Sedam godina usred Sirijskog rata, usred krvavog borilišta SAD-a, Turske, Zaljevskih zemalja, Rusije i drugih sila, gradilo se i branilo multietničko, radikalno demokratsko, antikapitalističko društvo površinom i brojem stanovnika reda veličine Hrvatske. Rožava odnosno Autonomna uprava sjeverne i istočne Sirije trenutno je pod invazijom Turske, druge najveće NATO vojske.
Proteklog tjedna u Galeriji Nova otvorena je jedna od najinteresantnijih, a svakako najaktualnijih izložbi koje se u Zagrebu mogu pogledati: Oblici slobode – Filmska komuna Rožava. S kustosicom izložbe, iLianom Fokianaki porazgovarali smo prije jednog od popratnih događanja uz izložbu, seminara Umjetnost kao kontra-hegemonija. Izložbu pogledajte do 30. studenog, a u utorak 12. studenog održat će se projekcija epizode dokumentarnog serijala Kurdi posvećene kurdskom revolucionarnom pokretu u Siriji uz diskusiju s autorima Jerkom Bakotinom i Nikolom Kuprešaninom.
U popratnom tekstu izložbe piše da je “učenje procesa i jedinstvenih vrijednosti Rožavske revolucije ključno za razumijevanje uvjeta rada ovog kolektiva”. O čemu se radi?
Rožava znači zapad na kurdskom i označava zapadni dio Kurdistana, današnju sjevernu Siriju, gdje je 2014. godine proglašena neovisnost i revolucionarna “demokracija bez države”, kako je sami Rožavanci nazivaju. Riječ je o društvu koje se temelji na multikulturalnosti, a čine ga Asirci, Sirijci, Arapi, Kurdi koji svi zajedno žive u miru. Društvo se temelji na odnosima moći odozdo prema gore, a to znači da svako malo mjesto ima lokalna vijeća putem kojih se donose odluke, a ljudi na vrhu izvršavaju volju odozdo. Izrazito je feminističke orijentacije, a na to ih obvezuje zakon i dokument koji nazivaju društvenim ugovorom koji propisuje da se na pozicijama moći uvijek nalaze dvije osobe, muškarac i žena. Filmska komuna Rožava djeluje kroz ovu ideološku platformu i zalaže se za navedene vrijednosti. Usto, ekologija čini vrlo bitan dio njihova sustava vrijednosti i načina na koji je društvo organizirano. Zanima ih zaštita i poštivanje prirode, trude se biti manje nasilni prema prirodi, a ti narativi vidljivi su i u filmovima. U izložbu smo uvrstili film koji baveći se usmenim folklornim pjesmama, prikazuje kako kroz kulturu nastoje sačuvati povijest koju je država negirala. Njihovo je iskustvo iskustvo potlačenosti, država ih je, od Erdoğana, Iraka, Irana, Sirije, odbacivala i zabranjivala. To su vrijednosti koje se mogu vidjeti kroz radove na ovoj izložbi.
Kako je došlo do suradnje s Filmskom komunom Rožava?
S radom Filmske komune Rožava upoznala sam se preko umjetnika Jonasa Staala, koji s komunom surađuje godinama te je tamo i živio nekoliko mjeseci. Prije tri godine priredili smo mu samostalnu izložbu u State of Concepts u Ateni. Uputio me u rad kolektiva, a neke od filmova i donio sa sobom. Razgovor koji smo tad započeli u Ateni rezultirao je izložbom “Forms of Freedom” u studenom 2018., a kad je u svibnju WHW kolektiv kurirao izložbu u Ateni, Ivet Ćurlin izrazila je želju da ju postavimo i u Zagrebu. Ljudima u Rožavi izdogađale su se razne stvari u posljednjih godinu dana. Upravo je sad iznimno važno postavljati ovu izložbu kako bi lokalne publike imale priliku bolje upoznati rad Komune.
Možeš li nam dati presjek rožavske filmske produkcije?
Iako se radi o ljudima koji rade u ratnoj zoni sa sredstvima koja se iz naše perspektive mogu činiti zastarjelima jer nemaju, primjerice, najsavršeniji macbook za montažu, imaju iznenađujuće puno filmova. Budući da imaju akademiju gdje djeca i mladi, studenti uče stvarati filmove kroz kolektiv, tu je velika selekcija studentskog filma, zatim kratkih filmova, a izložba donosi i tri duža filma koji su već prikazivani na festivalima, “The Stories of Destroyed Cities”. Bilo nam je važno, naravno, uključiti filmove s engleskim titlovima. U tim okolnostima, prijevod im predstavlja problem, a vjerojatno nemaju izvorne govornike na dohvat ruke. Sami su preveli četiri filma pa smo ih sve uključili u izložbu, a zatim smo napravili selekciju preostalih filmova za koje nam je bilo važno, između ostalog, da prikazuju odnos posebno žena izbjeglica prema prirodi te kako zarađuju za život skupljajući biljke koje potom prodaju na tržnici. To rade na vrlo suzdržan način, ne žele, recimo to tako, previše interferirati s prirodom, njihov pristup i stav poprilično je onaj odrasta (degrowth).
Uvrstili smo i vrlo poetičan film o dječaku koji želi osloboditi svoju ribicu. Za njih je ta priča itekako simbolična, nešto poput dinamike Davida i Golijata između Erdoğana i njihove male zajednice koja se bori s divovskim vojnim silama. Sljedeći kratki film bavi se životom rožavske slikarice čiji je partner ubijen u akciji dok je izrađivala njegov portret. To je također jako važno jer na neki način kroz umjetnost transcendiraju traume i gubitke, što je još jedan važan faktor načina na koji vide život odnosno njihove životne filozofije.
“Lonely trees”, noseći film na izložbi bavi se pitanjem multikulturalizma u praksi te činjenicom da kroz usmenu predaju pokušavaju zabilježiti i sačuvati vlastitu povijest koja je desetljećima ugrožavana. To je vrlo važan aspekt njihova rada i potrebe za multikulturalizmom u koji doista vjeruju. Vjeruju da društva koja žive u miru mogu postojati samo ako su sve kulture i etniciteti jednaki. Mnogi radovi zaokupljeni su ekološkim aspektima, poput filma “Shadow of the Kurdish Mountain”, o gradu Afrinu i prvom velikom Erdoğanovom napadu prije godinu i pol dana. Postavljaju pitanja o umjetnosti kao svjedoku nasilja odnosno kako filmska forma, forma pokretne slike može postati svjedokom i zabilježiti nasilje, ali i povijest koju različiti režimi kao i mainstream mediji pokušavaju utišati i gurnuti u drugi plan. Putem medija ne čujemo ni jednu desetinu, ni jedan posto onoga što se događa u Rožavi, i zato film postaje svjedočanstvo.
Bavljenje vlastitom povijesti preokupacija je koju dijele feminističke autorice, kao što je recimo autobiografija i dalje dominantna literarna forma potlačenih. Vidimo li to i ovdje?
Veliko pitanje feminizma oduvijek su bile utišane povijesti te načini na koje se upisujemo u i dokumentiramo povijest iz ženske perspektive. Na neki način je takav pristup utjelovljen i u ovim filmovima. Za gledatelje/ice ove izložbe, a koji nisu povezani s Kurdima, njihovom borbom ili regijom putem nekog nasljeđa ili obiteljskih veza, važno je da ne gledaju te radove kroz optiku zapadnjačkog kanona u smislu estetike. Ne možemo procjenjivati ove filmove kroz povijest zapadne kinematografije kakvu poznajemo. To je, samo po sebi, jako feministički, protivi se kanonu te je istovremeno i dekolonijalizirajući proces.
U jednom recentnom intervjuu za hrvatske medije izjavili ste da nijedna izložba ne može promijeniti političku situaciju. Što ipak može učiniti?
Umjetnost definitivno može informirati, a obećavajuća poruka u okvirima ove izložbe je ta da umjetnost možda nema direktnu političku agendu ali razbuktava imaginaciju i informira – ne u smislu da je didaktična, iako nemam ništa protiv, već baš to – informativna. A to je važno jer iako imamo društvene mreže i možemo vidjeti što se upravo događa u Libanonu, Čileu ili Urugvaju, često su to fragmentirane informacije do kojih dolazimo spontano, klikneš i zaboraviš na to, zatim klikneš na nešto drugo. Ovom izložbom uranjaš situaciju i to je jedan od razloga zašto sam uključila i puno medijskih isječaka i kratkih videa – da na neki način dokumentiram zapadnjačku perspektivu. Pokušavamo uhvatiti razmjere situacije, prikazati istinu o situaciji koja traje već sedam godina, a do nas stižu samo fragmenti. Ako potražimo u novinama vijesti o Rožavi, primijetit ćemo da je mnogo toga prikazano stereotipno i to zato jer ne znamo povijest drugih. Mislim da je to još jedna poruka ove izložbe.
Osim što proizvode filmove i podučavaju filmu, komuna organizira javne projekcije i u udaljenim mjestima Rožave.
Tako je. Može se reći da provode emancipatornu propagandu.
Filmovi Filmske komune Rožava kolektivno su proizvedeni. Čini mi se da je i u tvojoj praksi naglasak na kolektivu?
Ne znam koliko je to naglašeno u mom radu, ali State of Concepts suosnovala sam s kolegicom. Uvijek kažem da izložbe kuriram s umjetnicima, a u radu na ovoj izložbi bilo mi je posebno važno zauzeti tu dekolonizirajuću poziciju – ja jesam kustosica ali to je i Filmska komuna Rožava, zajedno smo odlučili koje ćemo filmove prikazati.
Iako filmovi nastaju pod kišobranom Rožavske filmske komune, činjenica je da se ne služe recimo starim socijalističkim vrijednostima potpunog brisanja autora umjetničkog djela, jer imate potpisane redatelje, montažere… Jednako su prepoznati rad pojedinca i kolektivni napor, a komuna to omogućuje.
Možemo li govoriti o novoj revolucionarnoj umjetnosti?
Apsolutno! Mislim da Filmska komuna Rožava, uz Abounaddaru – sirijski kolektiv koji njeguje više dokumentarističku, novinarsku estetiku, čini ekstremno važan primjer onoga što je trenutno i moj istraživački interes: kako se baviti ideologijom u umjetnosti, ali iz emancipatorne perspektive? Na primjere nailazimo širom svijeta, od Filipina do Južne Amerike. Radi se o ideologijama koje nisu restriktivne kao povijesni primjeri fašizma ili socijalizma, pogotovo sovjetski, već one koje streme različitim strukturama i distribuciji moći. Ovi primjeri to ostvaruju upravo time što djeluju kao kolektiv.
Kao jednu od važnih tema Rožavske revolucije navodiš “feminističke vrijednosti intersekcionalnosti koje se odmiču od eurocentrične neoliberalne ideje feminizma”, što misliš pod tim?
Za ljude u Rožavi to je izrazito važno. Oni dokazuju i pritom su u pravu, da prvi i drugi val feminizma u Europi ali i na Zapadu u širem smislu, nisu uspjeli jer nisu bili intersekcionalni. Te promašaje vidimo i danas u trećem valu, a i tu se radi o nedostatku intersekcionalnosti, kad brojne feministkinje ne prihvaćaju trans žene. One su svakako žene i moramo poštivati njihovu samo-definiciju. Rožava je veoma LGBT-friendly društvo, a to je društvo na Bliskom Istoku sa zemljama koje imaju recimo konzervativnije poglede zbog religije i regije, iako ne nužno religije. Dobro znamo da se te ljude u Turskoj procesuira. U Rožavi ih se slavi. U tom smislu, izdvojili su promašaje feminizma na Zapadu i pokušavaju ih poništiti. Multikulturalizam, multietnicizam i LGBT-friendly pristup neki su od načina da se to postigne.
Umjetnost kao kontra-hegemonija tema je seminara koji se održava uz izložbu. Gdje se, u tom smislu, nalazi potencijal umjetnosti?
Od raznih Erdoğana i Putina do Trumpova i Bolsonara ovoga svijeta, imamo nove vrste autoritarnih režima koji su, što je vrlo problematično, izabrani legalnim putem. Vjerujem u moć umjetnosti da stvori kontrahegemonijske blokove, u smislu gramšijeve teorije hegemonije i bloka. Trenutno je ta moć u oblasti imaginarnog, ali to nije loše jer otud sve i počinje. Ipak, imamo primjere umjetnosti kojoj to uspijeva i u praksi – Forensic Architecture, istraživački kolektiv s kojim surađujem, a trenutno imamo izložbu u Ateni. Kolektiv stvara moćnu strukturu s potencijalom da se infiltrira i djeluje protu-hegemonijski.
Čini mi se da svojim radom na neki način propituješ i ideju autonomije umjetnosti?
Problem s autonomijom je taj što je to neoliberalan koncept, a vidimo gdje nas je dovelo obećanje autonomije umjetnosti i umjetnosti radi umjetnosti same. Umjesto koncepta autonomije predlažem onaj ovisnosti o brizi i to je moja trenutna pozicija koju koristim kad se raspravlja o političkom. Na koji način možemo razmotriti ovisnosti o drugima kroz brigu, a briga doista slama neoliberalizam jer individualizam je sav u odvajanju sebe od drugih, pogotovo onih koji nisu imućni kao ti? U našim društvima primjetno smo protiv korisnika socijalne skrbi: potreba za brigom, bilo od države ili članova obitelji, smatra se neuspjehom. Dakle, to je prijedlog protiv autonomije koju bi trebali upotrebljavati samo kad želimo diskutirati o političkim pozicijama, tada moramo imati autonomiju. Primjerice, u umjetnosti, autonomiju od institucija koje guše stavove koji nisu dovoljno neoliberalni ili diplomatski. Autonomiju vidim jedino kao autonomiju kroz umjetnost ali ne kao autonomiju protiv društva, tada za mene ta umjetnost nije relevantna, ne zanima me i njome se uopće ne želim baviti.
Osnivačica si nezavisne i neprofitne galerije “State of Concepts” čiji su temeljni interesi umjetničke prakse koje propituju trenutne društvene, ekonomske i političke fenomene u Europi i šire. Zanima me koje probleme smatraš gorućima te možeš li odgovor na to pitanje povezati sa izjavom u spomenutom intervjuu da se u ovom trenutku zaista sramiš što si Europljanka?
Popis je ogroman! Budući da smo na Balkanu, a i sama sam Balkanka, prije svega treba definirati da se, iako je nazivaju Europom dvije brzine, radi o Europi tri brzine. Nju čine pravi kolonizatori, kolonijalne sile Njemačka, Francuska, Nizozemska, Belgija, UK, zatim bivši, “loši” kolonizatori – Španjolska, Portugal, Italija te konačno mi na Balkanu koji nismo nikad nikoga kolonizirali jer smo bili pod Osmanskim carstvom. Nismo imali prilike nikoga kolonizirati, možda i bi da jesmo, ali nismo. Dakle, tri brzine koje je zanimljivo sagledati u odnosu na takozvanu europsku solidarnost koja dokazano ne postoji. Postoje tek velike sile, prvoklasni građani Europe koje isključivo zanimaju njihovi financijski interesi, a za druge ih uopće nije briga. To je trenutno jedno od najvećih pitanja za Europu kao i manjak solidarnosti odnosno činjenica da je Unija samo ekonomska, merkantilistička unija i ništa više. Drugo, uspon entonacionalizma kojem svjedočimo diljem Europe. Portugal je trenutno jedini primjer s progresivnom vladom. Treće, ksenofobija, ekstremno neprijateljstvo prema izbjeglicama, iako smo kontinent koji je stvorilo izbjeglištvo i interna migracija. Ne trebam govoriti o tome koliko Hrvata živi i radi u inozemstvu, ili Grka gasterbajtera, od 50-ih godina prošlog stoljeća naovamo. U tom smislu, sve zgrade u Europi sagradili smo vlastitim rukama, ali u periodu od samo 60 godina zaboravili smo tu prošlost i to je za mene sramotno.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
