Teatar &TD 19. je travnja premijerno prikazao komad Hommage I. Režirala ga je Rona Žulj, a igraju Petra Dugandžić i Sven Jakir.
&TD je kazalište koje daje prostor istraživanju novih teatarskih formi, pa je tako na red došao i Jean – Luc Godard. Teško je zapravo otkriti nešto novo u ovo doba društvene recesije. Zato je Godard tako tipično ovom vremenu postao inspiracija Roni Žulj. Na njega gledam kao razbijača patrijarhata, ali i velikog mačoistu pa opet briljantnog pripadnika francuskog novog vala.
Njegovi filmovi stavljaju ženu u suodnos s patrijarhatom na kraju pedesetih i početkom šezdesetih. Ona je snažna, divlja, neukrotiva, želi eksperimentirati i šiša kosu na kratko. Meni je najzanimljiviji prikaz žene, ali i muškarca u filmu „Do posljednjeg daha“. Francuski šarmantni su mu i: “Živjeti svoj život”, “Prezir”, “Neobična banda”, “Udana žena”, “Muško žensko”, “Muški rod, ženski rod”... Sve su te žene, gledajući konzervativnim očima pomalo „kurve“, a svi ti muškarci pomalo „mangupi“ u Parizu koji je naravno u srcu njegovog kazivanja. Pariz je lik u filmu sa svojim znamenitim lokacijama kao Slavoluk pobjede, Eiffelov toranj, Trocadero…
Ono što je izgradilo stil novovalovaca je manjak novaca pa su sadržaje oteli literaturi i izveli ih na (pariške) ulice. Stilska su obilježja novovalovaca su montažni skokovi, dugi kadrovi, snimanje iz ruku, često korištenje skrivene kamere, sve odlike koje su dobrim dijelom bile uvjetovane tankim budžetima.
Možda je i tanki budžet &TD-a inspirirao i Ronu Žulj, da napravi predstavu koja je vrijedna gledanja jer se referira na francuski novi val i radi kratki presjek filmova Jean Luc Godarda. Predstava je zanimljiva i po kontekstu u kojem se prikazuje, te dobroj dramaturškoj ideji u kopiranju filma. Posjeduje ironičnu kritiku stanju, žene, kazališta, društva i vremena. Iako živimo u 2011. gledamo 1960. a opet ima li zaista napretka? Ili je to stvar našeg društva, obzirom da su Francuskinje već peta generacija emancipiranih žena.
Godardov “Do posljednjeg daha” (1960.) uzima se kao neformalni početak vala čiji se utjecaji osjećaju do danas: od ranih poklonika poput Johna Cassavetesa, Martina Scorsesea, Wima Wendersa, Roberta Altmana do najvećeg filmaša današnjice Quentina Tarantina koji je vlastitu produkcijsku kuću “Bande à part” nazvao prema Godardovu filmu.
Iako je Godard inspirativan, on je također zahtjevan jer prenosi duh vremena. On prikazuje mentalitet Francuza na onaj najsiroviji, ogoljen način. Predstava „Hommage I“ ima zanimljive scene, simpatično osmišljene, ali joj nedostaje jasan cilj u priči. To kod Godarda uvijek u zadnjoj sceni dobije smisao. Iako pratimo mnogo igre, na kraju shvatimo tko je kakav čovjek i obično to bude emotivno naglašeno.
Čini mi se, u „Hommage I“, da su glumci prihvatili svoje uloge u beznađu i krizi, ali bez puno jasnoće. Iako je u izvedbi Sven Jakir bio jasniji, pa je lakše predočio likove i dobro izveo svoju pripovjedačku ulogu, ipak to nije pomoglo praznom liku Petre Dugandžić koja je glumila isto kao u predstavi „Amateri“ u KNAP-u. Plošna u glumi osobe koja je željna života, ambiciozna kao muškarac, u nemogućnosti kao žena, osakaćena neprijateljskim društvenim kontekstom i slobodna jer živi u gradu! Iako možda malograđanka ona se pokušava uklopiti u urbanu sredinu, dakle u nekom trenutku ona više nije malograđanka ona je Parižanka. To su obje i Nana i Ana, i prihvati Pariz kao važan lik, ponekad se činilo da ništa međusobno nije povezano.
No, bez obzira na propuste u glumačkoj izvedbi, predstavu je važno pogledati jer pripovijeda o krizi i ženi koja u našem društvu nema bolju priču, ali i daje nam ono posebno s filma u teatarsku formu, pa je predstava zanimljiva i bolja od mnogih trenutno na repertoaru. Moderna i teška, tužna baš kao i ova naša kriza u predstavi je jedino na kraju lijepa duga Petrina kosa.
