Objavljeno

Krv, maternice i kokain: The Knick

Ako ste, poput autorice ovog teksta, zaljubljenica ili zaljubljenik u povijest znanosti i medicine, zasigurno vam je već zapela za oko Cinemaxova serija The Knick u režiji Stevena Soderbergha, u kojoj glavnu ulogu tumači pomalo zaboravljen i (kako stoji na njegovom IMDB profilu!) “mračno zgodan” Britanac Clive Owen.

John W. Thackery (Owen) šef je kirurgije na njujorškoj bolnici Knickerbocker na samom početku 20. stoljeća, a lik je izgrađen na oprobanom modelu antiheroja kojeg je možda najbolje utjelovio Dr. House. Thackery, koji je dijelom baziran na Williamu Halstedu, zapravo je House u malo ljepšim cipelama: autodestruktivan, samoživ, neugodan i bahat, ali istovremeno genijalan i inovativan doktor “koji zna izliječiti sve osim sebe” te koji koristi neuobičajene metode i uz to je ovisnik, u ovom slučaju o kokainu.

Pitanje rasizma na početku 20. stoljeća uvedeno je kroz lik Algernona Edwardsa, visokoobrazovanog crnog kirurga kojeg u bolnicu dovodi Cornelia Robertson, kći glavnog donatora. Sukladno duhu vremena, pacijenti zgroženo odbijaju da ih Edwards liječi, dok drugi doktori odbijaju raditi s njim, uključujući Thackeryja koji ne pušta Edwardsa u operacijsku salu sve dok – bez da previše spoilam – ne otkrije da su puno sličniji nego što je mislio (čitaj: slična kombinacija egomanije, inovativnosti i sklonosti zaobilaženju pravila).

Bolnica kao ogledalo društva

Serija naizgled predstavlja još jedan prozor u patrijarhalni svijet u kojem su žene plošne i definirane u odnosu na muškarce: one su poslušne i nenametljive medicinske sestre, bezimene pacijentice, prostitutke iz Kineske četvrti, časne sestre, kćeri bogataša, ili crnkinje koje rintaju u podrumu bolnice. Međutim, stvari ipak nisu (baš) toliko jednostavne (zapravo, najplošniji i najnerazrađeniji lik je upravo Thackery). Daleko od toga da seriju možemo nazvati feminističkom, no način na koji su neki od ženskih likova prikazani odaje kritičan stav prema kulturi tog vremena (kako prema šovinizmu, tako prema rasizmu). Primjerice, netipična i sarkastična časna sestra Harriet potajno radi abortuse, naizgled plaha medicinska sestra Lucy Elkins uspijeva zavesti Thackeryja (iako je njeno uzdisanje za njim pomalo iritantno), a Cornelia je ambiciozna i inteligentna mlada žena koja bi jednog dana mogla biti upraviteljica bolnice da se od nje ne očekuje da se “uozbilji” nakon udaje i rodi djecu (“My wife will always have the best stories to tell her lady friends at lunch,” kaže joj zaručnik nakon što je uspješno zaustavila epidemiju tifusa!).

The Knick zapravo ne donosi ništa novo u odnosu na druge “medicinske” serije, ali izgleda jako dobro. Soderberghov visokoproducirani gore ima zavodljivu estetiku (krv nikad nije izgledala bolje!), fotografija je odlična, a vjerne rekonstrukcije svijeta medicine pridaju na uvjerljivosti. Upravo je to jedan od glavnih razloga za gledanje serije: praćenje napretka medicine te začudnost izazvana susretom s onovremenim opasnim ili nepostojećim rješenjima problema koje danas smatramo relativno trivijalnima, kao što su upala slijepog crijeva, bruh, presađivanje kože ili carski rez. Povijesnu točnost The Knick može zahvaliti arhivu Burns, jednom od najvažnijih medicinskih arhiva na svijetu, čiji osnivač Stanley Burns radi kao konzultant u produkciji. Posebno je zanimljiva epizoda u kojoj donator Robertson odluči kupiti revolucionarni novi stroj pomoću kojeg se može vidjeti unutrašnjost tijela – rendgen (snimanje je tada trajalo oko sat vremena), ili pak ona u kojoj Edwards “izumi” napredni stroj za sukciju krvi inspiriran susretom s prodavačem usisivača.

Anatomski teatar, Sveučilište u Leidenu, rano 17. st.

Tijelo pacijenta/ice kao objekt znanja

U knjizi Rođenje klinike (1963.) Michel Foucault bavi se razvojem medicine i uspostavljanjem institucije klinike tijekom kasnog 18. stoljeća. Jedan od ključnih termina za Foucaulta je “medicinski pogled” (medical gaze) i njegova veza s načinom dolaska do znanja, odnosno odnos između pogleda i jezika. U klinici iznimno važnu ulogu igra prevođenje vizualnog (simptoma koji se očituju na tijelu) u govor (opis postupka): “vidjeti znači ujedno i znati, jer govoreći ono što vidimo, automatski stječemo znanje.” Ono što autorizira transformaciju vidljivoga u znak je, dakle, upravo postupak opisivanja.

Kao osoba koja ima autoritet prevoditi vizualno u jezik – ipak je on taj koji stoji u središtu operacijske sale/teatra i podučava druge – Thackery cijelo vrijeme publici opisuje što radi te koje je postupke smislio. Proučavajući tijelo – ili, kako kaže Foucault, prodirući ispod površine u potrazi za istinom – liječnik utvrđuje simptome, bolesti i uzroke, ostvarujući nenadmašno razumijevanje pacijenta/ice. Pritom ne smijemo zaboraviti da klinička situacija ne postoji u vakuumu, već je premrežena (nejednakim) odnosima moći koji djeluju na tijelu pacijenta/ice te samim time ga čine podložnim različitim vrstama manipulacije.

Enrique Simonet, Autopsija (1890.)

Preko nje mrtve

U knjizi Over Her Dead Body (1992.) Elisabeth Bronfen bavi se narativnim i vizualnim reprezentacijama (mrtvog) ženskog tijela, tumačeći ih kao simptom kulture koja se estetizacijom i izmještanjem smrti na “drugoga” (ženu) štiti od spoznaje o vlastitoj smrtnosti. Polazeći od slavne izjave Edgara Allana Poa da je “smrt lijepe žene najpoetičnija tema na svijetu,” Bronfen ističe kako slika ženskog trupla predstavlja koncept ljepote koji smrt stavlja u funkciju estetskog procesa. Kroz povijest su prikazi umrlih – savršenih, očuvanih, spokojnih – žena bili toliko očiti da su, paradoksalno, postali nevidljivi; “budući da su toliko uobičajeni, postali smo kulturalno slijepi za sveprisutnost reprezentacija ženske smrti.”

U slikarstvu 19. stoljeća česte su scene autopsije u kojima (potpuno odjeveni) liječnik kontemplira nad (nagim) tijelom žene, nerijetko uz prisustvo drugih liječnika ili studenata medicine. Anatomi su vjerovali da otvaranjem trupla unutrašnjost ljudskog tijela postaje vidljiva i samim time razotkriva svoje tajne.

Autopsija postaje način dešifriranja onoga što će Freud nazvati “tamnim kontinentom” – obuzdana smrću, ženska seksualnost postavljena je pred analitičko oko liječnika koji rješava “hermeneutički zadatak” te tim činom potvrđuje svoju poziciju kao subjekta znanja. Bronfen smatra da je na djelu proces prevođenja tijela u tekst: inicirajući proizvodnju znakova, “truplo nadopunjuje i oživljava anatomove knjige” te “olakšava njegove zapise, koji će u konačnici potpuno zamijeniti tijelo” (primjerice, Thackery je impresioniran Edwardsovim detaljnim bilješkama s fotografijama). Tako transformirano, žensko tijelo potpuno gubi autonomiju ali i materijalnost, te predstavlja mjesto na kojem znanje dobiva potpis autora-anatoma.

Gabriel von Max, Anatom (1869.) i Thomas Eakins, Klinika Agnew (1889.)

Dešifriranje tijela: meso ili estetika?

Druga scena prve epizode The Knicka (u prvoj, jasno, upoznajemo mučenika-genija Thackeryja) replicira odnos moći o kojem govori Bronfen: nalazimo se u prepunoj operacijskoj sali u čijem središtu leži pacijentica, trudnica koja pati od predležeće posteljice (placenta previa), a u gledalištu znanja žedni studenti i kolege kirurzi koji s iščekivanjem prate svaki potez skalpela glavnih performera Thackeryja i njegovog učitelja Christiansena. Polu-živuća tijela pacijentica, koje se izmjenjuju na operacijskom stolu kao na pokretnoj traci, lišena su čak i estetske dimenzije nagih trupala koja nalazimo u slikarstvu: žensko tijelo ovdje je depersonalizirano i svedeno na meso. Rastavljene na sastavne dijelove – krv, maternicu, kožu, tkivo – pacijentice su tek sirova materija kroz koju se očituje genijalnost doktora koji savladava neposlušno i zagonetno tijelo. “We’ll solve it,” uvjerava Thackery utučenog Christiansena, koji će kasnije počiniti samoubojstvo zbog nemogućnosti rješavanja tog “hermeneutičkog zadatka.”

Izjednačavanje ženskih tijela, koja postaju međusobno zamjenjiva, te njihovo iskorištavanje očituju se i epizodi u kojoj kokainom napumpani Thackery testira balon za zaustavljanje krvarenja u maternici na orijentalnim prostitutkama (ali ne na trudnima – trudne prostitutke su preskupe, dodaje) koje ne skidaju smiješak s lica dok gole sjede u njegovom uredu. Čak i potlačeni Edwards profitira od besplatnog rada pralje/medicinske sestre, od koje je naučio posebnu tehniku šivanja. Genijalnost doktora, dakle, zahtijeva investiranje ženskog tijela, koje u konačnici biva ispisano iz kirurškog postupka koji će nositi samo njegovo ime (u ovom slučaju, the Christiansen-Thackery-Chickering Placental Repair). Čak i ako pacijentica preživi, njeno tijelo ostaje transformirano u tekst, funkcionirajući kao materijalni višak koji potvrđuje kirurgovu vještinu. Ovdje i leži vrijednost serije kao dokumenta svih brisanja, izostavljanja i klasne, rasne i rodne nejednakosti u procesu stvaranja medicine kao znanstvene prakse koja bi trebala biti univerzalna, objektivna i svima dostupna.


Povezano