Na današnji dan, 26. rujna 1865. godine, rodila se Mary du Caurroy Tribe, kasnije poznatija kao Mary Russell, vojvotkinja od Bedforda, fotografkinja, medicinarka i avijatičarka.
Rodila se u Stockbridgeu kao kći anglikanskog svećenika, a djetinjstvo je provela u Engleskoj, živeći kod tetke zajedno sa svojom sestrom, te pohađajući Cheltenham Ladies’ College. Sa šesnaest godina, otišla je u Indiju, pridružiti se svojim roditeljima, jer joj je otac bio arhiđakon u Lahoreu.
Indija ju je oduševila jer joj je pružala znatno više slobode nego viktorijanska Engleska: smjela je jahati, i to ne damski, i tako je s ocem prešla dobar dio Indije. Igrala je tenis, pa čak i kriket, što je za žene u Engleskoj bilo nezamislivo.
Kad se obitelj preselila u Simlu, upoznala je lorda Herbranda Russella, i mladi par ubrzo se zaručio. Suprugova obitelj, mora se priznati, nije bila pretjerano sretna s odabirom njihova sina. U pismima koja su izmjenjivali prije vjenčanja, to se jako lijepo vidi, jer je najbolje što mogu reći o svojoj budućoj snahi što je – Europljanka (najveći strah bio je da će se neodgovorni Herbrand oženiti Indijkom), ali “samo crkvenjakova kći”.
Takav stav prema Mary postat će prepreka i kad se, 1888. godine, rodi jedino dijete ovog braka, sin Hastings. Na djedovo inzistiranje, Mary se našla praktički isključena iz odgoja svoga sina. Umjesto toga, okrenula se drugim aktivnostima, među kojima i vrlo nedamsko bavljenje streljaštvom. Ubrzo je postala najbolja streljašica u Britaniji, a po rezultatima, samo je nekolicina muškaraca bila bolja od nje. Bila je i strastvena ribolovka, te je zabilježeno kako je jednom uhvatila 18 lososa, ukupne težine od 100 kilograma.
No, najviše su je zanimale ptice, te se počela baviti ornitologijom. Ubrzo je stekla međunarodnu slavu na ovom polju, a između 1909. i 1914. godine, na otoku Fair, napisala je i knjigu, Dnevnik promatračice ptica, koji je objavljen tek nakon njene smrti. Također 1909., pridružila se i Ženskoj ligi za otpor plaćanju poreza, organizaciji žena koje su odbijale plaćati porez tako dugo dok ne dobiju pravo glasa.
Silno se voljela baviti fizičkim aktivnostima, te je, često na užas suprugove obitelji, sama veslala, jedrila, i planinarila po Škotskoj, usput praveći i fotografije pejzaža, ili ih slikajući. Kad bi je vremenske prilike prisilile da ostane u zatvorenom, bavila se mehanikom, te je izrađivala radio-aparate.
No, situacija se naglo promijenila 1893., kad su i otac i stariji brat njenog supruga naglo umrli, pretvorivši tako Herbranda u vojvodu od Bedforda, a njegovu suprugu u vojvotkinju. Morali su preseliti na obiteljsko imanje, Woburn Abbey, i prihvatiti se vođenja poslova. A koliko je to komplicirano bilo najbolje se vidi iz činjenice da su kuća i imanje imali dovoljno zaposlenih za svoju vlastitu nogometnu i kriketsku ligu, s utakmicama koje su se igrale između različitih odjela.
Mary nije baš imala puno interesa za vođenje imanja, ali ju je zanimala medicina. Premda nije mogla dobiti pravo medicinsko obrazovanje (jer to nije bilo dovoljno damski), osnovala je bolnicu u jednoj iznajmljenoj kući u mjestu Woburn, a 1903. dizajnirala je i dala izgraditi pravu bolnicu, po imenu Maryland, koja postoji i danas.
S početkom I. svjetskog rata, pojavila se potreba za još jednom bolnicom, te je Mary nekoliko zgrada na imanju pretvorila u vojnu bolnicu, kojom je upravljala, ali je istovremeno i radila u njoj kao bolničarka. Ubrzo je postala operacijska bolničarka, a nakon nekog vremena, manje operacije počela je izvoditi i sama. Znajući za njeno poznavanje radio-tehnologije, kirurg koji je radio u bolnici, Bridon Glendenning, predložio joj je da se posveti radiografiji i radiologiji, te je vojvotkinja uskoro počela provoditi radioterapije.
Zbog svoga angažmana tijekom rata, kasnije je dobila više odlikovanja, uključujući tu i titulu dame zapovjednice reda britanskog carstva, ženski ekvivalent titule sir.
Poslije rata, međutim, mogućnosti rada u bolnici opet su joj se bitno smanjile zbog poimanja javnosti kako ono što se moglo i moralo u ratu i dalje nije damski u miru.
Umjesto toga, okrenula se – letenju. Jedan od razloga za to bio je što je patila od tinnitusa (zvonjave u uhu), a visine su joj navodno donosile ublažavanje tegoba. Drugi izvori pak tvrde kako joj se naprosto sviđalo uzbuđenje. U svakom slučaju, pilotsku je dozvolu dobila u dobi od 61 godine, i smjesta počela obarati rekorde. Tako je 1929. godine oborila svjetski brzinski rekord za let od Engleske do Indije i natrag, a godinu dana kasnije i od Engleske do Rta dobre nade i natrag. Godine 1931. pak, sudjelovala je u organizaciji prvog ženskog letačkog mitinga, održanog u Northamptonu, da bi 1936. predsjedavala i sudila na prvom ženskom letačkom natjecanju, održanom na otoku Man.
U ožujku 1937. godine, bojeći se da joj zbog gluhoće koja ju je ipak sustigla i poodmakle dobi neće htjeti produžiti pilotsku dozvolu, krenula je obaviti posljednjih 56 minuta leta, koliko joj je nedostajalo do 200 sati potrebnih za produženje dozvole. Uzletjela je avionom Gipsy Moth, po vrlo nepovoljnom vremenu. Kad se nije vratila ni nakon sat i pol, njen suprug se zabrinuo i počeo nazivati prijatelje pa i policiju. Usprkos opsežnoj potrazi, ni zrakoplov ni vojvotkinja nikad nisu pronađeni. Mary Russell nestala je u Sjevernom moru.
Strašna žena.
