djecu voli jednako kao što voli transvestite zbog toga što su magični, fluidni i mogu biti što god požele, a to je tema kojoj je posvetila svoju posljednju knjigu Eden and After (2014.).
Sjećam se tvoga lica nikako nije detaljan biografski film o životu Nan Goldin niti povijesno-umjetnički pregled njezinog fotografskog opusa. Upravo suprotno, on, kako to ističe i sama redateljica, ima učinak kakav posjeduje i Nanina fotografija – kao „snapshot nje u određenom trenutku u vremenu“.
Sve one koji su film propustili ili im nije dovoljno to što su vidjeli, obradovat će vijest koju je s gledateljima/cama prije projekcije filma podijelila direktorica festivala Marina Paulenka. Sljedeće izdanje Organa vida održat će se u Muzeju suvremene umjetnosti, a jedna od gostiju najvjerojatnije će biti upravo – Nan Goldin.
