„Svaka veća platforma i online komunikacijski model funkcionira kao megafon kojim muškarci podsjećaju žene da u istima ne mogu sudjelovati ukoliko ne prihvate ulogu objekta obožavanja ili ”tihih korisnika” koji nemaju izražene stavove,“ napisala je umjetnica i online aktivistkinja Angela Washko u svom nedavno objavljenom eseju naslovljenom Out Of The Kitchen, Onto Your Screen, Into The Ether: A Case For An Online Art and Feminism Social Movement.
Da Internet praktički od svojih početaka funkcionira kao reprodukcija stvarnih patrijarhalnih odnosa nipošto nije novost, međutim, ono po čemu se Washkin tekst ističe u odnosu na čitav niz mahom pesimističnih analiza suvremene digitalne umjetnosti jest teza o postojanju online feminističkog društvenog pokreta koji je proteklih par godina u punom zamahu.
Polazeći od Meluccijeve definicije društvenog pokreta kojim je on određen „specifičnom solidarnošću među članovima, uključen u izravan konflikt oko kontrole i uporabe sredstava koja obje strane vrednuju i koji ruši granice hegemonijskog sistema u kojem opstoji,“ Washko upućuje da se nove internetske umjetničke inicijative poput Illuminati Girl Gang-a ili Girls Get Busy-a, uz nezamjetno proširenje Meluccijeve originalne koncepcije, zaista mogu tumačiti kao novi tip društvenog pokreta.
Budući da je riječ o inicijativama čiji je kolektivni identitet izgrađen iz kompleksno isprepletenih i u pravilu digitalno umreženih (anonimnih) egzistencija, one ne samo da izmiču jasnom određenju, već se isprva doimaju kao manjkavi i nekoherentni pokušaji intervencije u dobro potvrđene društvene i kulturne obrasce. Ipak, Washko tvrdi da izostanak fizičke manifestacije ovih pokreta nije ni po čemu problematičan shvatimo li formalne i neformalne online platforme kao nove oblike institucija.
„Moramo dozvoliti Facebook grupama i Google dokumentima da budu gradske vijećnice, a kolektivnim fanzinima, nezavisnim video igrama, tumblrima i njihovim pretplatnicima, kao i odjeljcima za komentare da budu protestni pokreti bez vlastite fizičke manifestacije.“
Slično tvrdi i Harry Burke naglašavajući da se opresivne strukture adresiraju prvenstveno putem jezika i to neovisno o tome koliko je ”mainstream” platforma s koje kritika dolazi. Revolucionarni potencijal pokreta očituje se za njega dovođenjem ovih ”gerilskih” oniline inicijativa u vezu sa koncepcijom ženskog pisanja Hélène Cixous, koje uspijeva dokinuti falogocentričnu logiku „isticanjem jezika kao onoga što transcendira lingvističko.“
Osvrćući se na koncepcije ženskosti i ”ženskog” diskursa u teoriji Luce Irigaray, Josette Féral kaže da su „mnogostrukost i višestrukost konstitutivni elementi razlike koji unose pomutnju u dominantni sustav predočivanja. Naspram čvrstini ,…, žena je uzbibanost, fluidnost, konkavnost. Uvijek ovdje i drugdje, teško ju je definirati, svesti na nešto, baš kao što se i njezin diskurs prelijeva preko rubova svake kritičke analize koja ga teži ukrotiti tako što će u nj uložiti samo jedan smisao,“ Riječ je, dakle, o „otporu koji je subjektiviziran,“ nastavlja Burke, stoga je nebitno radi li se o „militantnoj politici ili Hello Kitty gifovima.“
Washko i Burke slažu se da je na novi digitalni feministički pokret prije svega utjecao cyberfeminizam 90-ih, energija i domet riot grrrl pokreta, kao i taktike Guerilla Girls-a. O čemu je zapravo riječ, iz prve smo ruke saznali iz razgovora sa Samathom Conlon, članicom i osnivačicom Bunny Collectiva!
Opisujući Bunny Collective rekla si da se vaš rad bavi ženskim iskustvom u vremenu tehnološkog napretka; referirajući se na online prostor on se poigrava odnosom post-Internet svijeta i online/offline egzistencijom žena. Možeš li nam to malo podrobnije objasniti? Što je toliko privlačno u online umjetnosti i kako se ona razlikuje od one”offline” ?
Mislim da nije toliko stvar u ”privlačnosti”, više je riječ o prirodnom rezultatu stapanja mog umjetničkog rada i provođenja jako puno vremena online. Htjela sam oformiti kolektiv koji će, ako ništa drugo, priznati vrijednost online prostora i načina na koji ga koristimo. Internet jako utječe na moj umjetnički rad, međutim, moja umjetnost ne postoji isključivo u virtualnom prostoru, što je slučaj i kod ostalih članica kolektiva. Uglavnom završi u kojekakvim izložbenim prostorima, pretvori se u instalacije, aranžmane, projekcije i sl., stoga ju ne bih nazvala striktno ni online ni offline umjetnošću, više diskusijom o online svijetu koji je, dakako, njegov integralan dio.
U svom nedavnom intervjuu za Dazed & Confused Magazine rekla si da je Internet platforma koja ženama omogućuje reprezentaciju koja izmiče ”starim” umjetničkim strukturama koje u pravilu favoriziraju muškarce kao umjetnike. Bi li, u skladu s tim, onda rekla da Internet je/bi poslužio kao relativno novi medij koji je posebno pogodan za žene?
Rekla bih da se Internet direktnije obraća recipijentima; stvoriš neki umjetnički rad, pridodaš mu neku poruku i uploadaš ga ili ga mailom proslijediš nekoj ciljanoj publici. Zapravo imaš veću kontrolu nad njegovom cirkulacijom, što je meni osobito važno. Volim upravljati vlastitom reprezentacijom, odnosno načinom na koji se ”reklamiram”, da se tako izrazim. Internet u tom smislu za mene funkcionira prvenstveno kao medij. Ne bih rekla da pogoduje isključivo ženama, već svakome tko uviđa da je patrijarhalna uređenost velikog dijela umjetničkog svijeta dosadna i prilično naporna za ”korištenje”.
Što je s vidljivošću žena u digitalnoj sferi? Koliko je ona u stvari patrijarhalna? Je li to bio razlog zbog kojeg ste odlučile djelovati kao kolektiv?
Teško mi je na ovo odgovoriti jer zapravo nisam sigurna koliko moja pretpostavka da su žene izrazito prisutne online odgovara stvarnoj slici stvari. Možda to proizlazi iz činjenice da sam, kad god se logiram na svoj tumblr ili facebook račun, reprezentirana kroz blogove koje pratim ili kroz skup prijatelja koje sam odabrala. Većina njih bavi se sličnim tipom umjetničke prakse i tematizira suvremeno žensko iskustvo – sada i danas. Sve smo sličnih godina i utoliko smo određene sličnom kulturnom i društvenom sadašnjošću. Imam dojam da su žene zadnje vrijeme u potpunosti uzburkale digitalnu sferu! Istaknula bih Lunu i Laurence sa The Covenom, Grace Miceli sa Artbabygallery.com, Beth Siveyer sa GGB-om, Gabby Bess sa IGG-jem i Arvidu Bystrom sa Gal-om. Cilj je svih ovih projekata povećati inkluziju žena u umjetničkom svijetu i stvoriti sigurna mjesta koja će ih poticati na daljnje istraživanje vlastitih praksi.
Što povezuje tvoj rad s radovima ostalih članica kolektiva, izuzev činjenice da sve, barem isprva, inzistirate na digitalnom formatu?
Joj, ovo je onaj nezgodni dio kada si osnivačica nečega! Ne volim govoriti u tuđe ime, ali rekla bih da nas spaja prvenstveno želja za kreiranjem dijaloga među ženama. Sve nas interesira kultura u kojoj živimo i način na koji ona utječe na nas na individualnoj i grupnoj razini. Upravo se s njom, svaka na svoj način, u radovima suočavamo. Sve smo tu i sada, zajedno i stvaramo.
Spomenula si i da tzv. „The Young Girl“ filter u velikoj mjeri određuje tvoj/vaš rad. O čemu se zapravo radi?
Prvo, jako je teško je sve sažeti u ovako kratkom paragrafu. „the Young Girl“ je lik kojeg je 1999. kreirao umjetnički kolektiv Tiqqun u svom tekstu Preliminary materials for the theory of the Young-Girl. Rad je na engleski preveden 2012., kada sam ga prvi put i pročitala. Moram priznati da mi je ton teksta bio prilično odbojan, stoga sam pomislila da bi bilo zgodno kreirati svojevrstan odgovor ”Mlade djevojke”. Projekt kojeg smo osmislile, ”the Young Girl’s Gaze”, nastoji propitati probleme koje je Tiqqunov tekst istaknuo, prije svega žensko tijelo kao robu i ideju ”brendiranja” same sebe. Koncept je zapravo bio da svaka od nas na temelju čitanja teksta pristupi postavljenim pitanjima iz vlastite perspektive.
Što povezuje #pastelgoth, nasilje, yeezus-a i dlake?
Riječ je nasumičnim stvarima koje su mi, eto, pale na pamet negdje između čitanja Tiqquna i slušanja Kanye Westa! Možda se radi o tumblr djevojci 90-ih, a možda i o bilo kojoj djevojci.
Napravile ste i vlastiti fanzin. Kako i zašto ste se odlučile na izlazak iz digitalne sfere? Je li fanzin kao tiskana forma svojevrstan hommage čitavom riot grrrl pokretu i kako on uopće danas funkcionira? Koji efekt polučuje i do koga uopće dopire? Preporuči nam neke fanzine koji su tebi osobito dragi!
Bunny Collective nikada nije ni trebao postojati isključivo online, stoga je ”izlazak” iz digitalnog svijeta bi prirodan korak u našem umjetničkom sazrijevanju. Fanzin na neki način jest povezan s riot grrrl pokretom i to ponajprije zbog političke poruke koju sa sobom nosi. Imam dojam da su odnedavno fanzini opet postali jako popularni; za razliku od ”pravog” časopisa, jeftini su i jednostavni za sastavljanje! Postoji dakako i neko slatko zadovoljstvo u tome da imaš fizički primjerak vlastita rada! Čitav proces je užitak – dizajniranje, sakupljanje radova, a posebice distribucija koja se odvija doslovno iz spavaće sobe. Online fanzin zadržava ”stari” politički naboj, ali se sada preko noći distribuira po čitavom svijetu. Meni se osobno najviše dopadaju oni Girls Get Busy kolektiva.
U prijašnjim intervjuima rekla si da vam je kao grupi jako teško definirati feminizam, ali si također spomenula da je Rosemary za vas napravila dokument sa različitim tekstovima koji adresiraju trenutnu rasnu/rodnu problematiku. Koji su ti se od tih tekstova najzanimljiviji i jesu/hoće li utjecati na tvoj budući rad? Kako?
Apsolutno sve što Rosemary predloži se čini kao upravo ono što nam je u tom trenutku trebalo! Nedavno nam je linkala program konferencije Living Labour. Radovi se lako pronađu online, a svidjeli su mi se jer idu u korak sa suvremenom problematikom i istom se zaista sustavno bave. Većina teksta kojeg inkorporiram u svoj rad je pomalo apsurdna, što je u principu moj odgovor na Tiqqunov portret ”mlade djevojke”. Smatram da je upravo ovakav izričaj izrazito stvaran, komičan je i zastrašujuć u jednom.
Zamolila bih te da guglaš #feministart i izabereš jednu sliku s prve stranice rezultata pretraživanja i objasniš nam zašto si se odlučila baš za tu!
Dakle, izišla je fotografija iz serije ”Scarification Objects” Hannahe Wilke. Odlučit ću se za nju jer sam se u proteklih pola godine intenzivno bavila Wilkeinim radom. Smatram da je on i danas itekako relevantan i to ponajprije zbog činjenice što je njezin lik, budući da je ”konvencionalno lijepa”, u pravilu percipiran kao problematičan. Čitava kultura selfieja i reakcija na istu dokazuje kako se malo toga uistinu promijenilo. Wilke je, uz Jenny Holzer, izvršila najznačajniji utjecaj na moj rad.
Budući planovi/ideje/projekti?
Gomila! Trenutno radim na novoj seriji radova (oko koje sam užasno uzbuđena!) i koja tematizira odnos Lindsay Lohan i Oprah Winfrey. Zajedno s Louise McKeown iz Bunny Collectiva radim i na seriji skulptura koje će također biti vezane za Lindsay i Amandu Bynes. Sljedeći mjesec imamo zajedničku izložbu u Waterfordu, nakon čega izlažem u San Franciscu i Monteralu. Odnedavno sam se intenzivnije počela baviti performansom i upoznala sam Amandu Coogan, s kojom svakako planiram surađivati!
https://www.youtube.com/watch?v=OnfSJrfhcrg&feature=youtu.be
