Frontwoman zagrebačke grupe Svemir Zvonka Obajdin dragocjena je članica hrvatske kantautorske scene, uvijek spremna na glazbene suradnje, kolegijalnu pomoć i (re)akciju. Energična, pozitivna i marljiva, Zvonka je dobar duh ovog malog, ali medijski sve vidljivijeg glazbenog communityja.
Ona i njezin bend ovih su dana izdali svoj treći po redu album nazvan Male laži, odnedavno dostupan na CD-u po cijeni od 50 kn (7 EUR) + poštarina, CD se može naručiti putem njihove bandcamp stranice ili Facebook page-a benda. S bandcampa ga se može skinuti i u digitalnom obliku po ‘name your price’ principu.
Zvonka je zanimljiva sugovornica, pa smo u povod izlaska novog albuma iskoristili priliku da popričamo o njezinom glazbenom oslobađanju, poziciji grupe Svemir unutar nezavisne scene, temama koje je zaokupljaju u pjesmama, fenomenu pojave sve većeg broja autorica i kantautorica na sceni regije, sponi između singer/songwrittinga i književnosti, te na koncu nedavno održanom Prajdu.
Priča o Svemiru i tebi, njegovoj glavnoj kozmonautkinji na stanovit je način priča o posvećenosti i strasti prema glazbi. Svaki slobodni dan godišnjeg odmora i sve svoje slobodno vrijeme posvećuješ glazbi Svemira ili odlasku na koncert nekoga od bendova sa scene. Fanatično pohodiš gotovo sve rock koncerte u gradu i nitko još nije shvatio na koje gorivo ideš?
Idem na strast. Opet, nemojmo pretjerivati, nije to baš tako – istina je da sam jako, jako puno vremena odvojila na glazbu, što svoju, što tuđu, no uvijek si ostavim nešto vremena i za druge stvari koje me vesele i ispunjavaju, za male, naizgled banalne stvari poput odlazaka na plac, čitanja ili naprosto henganja s frendovima na pivi, a također – a to mi je jako važno i potrebno – ostavim si nekad i vrijeme za puko odmaranje, izležavanje u krevetu, blejanje kroz prozor i surfanje po fejsu, da napunim baterije. Nisam nikakvo superbiće, nego obična žena s fizičkim ograničenjima kakva imamo svi, i moj dan isto traje 24 sata kao i svačiji. No, kako nemam malu djecu ili bolesne članove obitelji kojima se trebam posvetiti, i ne moram raditi više od 8 sati na dan da bih si osigurala egzistenciju, imam dovoljno vremena kojeg mogu rasporediti po svojoj volji. Izbacila sam iz svog rasporeda sve ono što niti zaista moram, niti istinski želim raditi, ma koliko da se to smatralo očekivanim i ‘normalnim’ i bilo nekakav prešutni ‘must’, i – voila – evo slobodnih sati za moje projekte i moje prioritete.
Želim još dodati: bilo bi valjda normalno da svi stignu odvojiti po koji sat dnevno na stvari koje ih pale, no bojim se da je veliki broj ljudi – a pogotovo žena – jednostavno prenapregnut i među svim svojim obavezama i nametnutim ili samonametnutim zadacima, i u konačnici preiscrpljen, da bi na kraju dana imali snage za bilo što drugom osim stropoštati se na kauč, pred TV ili laptop, ili u krevet. Kad si u mašini, ne da ne stigneš raditi ono što želiš – ne stigneš niti shvatiti što je to što zapravo želiš i voliš raditi, ne nađeš to potrebno vrijeme u miru da sam sa sobom porazgovaraš oko toga što su ti zapravo prioriteti.
Mnogi koji vas slušaju i prate dojma su da postoji priličan nesrazmjer između vaše kvalitete Svemira i rejtinga benda u glazbenim medijima. Ja osobno razlog tome vidim u činjenici da do sada niste radili neke posebne PR strategije, niste snimali spotove, a vaša glazba ne referira se na trendove koji su trenutno „in“ na sceni. Što misliš o tome?
Istina je da nismo radili neke posebne PR strategije, a ja sam i nezainteresirana za spotove općenito, pa sam samim time nezainteresirana i za vlastiti možebitni spot, zapravo ne znam ni što bih započela sa spotom kad ga snimim. Iskreno, ne znam niti koji su trendovi ‘in’ na sceni. Scena unutar koje mi operiramo, ta neka naša underground, nezavisna scena, je toliko mala da mi se čini da tu niti nema nekih pravih trendova – kad pogledam bendove koji jesu medijski više prepoznati a koje i ja volim i slušam, ne mogu reći niti da među njima prepoznajem neki uzorak ili trend.
Voljela bih, bez dileme, da smo poznatiji, da lakše dolazimo do svirki i većeg broja publike, da nam pjesme imaju više slušanja, ali eto, nismo, i mislim da bi me samo zatrovalo da sad idem razbijati glavu pitanjem – zašto je tome tako. Ponekad mi je teže raditi PR za sebe samu, nego za neke kolege, jer mi je teže moljakati, navlačiti za rukav i uvjeravati u vrijednost svog rada, nego za druge – nisam pretjerano skromna, ali nisam baš niti toliko neskromna. Možda nam treba manager/ica J
Pored songwritinga dokazala si se i kao izvrsna organizatorica na kantautorskoj i nezavisnoj sceni. Mnogo je ljudi radilo da se dogodi serija kompilacija nezavisnih izvođača/ica i bendova Bistro na rubu šume, ali moji izvori kažu da ga ne bi bilo bez tebe. Čega se najradije sjećaš iz vremena ‘kuhanja’ Bistroa?
Druženja. Sjećam se kava u Jutru i piva u Spunku, brainstorminga kod mene doma, zajedničke izrade omota CD-a, uzuđene razmjene mailova nakon svakog novog izdanja, kada bismo s osmijesima pratili kako raste broj downloada… Mislim da su povezanost, kolegijalnost, poznanstva pa čak i prijateljstva koja su nastala iz tog perioda, najveći dobitak za sve uključene. Ne samo u Bistrou, nego u svakom takvom zajedničkom pothvatu i životu općenito. Iz nekih od tih veza uspostavljenih u doba Bistroa, i dan danas rastu neke zanimljive stvari, zajednički projekti, zajedničke snimke.
Ja iznad svega, i unatoč svemu, vjerujem u snagu zajedništva među ljudima i doživljavam sebe kao vrlo kolaborativnu osobu. Uvijek ima, naravno, nekih razočaranja i ponekad te netko iskoristi ili iznevjeri, ali kad se sve zbroji i oduzme, od drugih sam više dobila nego što su mi uzeli. Tako se sjećam i Bistroa.
Kada si sebe počela doživljavati kao scensku pojavu, glazbenicu. Koji je koncert napravio razliku u tvom poimanju same sebe?
Svaki pomalo, i to je proces koji još traje. Kao što znaš, ja sam se okrenula glazbi u godinama kad su ljudi uglavnom već usidreni u neke svoje niše i imaju izgrađen identitet. Već sam bila prešla tridesetipetu kada sam se primila gitare i počela, sa strahom i skroz bez samopouzdanja, maltene bogobojazno, obilaziti oko tog pojma glazbenice. Bilo mi je u početku do te mjere neugodno pred mojim ondašnjim prijateljima, da nisam nikome niti rekla kada sam nabavila poštenu gitaru – kada bi mi dolazili u goste tutnula bih je na vrh ormara da izbjegnem pitanja ‘A što je ovo? A što ćeš TI s tim?’. A nije način kako provodim slobodno vrijeme bilo jedino što sam mijenjala tada – u istom sam periodu od samo nekoliko godina pretumbala praktički sve u životu, rasturila neke dugotrajne i bitne životne odnose, i puno toga počela graditi ispočetka, i upravo sam se tada počela i doživljavati drugačije, možda čak mogu reći – upoznavati pravu sebe. Tako da sam samoj sebi rekla ‘ja sam glazbenica, i singer-songwriterica’ još i prije nego što sam prvi puta izašla na stage.
Naime, kod mene nije bilo neke dugotrajne faze sviranja ‘za gušt’, bez ambicija, onako, tuđih pjesama koje volim, niti kantautorstva u ormaru – u smislu da pišem nešto, ali ne pokazujem nikome a publika mi je fikus u mojoj dnevnoj sobi. Čim sam počela pisati vlastite pjesme (a to je bilo u drugoj polovici tridesetih), htjela sam odmah s njima van, odmah na pozornicu. Ali to je teško ako do pred pola godine nisi htjela biti glazbenica niti pred par prijatelja, a pogotovo je teško ako u tim pjesmama pišeš o stvarima o kojima ne želiš ni sa kime razgovarati i užasavaš se mogućnosti da te netko s kim si navodno blizak, zapita: a o čemu se u ovoj stvari radi? Jer iskren odgovor momentalno ruši neke mostove koje se u tom trenutku još bojiš srušiti iako znaš da su osuđeni na propast u doglednoj budućnosti. Za mene je pisanje prvih stvari i izlaženje s njima van bilo zapravo pitanje ‘biti ili ne biti’, biti ta neka nova osoba u novom životu, ili ostati u starom kalupu, starim navikama, po starim pravilima. A kad ti je pisanje pjesama tako big deal u životu, kad ti javno izvođenje neke pjesme doslovce promijeni cijeli život, onda stvarno ne možeš to smjestiti u ladicu nekog hobija nego je to nešto što čini bitan dio tebe kao osobe. Tako da sam ja počela sebe doživljavati kao glazbenicu prije bilo koga drugoga, s dvije-tri pjesme u ladici i vrlo ograničenim znanjem sviranja gitare, još prije prvog javnog nastupa . Svi drugi identiteti u tom su mi trenutku izmicali.
Od prvog nastupa do danas prošlo je više od sedam godina. Stvari koje su mi na početku bile jedva zamislive, kao na primjer da čujem svoju pjesmu na radiju ili da dajem intervju, sada su mi puno uobičajenije i na mnogo sam se toga vezanog za sebe kao glazbenicu navikla, ali još uvijek se ponekad uhvatim u nevjerici: zar se to sve zaista događa, ja zbilja pišem, sviram, nastupam? Mislim da je to i normalno za nekoga tko je veliki dio života proveo u nekom sasvim drugačijem kalupu. Zapravo mi se to i sviđa, to redovito prisjećanje da je ovo sve što mi je sada normalno, nekada bilo – ‘highly unlikely’, jer to čini da se svom životu i muziciranju u njemu nastavljam i dalje radovati i cijeniti ga kao i na početku cijele te priče.
Male laži su novi album Svemira, ali i singl koji publika i mediji dobro prihvaćaju. Čini se da je Svemir trenutno usviraniji i kompaktniji nego ikada, o čemu govori i Matkov (bubnjar Svemira, op.a.) stihovni doprinos u pjesmi Vrijeme. Što misliš o tome, daj nam insajderske informacije?
Ako me pitaš odakle usviranost i pogotovo odakle tuđe autorstvo na albumu – pa mislim da je to skroz normalno za bend. Nisam tražila prateće glazbenike da sviraju po mojim uputstvima, nego suradnike u pravom smislu riječi, znači ljude koji će dati svoje ideje, svoj pečat onome što radimo, koji će kritizirati moj rad ako smatraju da nešto nije dobro, gurati svoje ideje. Najdraže mi je kad dođem na probu s nekom akustičnom baladom a ekipa mi ju pretvori u pop ili noise. Volim reći: ‘Od same sebe ne mogu ništa naučiti’. I u nekim prethodnim pokušajima bendova bilo je suradnji, gdje bih ja napisala tekst na tuđu glazbu, a Svemir je otišao još korak dalje i po prvi puta stvorili smo pjesmu koju nitko pojedinačno nije napisao već je nastala iz jammanja na probi, a tekst je Matko napisao kasnije, i to, sjećam se, na stražnjem sjedalu našeg tour auta, negdje u Lici, u povratku sa jedne svirke. Kao bend, trudimo se imati probe redovno i držati se nekog ritma, ne zabušavamo, radimo dosta, rado i jammamo, i sigurna sam da će biti još takvih stvari koje ćemo zajedno stvoriti. Meni je to dragocjeno, jer dobivam nešto što nikako sama ne bih mogla napraviti. A i zabavno je.
Specifičnost vaših pjesama je akustička/zvučna čistoća i jednostavnost, ali i osobina da radije pjevate o ‘malim lažima’, nego o ‘velikim istinama’. Manje preacha, više intimističkog dijaloga i vožnje kroz unutarnji život. Možeš li se zamisliti kako pjevaš političku angažiranu pjesmu s nekim rebelijanskim refrenom?
Haha… da, mogu, ali teško da ću tako nešto ikada ja napisati, iz mene to naprosto ne izlazi. Znači, mogu se zamisliti kako to pjevam ali netko drugi je onda vjerojatno autor. Grozim se velikih riječi i apsolutnih istina, i svaku riječ koju napišem deset puta odvagnem prije nego što ju zadržim. Za mene – uvjerenja treba preispitivati, a ne deklamirati na mikrofon. Ali mogu deklamirati tuđa, lakše je.
Poput većine kantautora/ica s nezavisne scene i članovi Svemira vode ‘dvostruke’ živote, da bi osigurali egzistenciju moraju raditi različite poslove jer od glazbe ne mogu posve živjeti, ali ne odustajete od DIY koncepta i pripadnosti nezavisnoj sceni. Koliko te nekada iscrpi bend, postoje li dani kad glazbu osjećaš kao teret?
Ne. Postoje dani kad sam iscrpljena, umorna, postoje i dani kad sam frustrirana, i možda osjećam kao teret neke stvari oko benda koje nisu glazbene – booking za bend, promociju, dogovaranje studijskih termina, održavanje prostora za probe… ali sama glazba mi nikad nije teret, nikada mi nije bilo teško otići na probu i svirati. Što se tiče toga da ne odustajemo od DIY koncepta i pripadnosti nezavisnoj sceni – nisam nikad niti razmatrala alternativu. Kada bih naletjela na agenciju, izdavača ili nešto slično koji bi mi ponudio suradnju koja će mene rasteretiti i za koju ću procijeniti da je dobra za bend – zašto ne? No do sad nisam na tako nešto naletjela, a nisam niti aktivno tražila. DIY funkcionira za mnoge, pa može i za nas.
U posljednjih pet godina na kantautorskoj se sceni pojavio cijeli niz žena autorica koje ipak vode glavnu riječ u svojim bendovima. Čini se da je ovo dio glazbene scene u kojem je, barem nominalno, vidljiva emancipacija žena. Što misliš o ovom fenomenu?
Ne znam, trebalo bi pogledati brojke. Znaš ono: give me the numbers!
Žena na istaknutim pozicijama u bendu (ili samih na stageu) sada ima više nego prije, no koliko je to u odnosu na ukupan broj ljudi na sceni, ne znam. Na većini festivala na kojima sam sudjelovala (ili na koje sam došla kao publika), žene su i dalje činile manjinu i još se uvijek percipiraju kao neke egzote, i brojke o tome se sigurno mogu lako nabaviti. Čini mi se da se radi o nekih 10%, možda maksimalno 20% žena. No, istina je, žene su na pozornici sve brojnije i sve ravnopravnije, i to je lijepo vidjeti.
Ne mislim da je problem u muškim kolegama sa scene – naprotiv, nigdje manje šovinizma nisam vidjela nego u tim muzičarskim krugovima u kojima se ja krećem. Dečki nas – barem ovi ‘moji’ – ful podržavaju i žele i ne osjećam nikakvo omalovažavanje. Ali puno cura ostaje negdje drugdje.
Znaš gdje je najočitiji korijen problema? Odi u bilo koji shopping centar u gradu, na odjel dječjih igračaka, i samo baci oko na strogu podjelu na igračke ‘za curice’ i ‘za dečke’. Od tuda sve počinje. Od malih pegli i štednjaka i haljinica i ‘lego friends’ serija za curice, i autića i gadgeta i ‘lego technics’ serije za dečke. Uvijek mi se lagano nervi počnu trzati kad budem prisutna kakvom darivanju djevojčice, pa se krenu izvlačiti puste špangice i lakovi za nokte i magični poniji i sve nešto u tom điru, što gura curice samo prema realizaciji kroz fizički izgled ili služenje drugima. Drugi puta kad morate pokloniti nekoj djevojčici nešto za rođendan, kupite joj neki mali lego kompletić ‘za dečke’ ili loptu ili dječji alat ili komplet ‘mali kemičar’, tako nešto. Ja sam kao curica imala hrpu legića i Elektropionir komplet kojeg se i dan danas sjećam s najvećom nježnošću.
Svemir na novom albumu i dalje slaže puzzle intime i svakodnevlja. Među tvojim motivima dominantni su detalji grada ili predgrađa, toposi Zagreba su česti (Sava, Mirogoj), ljubavne veze i način razotkrivanja pred drugima, spajanja, prekidi, strasti i naknadne pameti. Grad je onaj treći, ne manje važan lik u tvojim pjesmama, na novom albumu se to pogotovo osjeća u ‘Kasno’ i ‘Iz daljine’. Lutam li?
Ne, skroz si pogodila. Živim u gradu, stalno sam okružena njegovim vizurama, i kada se želim nagraditi i opustiti – počastim se nekom šetnjom, a kada mi je teško i kada trebam razbistriti misli ili smiriti osjećaje – opet se najradije otputim pješke ili bajkom u neko besciljno lunjanje gradom. Tu su kolone auta ispred i iza mene dok se vraćam doma s posla, tramvaji koji prolaze mimo, odnoseći negdje lica koja iz njih bezizražajno zure van dok u sebi proživljavaju svoje tko zna čime opterećene živote, tu su gradilišta i dizalice i šikare iza Prečkog i ruševne kućice na starom Trnju ili na Zavrtnici i zakutci Gornjeg grada i stube koje se spuštaju s Pantovčaka i neboderi Cvjetnog naselja čiji vrhovi nestaju u jutarnjim maglama ili koji žuto žmirkaju kad navečer šećem nasipom, i tu je ta moja Sava koju bih najradije zagrlila i koju poznajem u svako godišnje doba, i o kojoj sam napisala pregršt pjesama (neke još nisam niti snimila). Imam tu jednu pjesmu, zove se ‘Isprano i plavo’, u kojoj postoji stih: ‘Nebo je isprano i plavo iznad grada, i Sava teče pored nas i ja ću ući u nju, i neka me odnese’, i skužila sam da ljudi često pomisle da je to nekakav suicidalni stih jer ću ja eto ući u Savu, ali zapravo je za mene Sava, kao i svaka rijeka općenito, simbol života, i tim sam stihom htjela reći da ću – kad završim priču o kojoj sam u toj pjesmi pisala – ja otići dalje i nastaviti sa svojim životom, bez osvrtanja.
Razmišlja li se već o promociji albuma Male laži, o mjestu i vremenu za taj svečani čin?
Naravno da se razmišlja ali za sada ću još ostati tajnovita oko toga.
Ljubiteljica si poezije nekih kanonskih pjesnika poput Tina Ujevića i Vjekoslava Majera (odatle i uglazbljeno ‘Pobratimstvo lica u svemiru’ i ‘Snijeg’ na albumu), ali i nekih manje poznatih, rubnih pojava poput Stojana Vučićevića. Koliko je poznavanje poezije i uživanje u njoj utjecalo na tvoje pisanje pjesama? Otkrij nam koji su pjesnici, ali i pjesnikinje za tebe bili važni u tvojim formativnim godinama, a što čitaš danas?
Nisam baš toliko načitana poezije koliko bi se dalo naslutiti iz tvog pitanja, pa mi je malo neugodno puno pričati o tome jer se ne osjećam kompetentnom. Imam policu s poezijom među ostalim policama s knjigama, i povremeno posegnem za nekim sveskom na njoj, no ne mogu reći da sam u životu čitala jako puno poezije – Ujevića očito jesam (osim Pobratimstva, uglazbila sam i ‘Blaženo jutro’ na prvom albumu), E.E Cummingsa, Ivana Slamniga, tako ta neka opća mjesta… s Vučićevićem imam posebne planove, no o tome ne bih previše unaprijed da ne ureknem. Utjecali su na mene autori koje sam više slušala nego čitala: Joni Mitchell, Leonard Cohen, Jeff Tweedy, Arsen Dedić itd), a od onoga što sam baš čitala – puno više proza nego poezija, jer uglavnom čitam prozu. U srednjoj sam školi otkrivala Krležu, Škvoreckog, Kunderu, Marinkovića.. iskreno, ne sjećam se više. Jako volim Cormaca McCarthyja, Alice Munro, Josea Saramaga, a zatim i cijelu plejadu SF autora počevši od Philipa Dicka, Mike Resnicka, Nancy Kress, a evo sad zadnje sam dovršila romane Blockbuster Zorana Žmirića i Dora i Minotaur Slavenke Drakulić i baš jučer započela Mirise, zlato i tamjan Slobodana Novaka koje sam nekako uspjela do sada još ne pročitati.
Često te viđam po prosvjedima u posljednje vrijeme, stjecajem okolnosti zajedno smo prohodale i veći dio rute Povorke ponosa prošle subote. Kako si doživjela ovogodišnji Prajd i zašto ti je bilo važno biti u povorci?
Prajd sam doživjela kao divno druženje i feštu, po čemu se razlikuje od ostalih okupljanja na kojima si me možda viđala, a koja ipak uglavnom imaju samo prosvjednu notu, i čiji je povod izražavanje nezadovoljstva. Na Prajdu je akcent ipak više na pozitivnim osjećajima, zajedništvu, slavljenju različitosti, ljubavi i slično. To naravno ne znači da Prajd nema i svoju prosvjednu ili aktivističku stranu, jer sudjelovanjem u njemu nisam samo željela uključiti se u taj osjećaj zajedništva i dobro se izđuskati na koncertu nakon šetnje, nego sam htjela i usprotiviti se svima kojima Prajd smeta, koji su protiv prava seksualnih manjina, protiv bilo kakvih manjinskih prava, ženskih prava, bilo kakvih ljudskih prava uopće. Nije baš neka fora zabiti glavu u pijesak i mantrati si ‘mene se to ne tiče’. Tiče se svakoga, posredno ili neposredno.
