Izložba Snovi i sanjarenje Milene Pavlović Barilli, umjetnice srpsko-talijanskog podrijetla, jedne od najistaknutijih predstavnica europske umjetničke avangarde četvrtog desetljeća 20. stoljeća, postavljena je u Galeriji Klovićevih dvora do 10. studenog.
Izlošci su vlasništvo Fondacije Milenin dom – Galerija Milene Pavlović Barilli iz Požarevca te predstavljaju presjek od 85 djela iz umjetničkog opusa uz nekoliko najzanimljivijih Mileninih osobnih, odjevnih i uporabnih predmeta.
Autorica izložbe, Jelica Milojković za Milenu kaže:
"Barilli je jedna je od najavangardnijih i najzanimljivijih ličnosti europske i američke umjetničke scene u četvrtom i prvoj polovici petog desetljeća 20. stoljeća. Ova je „umjetnica sna i sanjarenja” u svom raskošnom umjetničkom opusu neprestano hodala po tankoj niti snoviđenja.”
Početak umjetničke karijere i prvi internacionalni uspjeh
Milena Barilli rođena je 5. studenog 1909. godine u Požarevcu kao jedino dijete Danice Pavlović Barilli i talijanskog skladatelja, glazbenog kritičara, pjesnika i putopisca, Brune Barillija. Slikarsko obrazovanje Milena je prvotno stekla u beogradskoj Umjetničkoj školi (1922 - 1926), a kasnije je studij slikarstva nastavila u Münchenu (1926-1928). Najznačajniji dio njezina opusa nastao je izvan granica Jugoslavije, odakle se u proljeće 1930. godine s majkom uputila u Španjolsku. Idilični predjeli Seville, Malage, Valencije, Granade i Cordobe, kao i djela Velasqueza i Goye s kojima se Milena susrela u madridskim muzejima, ostavili su na nju dubok utisak i rezultirali serijom kompozicija s egzotičnim temama, koje će godinu dana kasnije izložiti u Londonu.
Izložba postavljena u londonskoj galeriji Bloomsbury bila je ujedno prijelomni trenutak Milenine karijere i njeno prvo predstavljanje likovnoj publici i kritici izvan Srbije. Izložena djela Milenin su hommage beogradskim i minhenskim profesorima, zaokret od akademskog načina razmišljanja, kompozicije i oblikovanja forme ka originalnom umjetničkom izrazu.
U jesen 1931. godine, poslije višemjesečnog boravka u Londonu, Milena se seli u Pariz, gdje u svom radu otkriva nov, poetsko-fantastičan svijet te odlučno ulazi u područje imaginarnog i tajanstvenog. Time su joj se društvena vrata Pariza širom otvorila i omogućila joj izlaganje s najpoznatijim imenima europske umjetničke avangarde.
Da je Milenina prva pariška izložba, održana se travnju 1932. u Galeriji Jeune Europe, bila iznimno uspješna, najbolje potvrđuje velik interes za kupovinu djela. Likovni kritičari odmah su prepoznali Milenin umjetnički potencijal, no jugoslavensko veleposlanstvo u Parizu nije imalo previše sluha za avangardnu umjetnost. Ipak, talijanska je ambasada pokazala interes i otkupila nekoliko radova.
Sama Milena parišku je izložbu najbolje dočarala u pismu upućenom majci:
„...Svijeta je bilo vrlo mnogo - puno sve. Ispočetka se nije ništa prodalo. Poslije smo prodali šest slika. Jednu je kupio Malaparte, pisac (ulje vrlo moderno), jednu Pitigrili (one Indijance iz Londona), moj Autoportret jedan pijanista kubanski... Još nešto da prodamo, nadamo se, troškovi još nisu pokriveni - meni ni marjaš neće da ostane, ali sam postala veliki slikar.”
Odlazak u Italiju
U razdoblju od 1932. do 1937. Milena poglavito boravi u Italiji, gdje se predstavlja prvo rimskoj, a onda i firentinskoj publici te postepeno definira vlastiti umjetnički izričaj. Na njenu prvu samostalnu talijansku izložbu u Galleria d'Arte di Roma osvrnuli su brojni onododbni likovni kritičari i umjetnici poput Alberta Neppija, Michelea Biancalea i Renata Gattusa, čime je izložba zasluženo proglašena umjetničkim događajem sezone.
Kolege i kritičari prepoznali su u Mileni slikaricu o kojoj će se tek govoriti. Slikar Renato Gattuso posebno je istaknuo Mileninu sposobnost da svoje ideje i snove zabilježi bez zadržavanja i da se hrabro suoči s vlastitim emocijama:
"...ova mala platna, brza sanjarska bilježenja koja vas okupiraju i privlače svojim lirskim i poetskim odlikama... ali u svoj toj metafizičkoj i nadrealističkoj odjeći, njoj tako dragoj, vidi se da je ona prodrla i u unutrašnjost nečega... Svaka od ovih slika pokazuje jasno izražen stil, slobodnu i harmoničnu viziju koja je istovremeno i blizu i daleko od stvarnosti i iznad svega hrabrost da zaroni, bez ustručavanja, u suštinu emocija.”
Razdoblje od 1935. do 1937. u Mileninom opusu "obilježeno je djelima čije likovne i ikonografske osobitosti označavaju prijelaz ka ''metafizičkom’’, odnosno ''renesansnom’’ obrasccu,” ističe Jelica Milojković i dodaje: „Likovi Mileninih figuralnih kompozicija predstavljeni su često u dubokoj kontemplaciji, nose veoma prepoznatljive autoportretne oznake. Sjetna lica, začuđenog ili melankoličnog pogleda, kao nezainteresirani promatrači neke kazališne predstave, skrivaju tajanstvenu simboliku osobnih, intimnih doživljaja, stvarajući čudesnu, magičnu atmosferu blisku shvaćanjima suvremenih metafizičkih slikara."
SAD – slikarstvo, moda i kazalište
U kolovozu 1939. Milena Barilli odlazi u SAD, gdje vrlo brzo stječe afirmaciju i počinje raditi kao kostimografkinja i suradnica modnih časopisa. Izlagala je, između ostalog, u galeriji Julien Levy i Nacionalnom sjedištu Fonda za zajedničku pomoć američkih prijatelja Jugoslaviji u New Yorku, u galeriji Corcoran u Washingtonu; kao kosimografkinja radila je na baletu Sebastian u suradnji sa skladateljem Gian Carlom Menottiijem, a njezin dizajn ženske odjeće i obuće, kao i grafička rješenja za reklame kozmetičkih proizvoda i nakita objavljivani su u časopisima Vogue, Town and Country, Charm, Glamour i House beautiful.
Jelica Milojković ističe da su ilustracije Milene Barilli bile zapažene i tražene ponajviše zbog činjenice da je Milena u „američki komercijalni dizajn unijela atmosferu rane talijanske renesanse, čiju je poetičnost ispreplitala s rekvizitima svakidašnjeg, često mondenog načina života.”
U ljeto 1943. godine Milena počinje rad na portretu mladog Roberta Tomasa Gosselina, s kojim se 23. prosinca iste godine vjenčala u Sjevernoj Karolini. U zimu 1945., nakon što je s kazalištem Guild sklopila ugovor o suradnji, Milena se s mužem seli u New York. Njihov zajednički život i Milenina obećavajuća karijera prekinuti su njezinom iznenadnom i preranom smrću, 6. ožujka 1945. Milenino posljednje (nedovršeno) djelo, Opatica, poslužilo je kao inspiracija njezinom suradniku i prijatelju Gian Carlu Menottiju, koji je kao hommage Mileni napisao operu The Saint of Bleecker Street.
Po završetku rata, u kolovozu 1947. godine, Milenin muž, Robert Gosselin donio je u Rim urnu s Mileninim pepelom. Uz majčinu suglasnost, urna je 5. kolovoza 1949. godine pohranjena na Cimitero acattolico per gli stranieri (Nekatoličko groblje za strance) u Rimu.
Od 1955. godine, prvog posthumnog predstavljanja u Srbiji u Kulturnom centru Beograda, umjetničko djelo Milene Pavlović Barilli ne prestaje zaokupljati pažnju kulturne javnosti. Umjetnički fond Galerije Milene Pavlović Barilli obogaćen je tijekom zadnjih godina slikama, skulpturama, rukopisima, katalozima, fotografijama koje su Mileninom muzeju darovali njeni nekadašnji prijatelji iz SAD-a.
