Katy Pyle: Balet odbacuje tijela koja mu ne odgovaraju

Iako se bavim umjetnošću, ponekad i plesom, balet je umjetnička forma s kojom vjerojatno imam najmanje doticaja i koju, posljedično, i najmanje razumijem (ok, ok, i opera prilično visoko kotira na toj ljestvici). Ono što o baletu znam, jest da je strogo kodificiran, a ono što sam o njemu u međuvremenu naučila, jest i da je baletno tijelo, osim što je prostor fascinacije, često i prostor diskriminacije.razgovarala prije točno deset godina), Xaviera Le Roya i Young Jean Lee – s ciljem da ostvari odmak od mizogine, rasističke i transfobne povijesti baleta te da otvori prostor za inkluzivniji pristup baletnoj praksi. Tijekom 14 godina rada, Ballez je okupio široku zajednicu plesač⁞ica, publike i kulturnih radnik⁞ca kroz niz radionica, izvedbi i razgovora, a kompanija je dosad producirala četiri cjelovečernja baleta.

Pyle će 30. 6. u Zagrebačkom plesnom centru održati plesni sat za profesionalne plesač⁞ice, a navečer istog dana u MaMi predavanje o svojem radu koje je otvoreno za sve zainteresirane. Događanja su organizirana u sklopu programa “Inkluzivno obrazovanje”, u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti (ADU) i Zagrebačkim plesnim centrom (ZPC), a više o njima saznajte ovdje.

U jednoj od verzija svoje biografije navodiš da su ti nastavnici, kada si imaola 16 godina rekli da bi “imala odličnu [baletnu] karijeru da si samo rođena kao dječak”. Je li to bio početak tvojeg osvještavanja “mizogine, rasističke i transfobne povijesti baleta” koja će, puno godina kasnije, dovesti do osnivanja Balleza?

Mislim da su me u tom trenutku moji učitelji-ce upozoravali-e – da, iako sam biola dob⁞ra, snaž⁞na plesač⁞ica, kvalitete koje sam imaola neće biti korisne za moju karijeru zbog mojeg roda. Tada nisam stvarno razmišljaola o tome koliko je balet sjeban, jednostavno sam kriviola sebe. Iako sam već tada biola protofeministička tinejdžer⁞ica, toliko me pogodilo to što sam bilao odbijen⁞a da nisam moglao vidjeti nepravdu sustava… Samo sam se trudilao što više promijeniti, da postanem ženstvenija, nježnija i skromnija.

Izgladnjivaola sam se i promijeniola svoj pristup plesu, proučavaola djevojke koje su moji-e učitelji-ce favorizirali-e, kako bih postaola sličniji-a njima. Tek mnogo kasnije, nakon što nisam uspjeola “osvojiti ljubav baleta” i kad sam se potpuno udaljiola od tog pozlaćenog kaveza, stvarno sam počeola shvaćati koliko je sustav baleta štetan.

Ukratko, da, mislim da je taj komentar u meni posijao sjeme koje se onda polako razvilo u svijest o mizoginiji, rasizmu i transfobiji baleta, koji odbacuje talentirane mlade plesač⁞ice koji ne odgovaraju njegovim estetskim parametrima. Kada sam se potpuno udaljilao od baleta i počelao studirati feminističku umjetnost, počelao sam povezivati širu sliku. Shvatilao sam da moj oblik patnje nije bio nimalo jedinstven i da su ti intersekcionalni oblici diskriminacije i isključivanja ključni za rasistički, cisheteropatrijarhalni sustav u cjelini, te da balet ozbiljno pati zbog svoje ograničene perspektive!

Znam da bi ovo pitanje kao odgovor moglo dobiti čitavu knjigu, ali hajde da na njega probamo odgovoriti ukratko, jer ne mogu odoljeti ovoj igri riječi – što je sve krivo s baletom i što je sve kvir u baletu?

Ovo je sjajno pitanje, i da, trebalao bih napisati knjigu! Ali mogu reći nekoliko stvari. U posljednje vrijeme jako me fascinira (relativno) nedavna povijest baleta kao travestijskog/drag izričaja… otprilike od 1830. do 1930. godine, sve balete koji su producirani i izvođeni u Parizu i Londonu izvodile su plesačice koje su igrale i muške i ženske uloge. To je bilo potaknuto raznim faktorima, a jedan od njih bio je taj što su ciljana publika za te balete bili bogati muškarci koji nisu htjeli gledati cis muškarce kao konkurenciju na pozornici. Prema istraživačici baleta Lynn Garafola, tim je muškarcima bilo lakše izmaštati se kao partnere tih lijepih balerina kada na pozornici nije bilo drugih cis muškaraca...

Ali ono što je ludo jest da je to bilo jedno od najplodnijih razdoblja u povijesti baleta u kojem su nastali baleti poput Giselle i Coppélie – koje danas smatramo dijelom klasičnog kanona. A ti su plesovi bili napravljeni za plesačice koje su igrale sve uloge! Prema tome, te su plesačice u dragu tada definirale što je maskulinost. A budući da je balet umjetnički oblik koji se prenosi s tijela na tijelo, s plesač⁞ice na plesač⁞icu, i danas, u suvremenim izvedbama tih baleta, zapravo postoje pokreti i interpretacije tih plesačica. Mislim da je to jako kvir i prekrasno, čak i ako je motivacija iza toga bila činjenica da su patrijarhalni muškarci koji su plaćali račune jednostavno htjeli gledati “ženski show”.

A onda, tu su i mnogi očiti problemi s baletom: stroga kontrola nad tijelima plesača i plesačica – u smislu veličine, težine, rase, rodne ekspresije. Na primjer, plesačice moraju izgledati iznimno mršavo i djelovati krhko, iako izvode iznimno zahtjevne atletske podvige. I muški plesači također moraju održavati idealiziranu tjelesnu sliku. U baletnom konzervatoriju svi smo bili vagani i mjereni, a imam puno prijatelja i prijateljica koji i danas pate od poremećaja prehrane uzrokovanih stalnom analizom naših tijela.

Rasizam je prisutan u mnogim aspektima, ali najvidljiviji je u estetici ružičastih tajica i špica koje odgovaraju tonu kože “idealne” balerine i vizualno produžuju liniju noge, a ne odgovaraju tonu kože većine ljudi na svijetu. Osim toga, na rodna odstupanja gleda se kao na neuspjeh. Plesačice ne bi smjele pokazivati nikakve “muške” osobine – ni u fizičkom izgledu ni u načinu kretanja – dok plesači ne bi smjeli biti “ženstveni”, osim u smislu gracioznosti.

Muške plesače šira javnost često ismijava i “optužuje” za kvir identitet izvan baletnog studija, dok se unutar studija i baletnih ansambala od njih očekuje da budu mačo, čvrsti i galantni... Svi su zarobljeni u tim ulogama. A onie kojie najbolje znaju kako se kretati unutar takvih zamki su kvir osobe! Jer to stalno radimo! Mijenjamo kodove, prilagođavamo se i transformiramo kako bismo preživjelei u svijetu – pa smo zato opstalei i u baletu, još od samih njegovih početaka.

Iza tvojih baletnih koreografija stoji puno istraživačkog rada, prekapanja i prekrajanja baletne povijesti kojoj pristupaš iz kvir očišta – koji su osnovni konceptualni principi na temelju kojih pristupaš baletima koje postavljaš?

Želja, povezanost i radost moji su vodiči u istraživačkom procesu. Iskreno, često započinjem razdoblje istraživanja kada se osjećam usamljeno i povučeno. Obično to znači da sam tada završilao neki veliki projekt i počinjem istraživati nešto što bi moglo pokrenuti moju znatiželju. Tražim povezanost u povijesnim zapisima. Možda postoji balet u kojem sam oduvijek želje⁞la sudjelovati – ili sam na to bilao prisiljen⁞a – i u svakom slučaju uvijek pronalazim neku ravnotežu između onih dijelova koje želim prigrliti i onih koji zahtijevaju kritičku reviziju.

Jednako me zanimaju sami baleti i priče koje pričaju, kao i uvjeti u kojima su ti baleti nastali. Provodim nekoliko mjeseci prikupljajući artefakte: korake, povijesti, slike, kontekste, a zatim odlazim u studio sa suradnic⁞ima kako bismo sve to pretvorili u ples. Moji-e suradnici-e su vitaln⁞e partneri⁞ce u uočavanju onoga što rezonira s nama, s onime što je uzbudljivo, radosno i povezujuće. I, isto tako, u tome da prepoznamo ono što nas otuđuje. Te emocionalne i tjelesne reakcije oblikuju način na koji radim s materijalima. Ako proces počne djelovati iscrpljujuće, ako nam prestane biti zabavan ili nam prestane otkrivati nove stvari, zapitam se kako možemo preoblikovati materijal da promijenimo način na koji ga doživljavamo. U konačnu verziju izvedbe uđe ono što preživi taj proces!

Na više mjesta spominješ radost kao bitan element svog rada, zanima me kako, između pritiska discipline, freelance nesigurnosti i političkih užasa, održavaš kapacitet za radost i užitak?

Radost je za mene esencijalna. Pogotovo zato što je svijet toliko nestabilan. Mislim da sam kroz godine naučilao da ovaj proces stvarno nije vrijedno raditi ako nije ispunjen radošću. I to mi je postalo jedno od glavnih načela u načinu na koji stvaram. Nastava, probe, izvedbe, razgovori – svi oni moraju biti prostori radosti, i zapravo igre. Ali čak i duboka tuga meni može donijeti neku vrstu radosti. Proces otkrivanja, prepoznavanja i bivanja u tuzi gotovo mi uvijek pokaže da ispod nje čeka radost… oprosti što zvučim kao štreber-ica, ali to mi stvarno jest ključno! Ples je nevjerojatno moćan nositelj istine, pogotovo kako starimo… ako se u nečemu ne osjećamo dobro, ako nam stvari ne donose radost, jednostavno ih nećemo htjeti raditi. Zato se fokusiram na igru, povezanost, smijeh, slobodu i radost… ali, da, to ne znači da stvari nisu duboke! Igra je za mene vrlo ozbiljna stvar.

Prije osnivanja vlastite kompanije puno si vremena proveola i u radu s drugim koreografima i koreografkinjama. Odnos između plesač⁞ica i koreograf⁞kinja – isto kao i odnos između glum⁞ica i redatelj⁞ica ili pak odnos između student⁞ica i profesor⁞ica – vrlo je specifičan prostor, s jedne strane pun pažnje i podrške (barem bi trebao biti), ali istovremeno uključuje jasnu hijerarhiju i neravnotežu moći. Kako tvoje iskustvo plesanja za druge oblikuje tvoj pristup radu s plesač⁞icama u tvojoj kompaniji?

Provelao sam puno vremena razlažući nasilnu dinamiku svojih ranih baletnih učitelj⁞ica i puno vremena učeći kako im oprostiti, jer sam s vremenom sve više shvaćalao da su i oni bili-e podložni-e istim nasilnim hijerarhijama koje su same-i reproducirale-i u svojim učionicama. To razumijevanje pomoglo mi je da raspletem uloge koje postoje u učionici. Dugo sam oklijevalao preuzeti vodstvo u nekom prostoru – gotovo da nisam željelao priznati vlastitu moć, jer me je bilo strah da ne ponovim te štetne obrasce. Tek kad sam moglao jasno vidjeti da kao učitelj⁞ica ili redatelj⁞ica ZAISTA imam moć, i da je moram koristiti vrlo svjesno, mogaola sam se uistinu povezati sa svojim učenic⁞ima.

Također sam imalao divna iskustva radeći s umjetnicima poput Young Jean Lee, koja je svojim primjerom pokazala kako suradnički i nehijerarhijski kreativni procesi mogu funkcionirati, a da se pritom i dalje prizna njezina moć i pozicija u prostoru. Također sam se osjećalao vrlo poštovano od strane Xaviera Le Roya, Johna Jaspersea i Faye Driscoll – njihova iskrena podrška i interes za moje ideje bili su za mene vrlo iscjeljujući dok sam bilao mlađi-a plesač-ica. Sva ta iskustva oblikovala su način na koji danas podržavam svoje učenik-ce i suradnik-ce, kao i način na koji poštujem razlike u našim ulogama unutar nastave ili kreativnih procesa.

Puno si vremena, osim toga, provelao te i dalje provodiš u različitim obrazovnim kontekstima, institucionalnim i izvaninstitucionalnim, strejt i kvir, baletnim i suvremeno plesnim… Zanima me na koji način, u sebi i u svojem radu, pregovaraš i prelamaš te različite pedagoške kontekste, pozicije i prakse?

Volim imati priliku prelaziti iz jednog prostora u drugi i sve to doživljavam kao dio svoje šire kreativne prakse. Jako me veseli graditi mostove između tih svjetova – kako bih podržalao samuog sebe, ali i potaknuola bolju komunikaciju i suradnju između udaljenosti koje ponekad djeluju nepremostivo.

Na primjer, predajem na jednom sveučilištu na Manhattanu koje je vrlo konzervativno i klasično i na drugom koje je prilično liberalno, čak i radikalno. Volim se susretati sa suprotstavljenim željama i očekivanjima svojih studenat-ica i zajedno s njima raditi na tome da ih podržim, ali i potaknem prema širim mogućnostima. Želim da svi-e moje-i studenti-ce steknu snagu i moć – i tjelesnu i psihološku – i iz obaju tih svjetova uzimam ono što smatram korisnim u odnosu prema baletu, kako bih pomogla studenti-cama da se razviju.

Mislim da balet vrlo lako može istrunuti u svojoj kuli od slonovače, skoro potpuno slobodan od kritike pametnih, intersekcionalnih suvremenih plesnih teoretičar⁞ki – jer kada nešto u potpunosti odbacimo, zapravo to nešto oslobađamo i od vlastite kritike. No meni je važno da suvremeni plesni svijet ipak obrati pažnju na to što se događa tamo, u Zemlji baleta, jer se od plesač⁞ica diljem svijeta još uvijek često očekuje da budu vještie u baletu kako bi pronašli posao u raznim drugim plesnim formama, a očekivanja od baleta prodiru i u estetiku drugih plesnih formi, često potpuno nesvjesno. Zato mislim da moramo obratiti pažnju – i imati veća očekivanja od baleta!

S druge strane, obožavam koristiti zabavne, zavodljive i zaigrane baletne pokrete kako bih pomoglao plesači-cama da izgrade snagu, fleksibilnost i funkcionalnu pokretljivost! Zapravo postoji način izvođenja baletne tehnike koji je ugodan, snažan, koketan i zabavan – i volim to prenijeti plesači-cama svih pozadina i interesa.

Zanima me kakva je recepcija tvojeg rada s Ballezom – tko je vaša publika? Ili radije – tko su vaše publike? U kojim kontekstima predstavljate svoj rad? Kakve su reakcije struke, kritike i publike?

To je bilo pravo putovanje! Oduvijek me zanimalo stvaranje raskošnih izvedbi koje referiraju na klasični baletni okvir… zato često koristim pozornice s proscenijem i uvijek (osim tijekom pandemije) imam glazbeni-ce koji-e uživo na sceni izvode prilagodbe klasičnih partitura. Taj postav stvara određenu grandioznost i očekivanja koja su drukčija od eksperimentalne scene iz koje sam poteklao, a koja se uglavnom odvijala u alternativnim prostorima.

Svoj prvi projekt pokušalao sam osmisliti kao zabavan date night za kvir publiku… igrajući se idejom da je odlazak na balet nešto što ni ja ni moji-e prijatelji-ce nikad inače ne bismo radili. Ljudi su se sredili i izašli, redefinirajući samo kulturno iskustvo odlaska na balet iz kvir perspektive, paralelno s našim projektom kvir preoblikovanja priča i pokreta. Bilo je uzbudljivo. I ta publika i dalje dolazi… ljudi uvijek izgledaju jako cute na našim izvedbama! No publika se u međuvremenu proširila i na dio tipične baletne publike, i volim kako imaju priliku preispitati svoja očekivanja i reakcije kada se nađu okruženi hrpom kvir osoba.

Što se tiče kritičkog odjeka, mislim da su se kritičari-ke razvijalei zajedno s nama kroz ovaj projekt. Za svoj prvi projekt dobilei smo pristojnu recenziju u New York Timesu, ali ona je bila donekle ograničena u razumijevanju onoga što smo zapravo radili. Mislim da je kritički diskurs u posljednjih 14 godina nevjerojatno narastao – kako oko trans reprezentacije, tako i u pogledu kritičnosti prema baletu – i stvarno sam ponosnao što sam bilao velik dio te promjene. Ali još uvijek postoji velik dio publike i kritike koji zapravo ne razumiju našu estetiku ili vrijednosti – i tu još uvijek ima jako puno posla!

Za kraj, interesira me kako izgleda materijalna realnost jedne kvir plesne kompanije u doba Trumpove Amerike? Kako financirate svoj rad, koji su vam planovi za budućnost?

Uf. Da. Bilo je stvarno teško. Imalei smo izvedbu neposredno prije njegove inauguracije i, iskreno, sav je potencijal za turneju te predstave propao. Svi su počeli stezati remen; organizatori-ce i kustosi-ce sada su još više u strahu da ne izgube već ionako ograničene budžete, a mislim da politizacija i demonizacija trans tijela od strane ove takozvane vlade nije nimalo pomogla!

Ipak, osjećam da je naša zajednica i dalje jednako briljantna, prekrasna i inspirativna kao i uvijek, i iako nemam pojma kako ćemo napraviti sljedeći projekt, imam puno nade. I dalje predajem, istražujem i tražim prilike. Također sam već jako navikao-la prilagođavati se očitom nedostatku materijalnih resursa… nikad nismo imali neki super sistem podrške u NYC-ju, ali svejedno ipak uvijek pronađemo način da se stvari dogode. Pomažemo si međusobno i ljudi daju što mogu… bilo da se radi o prostoru, vremenu ili dolarima. Tako da ćemo nastaviti! I nastavit ćemo se transformirati. U tome smo dobrei. 🙂

---