Objavljeno

Hani Domazet: Ne vjerujem u kult redatelja-tiranina

Foto: privatna arhiva

Hani Domazet (1985.) redateljica je i scenaristica. Njezin najnoviji projekt, 20-minutni kratki film „Tina&Sendy“, prošle je godine osvojio nagradu za najbolji scenarij na European Short Pitchu u Poznańu. Film je trenutno u fazi post-produkcije, a njegova je tema odnos dviju djevojaka koje se upoznaju na audiciji za pornografski film i provode cijeli dan i noć zajedno. Nekoliko domaćih medija već je pisalo o filmu, u prvi plan stavljajući situaciju audicije za pornografski film, kao i činjenicu da se u njemu u sporednoj ulozi pojavljuje Ava Karabatić.

Dok film čeka na rezutate prijava na domaće i međunarodne festivale, Hani nam je predstavila ideju filma svojim riječima, a razgovarale smo i o „ženskim temama“ na filmu i borbi sa svakodnevnim seksizmom.

Iako privlači pažnju, pornografska industrija nije tema filma Tina&Sendy, već si taj kontekst odabrala kao metaforu za odnose moći. Možeš li to pojasniti, u čemu vidiš sličnosti između pornografske i neke druge industrije?

Kada sam počela raditi na scenariju za film, slušala sam priče jedne porno glumice o njenim šefovima i producentima, i tada sam shvatila da je sve to isto zapravo jedna filmska industrija pa mi je bilo jako zanimljivo povlačiti paralele. Da nije koristila riječ porno, moglo se slušati njene priče i pomisliti da se radi o „običnoj“ glumici. Bilo je tu dosta sličnosti s pričama koje su uobičajene za filmsku industriju općenito, pa i ne samo filmsku – od toga da su joj obećali jedno, pa bi na kraju ispalo da se radi nešto potpuno drugo, a ona je dovedena pred gotov čin, preko toga da na nekim projektima nikad nije bila plaćena za svoj rad, do toga da su joj kolegice zabijale nož u leđa – u toj industriji, kao i puno drugih, žene nemaju moć pa se često međusobno natječu umjesto da se drže zajedno i solidariziraju. Zbog svega toga sam odlučila iskoristiti tu priču o audiciji za porno film kao metaforu. Zna me malo iznervirati što su se svi zakačili baš za taj dio, pa me pitaju kad će izaći pornić. Ali opet, ako će netko zbog toga radije pogledati film u nadi da će vidjeti nekakav pornić, zašto ne?

U Tini&Sendy, slično kao u mainstream pornićima, ni u jednom trenutku ne vidimo lice muškog lika, a glumice na audiciji promatramo iz njegove perspektive – koja je ideja iza tog postupka?

Da, režijski sam preuzela iz pornića način na koji je sniman glavni muški lik kod kojeg glumice dolaze na audiciju – njegovo lice se ne vidi, a kadrovi su snimani iz njegove perspektive. Htjela sam na taj način prikazati njegov lik jer to često tako i inače biva – netko tko je toliko utjecajan i ima moć da utječe na živote svih tih glumica koje dolaze na audiciju ostaje anoniman, mi ga nikad ne vidimo i ne saznajemo tko je on. S druge strane, igrala sam se s iznevjeravanjem očekivanja gledatelja. Iz vizure muškog lika, koji želi da sve te glumice koje dolaze na audiciju budu prpošne i vesele i raspoložene za seks, dolazi do razočaranja i tu nastaje drama, sukob između onoga kako bi on želio da to izgleda i situacije u kojoj to ne ispadne kako bi trebalo biti. Htjela sam prikazati tu nelagodu i razočaranje kada ne dobiješ ono što želiš i sve ono što inače u pornićima ne vidimo, sve ono što se događa prije samog snimanja.

Iako si zadnjih godina radila na puno umjetničkih i komercijalnih projekata, film „Tina & Sendy“ je tvoj prvi autorski film s financijskom potporom i „pravom“ produkcijom. Za razliku od mnogih kolega koji već tijekom studija režije šalju svoje filmove na festivale, ti si napravila pauzu nakon diplome na Akademiji. Je li to bila svjesna odluka ili je više bilo do okolnosti? Što se u međuvremenu promijenilo? 

Ne mogu reći baš da je sve bila stvar unaprijed donesene odluke, ali u nekom trenutku sam shvatila da mi je draže pričekati da napravim nešto vrijedno nego da izbacujem sve filmove koje napravim kao što neki studenti režije rade, a često ti filmovi nisu ni zanatski dobri, niti su im teme zanimljive, niti je u njima vidljiva autorska zrelost. Osim toga, bitno je i prepoznati je li film koji radiš uopće relevantan u trenutku kada dođe faza za njegovo plasiranje. Recimo, radila sam s kolegicom i prijateljicom Sanjom Milardović na scenariju za dugometražni film od kojeg sam na kraju odustala jer sam osjećala da u tom trenutku više nije bitno da taj film izađe. Glavni lik u našem scenariju bio je imigrant koji prolazi kroz Hrvatsku, ali u međuvremenu je europsko tržište postalo preplavljeno tom imigrantskom temom i već mi je bila muka od toga.

Nakon završene Akademije imala sam osjećaj da moram proći neku svoju scenarističku školu prije nego počnem ozbiljno raditi, a taj projekt je poslužio baš tome da razvijem disicplinu u pisanju. Iako smo na kraju odustale od tog projekta, mislim da sam kroz proces rada na scenariju savladala neke zanatske stvari oko kojih sam prije toga bila nesigurna. Ne mora svatko tako razmišljati, ali ja bih radije izbacila dva filma u deset godina, nego bombardirala ljude nečime s čime ni sama nisam zadovoljna. Ideje se rađaju svaki dan, ali potrebno je shvatiti što ti je uopće važno, stvarno zaroniti u to, pa onda i uspjeti dugoročno zadržati ljubav za neki projekt, a to nije mala stvar.

U jednom intervjuu pričala si o tome kako tijekom studiranja režije nisi oko sebe imala puno primjera mladih žena koje su se uspješno bavile filmom, i da si zbog toga pokušavala izbjeći da te se promatra kao ženu, što je utjecalo čak i na tvoj stil odijevanja u tom periodu. Je li ta nesigurnost igrala ulogu i u tvom radu, npr. u izbjegavanju „ženskih“ tema?

Da, i to jako. Recimo, sjećam se jedne situacije na faksu kad smo za vježbu trebali smisliti ideju za scenarij za dugometražni film, i u prvoj verziji koju sam napisala glavni lik je bila žena čiji je muž na samrti. Ukratko, ona je bila umorna od tog odnosa, od njega koji je bio isfrustriran i nije mu se dalo više živjeti, i njih dvoje su kroz razgovor odlučili da bi mu ona mogla skratiti muke. U razgovoru o njenom liku su me profesori kritizirali u stilu – kako uopće možeš staviti taj lik, kakva je to žena, zašto bi netko uopće napravio lik žene koja ubija svog supruga – kao da su shvatili taj lik osobno i osjećali se uvrijeđeno. Nije to jedini primjer, kad bih napravila muški lik za vježbu, sve bi prolazilo, a oko ženskih likova je često bilo puno pitanja i puno sličnih uzaludnih rasprava. Sve u svemu, bilo je lakše proći faks s muškim likovima i mislim da to sve objašnjava.

A u vezi tog habitusa koji sam promijenila tijekom studija i pokušaja da budem „one of the guys“ – nije to samo moja stvar, često to vidim i kod svojih kolegica koje na setu zauzimaju frajerski, tvrdi gard, a privatno nisu takve. Čini mi se da se ulazak u tu ulogu događa nesvjesno, a to je problematično, kada te nešto u startu tjera da budeš nešto što nisi. Ja baš  zazirem od te tvrdoće, poražavajuće mi je kad vidim da ljudi i dalje održavaju tiraniju na setu, ne vjerujem u kult redatelja-tiranina. Mrska mi je ideja o redatelju kao vrhovnom autoritetu – naravno, trebaš imati autoritet da bi sve funkcioniralo, ali to se ne postiže strahovladom, nego dobrom pripremom i komunikacijom.

Sanja Milardović i Tihana Lazović, scena iz filma

Pretpostavljam da se u međuvremenu dogodilo nešto što ti je promijenilo perspektivu i ohrabrilo te da radiš filmove na način na koji to ti želiš. Kako si se oslobodila te nesigurnosti? Jesu li ipak postojali neki mentori i mentorice tijekom tvog studija režije ili kasnije koji su te osokolili da se nastaviš baviti filmom?

Pa da, s vremenom sam se oslobodila onog klasičnog straha da ću nešto krivo reći ili napraviti, recimo ako na snimanja, koja često odišu izrazito macho atmosferom, dođem u nekoj “ženskoj” odjeći umjesto u alpinističkim tenisicima i garidističkim hlačama sa šesnaest džepova kao većina, i da se pritom ne obazirem na neugodne komentare kakvih je znalo biti. Takvi naizgled nebitni, sitni svakodnevni fašizmi mogu svakoga učiniti jako nesigurnim ako se ponavljaju. Nije bilo nekog specifičnog događaja koji me oslobodio nesigurnosti, to je bio dugotrajan i postepen proces. Definitivno je pomoglo to što se počelo pojavljivati sve više mladih žena koje se bave filmom, recimo pojavile su se Hana Jušić i Sonja Tarokić, prvo u tandemu pa onda svaka sa svojim projektima, pa u zadnje vrijeme Sara Hribar, Nikica Zdunić, Antoneta Alamat Kusijanović… I neke glumice koje osobno ne poznajem su počele raditi svoje projekte, i jednostavno je klima postepeno postajala drugačija u odnosu na period dok sam studirala. Dapače, nedavno smo se kolegice Silva Ćapin, Judita Gamulin i ja našle zajedno na festivalu u Poljskoj i shvatile da smo sve tri unutar zadnjih godinu dana dobile potporu HAVC-a za kratki film, a sve tri smo iz Hrvatske, sve tri smo žene i generacijski smo blizu – a to je nešto što se nije dogodilo neko dulje vrijeme.

Što se tiče mentora/ica, Snježana Tribuson me potaknula da se prijavim s projektom na HAVC u jednom razgovoru koji smo vodile­­­ nakon što sam završila treću godinu Akademije i razmišljala bih li nastavljala studij ili ne. Ohrabrenje koje sam dobila kroz taj razgovor mi je bilo jako važno. Važan mentor na faksu bio mi je i Lukas Nola koji je jedna od rijetkih osoba na Akademiji s kojom se stvarno radi filmska režija, prolazi se sve, od ideje do storyboarda. On mi je bio jako važan kao pedagog jer je vrlo predan mentorstvu i pomaže studentima bez predrasuda prema ikome.

Nedavno smo razgovarale o jednom francuskom natječaju za razvoj scenarija čija je jedina propozicija da su glavni likovi žene i da ne razgovaraju o muškarcima, tj. da prolaze Bechdel test. Koji je tvoje mišljenje o tome?

Mislim da danas na europskom trištu stvarno nije nimalo teško naći filmove koji bi prošli taj test, ali razumijem zašto takav natječaj postoji i mislim da je dobro da postoji. Žene su u američkom filmu još uvijek često vrlo sanjive ili naivno ranjive ili ako nisu, onda su naprosto gledatelju antipatični likovi. S tim antipodom sam se isto igrala u Tini&Sendy, koje isto tako na kraju ne bi baš glatko prošle Bechdel test, ali bez toga mi dramski zaplet ne bi imao smisla. S druge strane, mislim da bi bilo suludo kad bi se tako nešto pretvorilo u zabranu scenaristima da pišu ženske likove koji pričaju o muškarcima – ne vidim zašto bi se branilo da ženski likovi u nekom trenutku razgovaraju i o tome i zašto bi to samo po sebi bilo nešto loše ili trivijalno.

Na čemu trenutno radiš?

Trenutno pišem scenarij za dugometražni film autobiografskog sadržaja i u potrazi sam za suradnikom/com za rad na scenariju. Radi se o curi koja odluči otići živjeti sa svojim psom kod bake u selo Prolog kraj Livna, gdje stvarno i živi moja baka Ruža. Za potrebe razvoja scenarija sam otišla živjeti s babom jedno vrijeme, i ići ću ponovno. U scenariju, baka već 35 godina živi sama s kozama u tom selu u kojem su svi umrli, pa ne ispituje previše jer je sretna da je unuka došla. Što duže žive zajedno, njih dvije shvaćaju da su obje toliko samožive da im čak i u tom mrtvom selu nije lako živjeti zajedno. Obje se drže ponosno jer ne vole biti ranjive, i do polovice filma igraju igru u kojoj uvjeravaju jedna drugu da je sve u redu, dok zapravo skrivaju jedna od druge da navečer plaču, svaka iz svojih razloga. Postepeno se ipak otvaraju i saznajemo koja je motivacija protagonistice za dolazak kod bake i kreće njeno suočavanje sa sobom i njeno oslobođenje od krivnje koja ju prati, što se kanalizira kroz treći lik, lik majke koja je nestala. Film radi malo vremensko putovanje od početka 20. do 21. stoljeća kroz tri ženska lika, a neka glavna tema je generacijski sukob njih dvije, borba nekonvencionalnog svjetonazora protagonistice s tradicionalnim svjetonazorom bake.


Povezano