Ne treba biti lumen da se registrira kroničan manjak žena/autorica u svijetu mainstream glazbene kritike. U tekstu koji slijedi pokušat ću dati osoban pogled na ovaj fenomen, temeljen iskustvima koje sam doživjela u posljednjih dvadeset godina, koliko sam kao novinarka provela u različitim, uglavnom tiskovnim medijima, takozvane srednje struje.
„Kroničan manjak“ iz prve rečenice je, dakako, eufemizam. Istina je da žena u hrvatskoj pop i rock kritici nema. Ima fotografkinja, snimateljica spotova, vizažistkinja, urednica, promotorica, managerica, svih onih zanimanja koja se nalaze u i oko pop i rock glazbe, ali ne i kritičarki. U čemu je, dakle, stvar? Žene ne umiju pisati pop i rock osvrte, riječ je o psiho-fizički prezahtjevnom poslu, žene imaju urođenu slušnu manu?!
U drugim novinarskim žanrovima, stvar je ponešto drugačija, statusno poželjan žanr političko-društvene kolumnistike u svoje je redove često primao novinarke komentatorice. Posljednjih godina na programima najvećih tv kuća prostor se sve više otvara i sportskim novinarkama. Uporne, tvrdoglave i/ili ambiciozne novinarke uspjele su se infiltrirati u brojne druge novinarske sektore, no ne i u glazbenu, pop i rock kritiku.
Za ilustraciju aktualnog stanja dobro će poslužiti slučaj nedavno objavljenog, specijalnog broja hrvatskog Rolling Stone-a. Naime, uredništvo magazina odlučilo je donijeti vlastitu listu najboljih 100 albuma od 1955. do 2015. objavljenih na području ex-Yu. Među trinaest kritičarskih imena, pogađate – nije se našla ni jedna glazbena kritičarka!
Koliko je maskulina postava Rolling Stone-a utjecala na estetske kriterije njihovog odabira, tema je za sebe. Prigodničarski izbori naj albuma određenih glazbenih razdoblja uobičajen su trend, najčešće usmjeren rasprodaji naklade, a mnogo manje ozbiljnijoj, analitičkoj valorizaciji glazbene pop i rock povijesti. Od toga je li se neki album trebao naći na ovoj listi, mnogo poraznijom smatram činjenicu da se u proteklih četrdeset godina u glazbenoj kritici i publicistici nije pojavila ni jedna žena, osim splitske kritičarke Tamare Visković. Jedna Tamara Visković ne čini proljeće, i premda je ova autorica na stranicama Feral Tribune-a devedesetih i dvijetisućitih donosila lucidne i zanimljive kritike različitih žanrova pop glazbe, ostala je jedinstvena pojava, izborena prije svega osobnom profesionalnom putanjom, ne demaskulinizacijom domaće pop i rock kritike.
Nije to krivnja ovih trinaestorice, uglavnom simpatičnih i prema kolegicama u glazbenom novinarstvu prijateljski raspoloženih muškaraca. Zoran Stajčić, Ante Perković, Vedran Harča, Anđelo Jurkas i ostali selektori ove liste, pripadaju novoj generaciji mainstream glazbene kritike, onoj koja je u svojim tekstovima učinila ponešto da se izmijeni seksistički i mačistički pristup suvremenoj pop glazbi. Svi oni afirmirali su se u tiskanim i elektronskim medijima 90-ih i 2000-ih, zamijenivši na borbenim položajima stariju gardu poput Darka Glavana, Dražena Vrdoljaka, Zlatka Galla, Arsena Oremovića i ostalih.
Kada sam koncem 90-ih ušla u glazbeno novinarstvo, vrlo brzo sam shvatila da u svakom mediju u kojem sam pokušala izboriti prostor za glazbene recenzije, već postoji glazbeni kritičar koji slikovito kazano – „drži svoje leno“ izboreno kod vrhovnog gospodara, glavnog urednika i ne dopušta mi pristup. Nakon prvotnih frustracija, shvatila sam da se očito trebam dokazati, afirmirati i sve će sjesti na svoje mjesto. Preslušavala sam nova izdanja, educirala se i strpljivo držala takozvane druge linije glazbenog novinarstva – intervjua, prikaza, izvještaja. Ne bih li zaradila plaću, pratila sam i ostale područja koja su mi bili dodjeljivana – sektore televizije, mode, lifestyle-a, spektakla.
Ubrzo sam uočila osnovne mehanizme i distribuciju moći u prosječnoj hrvatskoj novinskoj redakciji koja je, nota bene, mikro okruženje u kojemu se posve jasno oslikavaju pravila i struktura modernog patrijarhata.
Ipak, odlučila sam ignorirati gorke spoznaje i gurati dalje. Kontinuirano pisanje i upornost će, bila sam uvjerena, na kraju ipak rezultirati povjerenjem urednika i dozvolom za ulazak u zatvoreni glazbeno kritičarski Panteon.
Većina mojih urednika smatrala je kako se bespotrebno rasipam na pop kritiku, usmjeravajući me na ostale teme u kojima sam, znali su kazati „mnogo potrebnija“. Upućivali su mi komplimente da sam „polivalentna“, usmjeravali me na tople ljudske priče, reportaže i sve one novinarske zadatke koji su „čitaniji“, „za novinu važniji“, a za mene kao novinarku „pravi izazov“. Zdušno sam odrađivala namijenjene mi zadatke, nisam htjela izgubiti njihovo povjerenje. Nakon višegodišnjeg manevriranja uspjela sam dobiti recenzentsku kolumnu u lokalnim novinama. Netko je trebao popuniti upražnjeno mjesto, a ja sam tog jutra spremno stajala pred vratima šefovog ureda. Entuzijastično sam prionula na pisanje recenzija, ali i sve ono što mi je do tada bilo u opisu posla. Reakcije čitatelja bile su dobre ismatrala sam da su preda mnom još godine nadograđivanja i usavršavanja. Sve dok me urednik nije pozvao na razgovor i saopćio mi „kako sam se previše angažirala s tim recenzijama“ i kako mi ih ubuduće uopće neće plaćati, pa ako baš hoću mogu nastaviti pisati volonterski. Na moje molbe da objasni takvu odluku, dobila sam odgovor da „za mene ima pametnijeg posla“. Premda su na platnoj listi mog honorara recenzije predstavljale beznačajan iznos, bila sam revoltirana, ali sam nastavila s pisanjem. Nisam htjela izgubiti ono što sam izborila nakon toliko godina truda.
S recenzentskom kolumnom u lokalnim novinama rastala sam se kada sam se preselivši u Zagreb zaposlila u većoj i utjecajnijoj novinskoj kući, dopisništvu Slobodne Dalmacije u Zagrebu. U SD-u su mi odmah rekli da tu ne mogu pisati recenzije jer je to mjesto već godinama rezervirano za njihovog dugogodišnjeg kritičara Zlatka Galla. Urednicima sam diplomatski pokušala objasniti kako ne planiram nikoga izgurati, pogotovo ne kritičarsku instituciju poput Galla, no oni su tvrdili kako samo on može odlučiti smeta li mu da povremeno pišem recenzije glazbenih izdanja koje on ne stiže popratiti, osvrte na albume s nezavisne scene i slično. Nazvala sam ga i uvažavajući njegov autoritet objasnila mu kako bih željela malo prostora u glazbenoj kritici SD-a, no Gall je bio decidiran – ne dolazi u obzir! Bila sam ljuta i nisam se mirila s činjenicom da (samo)volja jednog čovjeka odlučuje o mom profesionalnom (ne)zadovoljstvu.
Godine koje su slijedile provela sam radeći glazbene intervjue, no vrlo rijetko izvještaje s gostovanja velikih globalnih pop i rock glazbenika i bendova. Sreća bi mi se osmjehnula tek kada bi Gall bio prezauzet nekim od svojih gastro-publicističkih fuševa ili dobio gripu.
Na druženjima s kolegama glazbenim novinarima upoznala sam kolegice iz ostalih mainstream medija i shvatila da se slične stvari koje doživljavam događaju i njima.
Sve su one u svojim redakcijama bile izložene sličnoj vrsti podsmijeha i marginalizacije od strane muških kolega i gotovo sve su, prije ili kasnije, odustale, shvativši da nikada u svojim medijima neće dobiti priliku da pišu iz glazbeno-kritičarske perspektive ili se kontinuirano bave ozbiljnijim praćenjem koncertnih sezona. Umjesto željenog praćenja rock scene, gurane su u estradu (novinarima muškarcima uglavnom nezanimljiv i trivijalan sektor), televiziju, lifestyle, modu, spektakle…
Ne želim reći da glazbene novinarke u domaćim dnevnicima, magazinima ili tv emisijama nisu povremeno potpisivale izvještaje s koncerata i glazbene osvrte, no ni jedna od njih (osim spomenute Tamare Visković) u medijskoj javnosti nije na dulji rok uvažavana kao glazbena kritičarka. Da je, nekim čudom, bilo drugačije i da smo minulih godina u javnom prostoru imali dvije ili tri glazbene kritičarke, možda bi dominantno seksistički pristup glazbenicama i glazbenicima bio drugačiji, demokratičniji i manje diskriminatoran, no o svemu tome možemo samo kalkulirati.
Treba reći i to da u srednjostrujaškim medijima dominira uobičajen i prokušan model suradnje između glazbenih kritičara i domaće glazbeničke elite. Stvar ide ovako: miljenik domaće glazbene kritike, i šire publike (najčešće muškarac) izdaje novi album, on ili njegov PR šalju ga afirmiranom kritičaru koji potom u mediju za koji piše osigurava što veći prostor za prikaz albuma ili glazbenog djela. Negativne kritike su rijetke i izrečene snishodljivo, zvijezda i njegova izdavačka kuća su sretni, a ulomak kritičareve recenzije koristi se u daljnjoj glazbenikovoj promociji, kao putokaz „običnim smrtnicima“ o estetski (ne)prihvatljivoj pop i rock glazbi.
Posljednjih godina mogu se na domaćim portalima sve češće pročitati tekstovi i recenzije koje potpisuju žene poput Ivne Franić, urednice i kritičarke glazbenog bloga Lake note, Jelene Svilar (Ravno do dna), Andree Rožić i Ive Ušćumlić (Pot lista), Ivane Kapetanović (Muzika hr), ali i britki ogledi autorica poput Lane Pukanić (Muf) koji tematiziraju još uvijek prisutnu seksističku rock kritiku. No, kada se slažu liste glazbenih albuma poput Rolling Stone-ove ili rade slični projekti, ove a ni ostale autorice, nitko ne uključuje kao selektorice ili ravnopravne članice timova.
Premda se kotrljajući kamen domaće glazbene pop kritike još uvijek kreće po utabanim stazama, okoštala pravila i sustav se sporo i mravljim koracima ipak mijenjaju. Sve je više žena u pop glazbi, ali i glazbenoj kritici, zato vjerujem da nećemo predugo čekati da se vidljive promjene dogode i u mainstream medijima, još jednom čvrstom bastionu patrijarhata.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
