Objavljeno

Dream of life ili nedosanjani san Senke Bulić

Otkako je prošlog četvrtka u dupkom punoj Tvornici održana pretpremijera predstave/performansa Dream of Life koji tematizira život Patti Smith, u domaćim se medijima nije moglo čuti ništa osim pohvala. Veličanstvena izvedba! Promišljena provokacija! Glazbeni klimaks! Rock n’ roll!

Prilično zbunjena sveopćim oduševljenjem i razmetanjem komplimentima zapitala sam se nisam li ja možda greškom zalutala na neku drugu izvedbu koja, igrom slučaja, neobično podsjeća na ovu o kojoj svi govore ili sam jednostavno, eto, sve krivo shvatila. Zaključila sam da je najbolje rješenje zamoliti samu Senku Bulić, koja u predstavi tumači Patti, da razriješi moju nedoumicu i pobliže mi objasni komad. Budući da je taj tjedan bila zauzeta, između ostalog i premijerom Roberta Zucca u ZKM-u, Senka se ispričala i zamolila da intervju obavimo e-mailom, što je, dakako, sasvim razumljivo.

Nakon par dana Senka se ponovno oglasila s primjedbom na sadržaj postavljenih pitanja, koja su, kako se eufemistično izrazio Senkin PR Vedran Ćosić, s kojim se čitava komunikacija odvijala, nju malo zbunila, stoga je  predložila da u iste intervenira, odnosno da ih malo prekroji kako njoj već paše.

Ne smatram se izrazito konvencionalnom, ali ovakvo mi se klijentelističko novinarstvo u ovom slučaju učinilo sasvim neumjesnim, da ne kažem čak i pomalo drskim. Uslijed nepomirljivih stavova, od intervjua na kraju nije ispalo ništa, stoga sam se, s posljednjim tračkom nade u hrvatsko novinarstvo, odlučila podijeliti par subjektivnih dojmova koji su, zaista nenamjerno, inicirali ovaj omanji incident.

Ono što me zapravo prvo zanimalo jest zašto baš Patti Smith i kako uopće kazališno pristupiti kultnim ličnostima bez zalaženja u klišeje. Riječ je o nimalo jednostavnom zadatku koji je, ako mu se ne pristupi pažljivo i domišljato, u pravilu osuđen na propast. Mnogima je to uspjelo, u krajnjoj liniji i samoj Senki Bulić, koja se, kada je u pitanju izbor dramskog teksta, nikada nije pretjerano ustezala i uvijek je bila spremna prihvatiti rizik. Iako sam gledala nekoliko Senkinih zaista izvrsnih izvedbi, što me je u krajnjoj liniji i nagnalo da odem pogledati Dream of Life, čini mi se da joj ovog puta stvari i nisu baš najbolje pošle za rukom.

Dramski tekst, kojeg potpisuju Jelena Svilar i Morana Foretić, nije pretjerano sceničan, što samo po sebi ne bi nužno bila manjkavost da nije riječ o pukom katalogiziranju općih mjesta iz popularne kulture.

Veliki Warhol. Provokativni  Dylan. Mistični Rimbaud. Divlji Hendrix. Dinamičnosti suviše ne pripomaže ni sama Senka koja tekst izgovara praktički u jednom dahu, čitavo vrijeme sjedeći na stolici (u jednom se trenutku polegne kraj kazetofona, međutim, nije mi se baš učinilo da je ovaj pomak imao presudnu ulogu u ukupnosti scenskog zbivanja).

Temeljni je problem, dakle, što predstava nekazališnu stvarnost evocira oslanjanjem na niz medijskih i inih reprezentacija, stoga Patti kao lik ne uspijeva ”oživjeti”, već se jedva nazire u nizu preuzetnih rečenica i epiteta koji, ako već tamo ne pripadaju, svakako teže ka ulasku u kanon zabrane.

Tekst uistinu ima nekoliko dobrih trenutaka koji, nažalost, ostaju neprepoznati i nevidljivi u sveopćoj neuralgiji. O Pattinom prisustvu svjedoči jedino originalu dosljedna kostimografija i Senkino višestruko izvikivanje rečenica poput: „Ja sam apokaliptična pjesnikinja!“ (riječ je o parafrazi, ali mislim da u odnosu na original nema većeg semantičkog otklona).

Na sceni se izuzev Senke pojavljuje i Stipe Kostanić kao Robert Mapplethorpe, čija je uloga reducirana na par indikativnih škljocaja polaroidom i nekolicinu prilično strastvenih poljubaca s Patti, koji, kad smo već u tom ključu, izgledaju kao groteskna interpretacija Warholova Poljupca.

U drugom, znatno uspješnijem dijelu predstave, riječ je najjednostavnije o koncertu. Uz pratnju mladog zagrebačkog benda The Press, Senka je zaista korektno otpjevala par hitova i napravila dobru atmosferu. Trebalo je možda ostati samo na tome. Dobar tribute koncert na kojem se pleše i uživa u glazbi.

Fotografije: Goran Perojević


Povezano