20. 10. 2022. 02:39 WhatsApp
meki muškarac: https://youtu.be/PEMbfXljLjg?si=JrsYVXRE_iTtCBdL koja sam ja hipster pizda da sad ovo slusam kaj ti slusas neko smece sigurno
Brzo otvaram link, listam stihove, sve to interpretiram u kontekstu našeg nedavnog prekida, automatski opalim screenshot poruka, proslijedim u grupni chat s frendicama (koje ga ne podnose) i vraćam se svojoj ljekovitoj playlisti „Moje tvrde žene“. Buljim u te stihove na mobitelu, jednostavno si ne mogu pomoći, potežem dim za dimom iz električne cigarete s okusom lubenice koji se, tu i tamo, u ustima mućka s domaćom šljivovicom. Nemilosrdno se prepuštam doticanju još jednog dna pa neka peče. Želim tuliti, ridati, cendrati obavijena tim nakaradnim zvukom, ali ne puštam ni suzu – samo, kao navijena, kreštim „ma pusti pesmu, nek iseče me kô nož“. Da sada na sebi imam košulju, rastrgala bih je.
tvrda žena: lol diram se i slusam cajke kaj drugo
Dno dna
Turbofolk, kao neodvojiv dio mojih slušalica (Spotify Wrapped, prvi žanr tri godine zaredom!) i balkanskog kulturnog pejzaža, fenomen je osuđen na stalno omalovažavanje dosadne, pretenciozne i naporne kulturne elite. Kreho, vrzmajući se oko istog klimavog terena, zaključuje da je za turbofolk „ključan upravo estetski osjećaj, a s njim i moralno čulo, koji nam kažu da je to što čujemo i vidimo grdo, rogobatno, ne-autentično i estetski nedopustivo.“ Ono što mu većina zamjera, prema Grujić, jest „masovna proizvodnja repetitivnih glazbenih formi, uz vrlo nisku kvalitetu interpretacije i izvedbe“, pri čemu se izvođači percipiraju kao siromašni, nesposobni za pjevanje „ozbiljne“ glazbe, a konzumenti se pak izjednačavaju s „nisko obrazovanim dijelom stanovništva, nacionalističkim trendovima samoizolacije jednog dijela populacije i sveukupnom prevlasti neukusnih glazbenih navika“. Vračarić navodi da se često i sami izvođači ograđuju od te žanrovske odrednice pokušavajući objasniti da glazba koju izvode ne spada u tu kategoriju.
Moglo bi se reći da se turbofolk, na listi omraženih kulture s velikim K, nalazi uz bok meni jednako napasno dragih sapunica i ljubavne fikcije (dotakla sam dno kulturne hijerarhije). Olga Dimitrijević ukazuje na zajedničke konvencije turbofolka i melodrame, odnosno romance, pozivajući se na njihovu usmjerenost na tematiku romantičnih zapleta i obiteljskog života. Kao još jednu dodirnu točku s turbofolk pjesmama primjećuje stereotipne, shematizirane, crno-bijelo karakterizirane likove koje bitno obilježava pojednostavljenost i emocionalna prenaglašenost. Pritom je važan element, napominje Vračarić, igranje dihotomijom privatno/partikularno koje je „toliko shematizirano da se lako može shvatiti kao opće. Emocije se iskazuju verbalno, no vrlo često i pretjeranim i iracionalnim reakcijama koje graniče s nasiljem: razbijanjem čaša i prijetnjama“.
Tvrde žene + meki muškarci
Kopam po svojoj postprekidnoj playlisti, odabirem tri pjesme turbofolk pjevačica i stavljam ih u koktel analize reprezentacija roda i romantičnih odnosa: „Ja sam odlično“ Aleksandre Prijović, „Pucaj mi u srce“ Edite Aradinović i „Provereno“ Milice Pavlović.
Svaki od triju tekstova opjevava nesretni i nefunkcionalni ljubavni odnos. Konstruiranje figure žene i muškarca očigledno je uvelike određeno tematskom odrednicom nedavnog prekida, kao i perspektivom ženskog subjekta, što se očituje u obrascu koji dosljedno prate sve tri pjesme. U svakome je tekstu prisutan motiv glasina koje su u funkciji konstrukcije bivšeg partnera. One su potkrepa, vrsta dokaza koji svjedoči o muškarčevom propadanju, svojevrsnom doticanju dna nakon prekida odnosa sa ženom. U „Provereno“ ženski subjekt ističe da bivši partner „više nije on / To znaju svi / Priča pola grada“, odnosno, u tekstu „Pucaj mi u srce“, kako je već općepoznata stvar da on vodi razuzdan život („Za tebe, kažu ‘Pije’ / Kafane i klubovi, poroci i dugovi“). Uspostavljanje figure bivšeg ljubavnika u pjesmi Aleksandre Prijović također se u potpunosti uklapa u prepoznati obrazac jer ženski subjekt ističe:
“Kažu da ti loše ide posle naše veze
Da te ovih dana rade samo tužne pesme
Kažu to, pa nisi valjda propao
Ko bi rek’o da će tako loše da ti krene.”
Vračarić kao jednu od karakteristika uspostave figure muškarca ističe da oni „najčešće žele kontrolirati svoje partnerice, nije ih briga za njihove potrebe i ne znaju voljeti“. Analiza ovih pjesama dokazuje dio teze vezan za nedostatak emocionalne inteligencije i nedostupnosti figure muškarca jer ženski subjekti opetovano ističu svoj osjećaj zanemarenosti: „preči su ti opet drugovi / I zato pucaj mi u srce / Kad mi svoje nisi dao“; „Kupio je moje srce povoljno / Al’ prodao me jednom, to je dovoljno“.
Radway pak, govoreći o načinu na koji junaci romanci iskazuju pažnju i posvećenost svojim ljubavnicama, upućuje na Chodorowinu feminističku reviziju Freuda u kojoj teoretičarka privlačnost koju taj tip muške brige izaziva kod čitateljica povezuje s figurom majke i majčinske njege. Chodorow smatra da „društvena činjenica ženskog roditeljstva ustanovljuje u ženskom djetetu neprekidnu potrebu za tipom skrbi izvorno povezanim s njezinim primarnim roditeljem“ pa se na temelju tih teorijskih postavki žensku privrženost romancama može objasniti kao „neprekidnu potragu za majkom i njezinom karakterističnom skrbi“. Ovaj je tip razmišljanja pogodan za primjenu na turbofolk pjesme zato što se ženski subjekti uspostavljaju kao oni koji tragaju za majčinskom ljubavi. Također bi se moglo zaključiti da se figura žene uspostavlja i kao majčinska figura koja je pokušala „preodgojiti“ svoga ljubavnika, ali uzaludno, naglašavajući ponovno pojavljivanje njegove neukrotive i razuzdane prirode nakon završetka veze.
Dinamika opjevanog odnosa zasniva se na igranju proturječnostima; s jedne strane ponosom i nemarom ženskog subjekta, a s druge isticanjem znatiželje o svemu što se događa s bivšim partnerom, što je najeksplicitnije izneseno kod Pavlović:
“Provеreno spava sam
Provereno nema plan, istu grešku ponavlja
Teško me zaboravlja
Provereno nema s kim.Nigde nove ljubavi, svaki mu je novi dan
Emotivno polupan
Sad bi pristao na sve
Baš je pukao, zar ne?”
Dakle, suprotno tumačenju Vračarić, u ovim je tekstovima stereotipno muška posesivnost osobina koja bitnije obilježava figuru žene nego muškarca, što je ujedno i jedan od načina na koji se ženski subjekt uspostavlja kao onaj koji preuzima kontrolu. Prema Pleić Tomić, u ljubavnim je romanima figura muškarca poželjna jer „junak svojim standardno višim ekonomskim i društvenim statusom, vrlo često dobnom razlikom te naposljetku fizičkom snagom kojom nadmašuje junakinju utjelovljuje ‘svu moć i autoritet patrijarhata’“, a u ovom tekstu karakteristično mušku moć i autoritet preuzimaju ženski subjekti. Time se ne uspijeva ostvariti ono ključno u ljubavnoj fikciji, što Pleić Tomić imenuje kao „romantično zaposjedanje“, koje nije ništa drugo nego „zabranjena vježba u ženskom samoostvarenju i volji za moć“. Stihovi Aradinović „Flaše za moj stol / I ovu noć, da ugasim tu bol / S drugaricama kao sama, jer gde je on / Ma pusti pesmu, nek iseče me kô nož“ ukazuju na to da ženski subjekt eksplicitno preuzima tipično maskuline vrijednosti, i to točno one koje su u uvodnim stihovima pjesme bile u funkciji konstrukcije muškosti.
Grujić smatra da je ovaj postupak prikaza žena kao nepokornih i nemiroljubivih, nasilnih i prijetećih samo zamka, vrsta groteskne emancipacije od muške dominacije. Mislim da se taj oblik konstruiranja ženskosti ne bi trebao tumačiti kao neuspjeli emancipatorski pokušaj, već kao tip borbe i rastrganosti ženskog subjekta između okvira konvencionalne femininosti i želje da iskorači iz zadanih konvencija. Budući da su kvalitete koje patrijarhalno društvo povezuje sa snagom i kontrolom upravo vrijednosti hegemonijske maskulinosti, u ovome kontekstu ima smisla da se u konstrukciji ženskosti poseže baš za tim postupkom. Ta se borba između dvaju polova ženskog subjekta konstruira kao specifičan tip androginosti, objedinjujući i muževnu faličku moć (karakterističnu za junake ljubavnih romana) i žudnju za pažnjom ili skrbi (karakterističnu za junakinje ljubavnih romana).
Do daljnje kulminacije rascijepanosti Aradinovićina subjekta dolazi u stihovima „Iza bine plačem, dok u klubu slave (ej) / Kako da te izbacim iz glave? / Kad će da mi svane, da i meni duša dane (ej) / Sipaj preko rane“, što bi se moglo iščitati kao simbolički pokušaj skrivanja femininih emocija koje su dokaz slabosti i istovremenog pritiska koji vrši na sebe, odnosno želje da rana što prije zacijeli („i zato ajde, ajde, ajde, ajde“). Ženski subjekt u „Ja sam odlično“ pak uspijeva održati dojam staloženosti jer nije pokleknuo pred društvenim očekivanjima, pjevajući: „Mislio si da ću ja zbog tebe seći vene, no, no, no“.
Preuzimanje kontrole odvija se i na planu prekida samoga odnosa isticanjem svijesti o vlastitoj vrijednosti: „Nismo bili ista liga, ništa lično / Zato nađi sebi nešto slično“; „Kupio je moje srce povoljno / Al’ prodao me jednom, to je dovoljno“. Do vrhunca dovodi stih Prijović u kojem figura muškarca ne poprima samo „meka“, konvencionalno feminina obilježja od kojih ona toliko zazire, već se i eksplicitno uspoređuje sa ženom: „Kažu da te pola nema, da si svoja sena / Kad te pitaju za mene zaplačeš k’o žena“. Radway na temelju svoga istraživanja zaključuje da je u idealnim romancama junak konstruiran androgino zato što je ženama jednako važna njegova spektakularno muževna falička moć, kao i njegova nježnost, pažljivost i brižnost.
Moglo bi se zaključiti da su, prema tim značajkama, upravo ženski subjekti ovih pjesama konstruirani kao junaci u idealnim romancama jer objedinjuju dvojne predmete žudnje koji čine i temelj čitanja romanci: žudnja da se bude njegovanom te žudnja za moći i autonomijom. To se najjasnije ocrtava u njihovoj podvojenosti između konvencionalne femininosti koju se trude sakriti od tuđih pogleda, ili bar na trenutak potisnuti, i značajki hegemonijskog maskuliniteta koje nastoje što više naglasiti.
I can’t fix him
Unatoč tome što tekstovi perpetuiraju figuru žene nesretne u ljubavi, ipak uspijevaju nijekati njezinu submisivnu poziciju unutar muško-ženskih odnosa. Nasuprot čitanju romanci koje se, prema Radway, zasniva na pokušaju „da uvjeri svoje čitateljice u to da je heteroseksualnost neizbježna, kao i prirodna, te da je također nužno zadovoljavajuća“, turbofolk pjesma uspostavlja poziciju u kojoj žena dobiva moć odbaciti tretman muškarca koji nije u skladu s njezinim očekivanjima i potrebama. Prema Pleić Tomić, „proces pripitomljavanja i liječenja junaka, opće mjesto ljubića“, u turbofolk pjesmama prikazan je kao neuspio pothvat, te u tom smislu iznevjerava glavnu uspješnicu ljubavnog romana – „junakinjino putovanje od gubitka društvenog identiteta do njegovoga ponovnog stjecanja putem sposobnosti pripitomljavanja/izlječenja junaka“.
Prema Radway, čitateljice uranjaju u fantazijsku matricu romanci zato što glavna junakinja uspijeva ostvariti upravo ono za čim i one žude – idilu patrijarhalnog braka. Tako im se kao konačan zaključak nudi da „heteroseksualnost može stvoriti u potpunosti koherentnu; u potpunosti zadovoljenu žensku subjektivnost“. Alison Light objašnjava da je žensko čitanje romance „jednako mjera njihova dubokog nezadovoljstva heteroseksualnim opcijama kao i svake žudnje za potpunom identifikacijom sa submisivnim verzijama ženskosti uz koje tekstovi pristaju“. Opće mjesto romanci, junakinjina sveopća posvećenost postizanju sretnog razrješenja osvajanjem romantičnog partnera, prema Vračarić je sušta suprotnost turbofolk pjesmama jer se „heteronormativna ljubav, preduvjet za gradnju patrijarhalnog ideala obitelji, pokazuje (…) kao nemoguća i neostvariva uz jak naglasak na situacije u kojima do izražaja dolazi rodna nejednakost“.
Na temelju analize ovih pjesama ne može se govoriti o poništenju konvencionalnih modela ženstvenosti i muževnosti (pritom treba uzeti u obzir i to da se radi o doista sićušnom korpusu). No svakako bi se moglo razglabati o sukobu dvaju polova ženskog subjekta; između zahtjeva društveno poželjne femininosti i potrebe da se iskorači iz zadanoga kalupa. To se očituje u isticanju nezadovoljstva heteroseksualnim opcijama, a mit idealne heteronormativne ljubavi razbija se time što turbofolk pjevačice prikazuju njezinu neodrživost i nestabilnost.
24. 03. 2024. 01:57 WhatsApp
meki muškarac: znam da smo rekli da se nećemo čuti al jesi vani
Čim ekran mobitela zasvijetli, razjapim usta i gurnem ga pod nos frendice. Njezine se oči šire, stežu, kolutaju, križa se, psuje i zatim mi rastreseno vraća mobitel. „Samo malo“, kaže i juri do DJ-a. Ostajem tupo stajati buljeći u svijetleću poruku, jednostavno si ne mogu pomoći, potežem dim za dimom cigarete koju smo nažicale. Opet, i dalje, želim tuliti, ridati, cendrati, ali se naglo trgnem na poznatu melodiju. U nevjerici dižem pogled, a ona se taman vraća s dvije čaše u ruci: „Rakijetina i Edita za tvrdu ženu“, kaže. Kesimo se jedna drugoj, nazdravljamo, a ona mi urla na uho: „Slobodno cmizdri, al’ dok to radiš, bome ima i da plešeš.“
Popis literature
- Ang, Ien. 1985. „Dallas and the Melodramatic Imagination”. U: Watching Dallas: Soap Opera and the Melodramatic Imagination. London/New York: Routledge: 51–85.
- Brunsdon, Charlotte. 1981. „’Crossroads’: Notes on Soap Opera”. U: Screen 22, 4: 32–37.
- Dimitrijević, Olga. 2009. “The Body of a Female Folk Singer: Constructions of National Identities in Serbia after 2000”. U: Genero 13: 5–14.
- Grujić, Marija. 2009. „Community and the Popular: Women, Nation and Turbo-Folk in Post-Yugoslav Serbia“. Budimpešta: Central European University, Department of Gender Studies.
- Grujić, Marija. 2013. “Turbo-folk u Srbiji i reprezentacija žena: Prividna transgresivnost jedne muzičke produkcije” U: Balkanija 4: 86–102.
- Pleić Tomić, Barbara. 2020. Mama kuha ručak, tata čita novine. Zagreb: Fraktura.
- Radway, Janice. 2006. „Pisanje Čitanja romance“. U: Politika teorije: zbornik rasprava iz kulturalnih studija. Ur. Dean Duda. Zagreb: Disput: 247–266.
- Regis, Pamela. 2003. A Natural History of the Romance Novel. Philadelphia: University of Pennsylvania Press.
Internetski izvori
- Kreho, Dinko. 2016. „Napred, nazad, imamo li gde?“
- Pleić Tomić, Barbara. 2016. „Čitati ljubiće“
- Vračarić, Magdalena. 2018. „Fenomen turbofolka i turbofolk žene: reprezentacije žena u turbofolku“
- Vračarić, Magdalena. 2022. „Užasi postmoderne: Zašto turbofolk ne ostvaruje svoj subverzivni potencijal?“
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
