Afirmacija stripa kao legitimnog i važnog medija za problematizaciju historijskih ili pojedinih aktualnih fenomena, prošla je dugotrajan razvojni put određen brojnim osporavanjima ali i originalnim umjetničkim doprinosima. Mnogima je danas poznato kako je i u ovakvom formatu moguće iščitavati fascinantne priče vezane uz, primjerice, strahote Holokausta, odrastanje u Iranu kasnih 1970-ih, ruski hladnoratovski svemirski program, razvoj analitičke filozofije, i slično. Biografije revolucionarnih figura iznimno su rijetki, no ne i nepostojeći naslovi, prije svega zahvaljujući nekolicini autora kao što su, primjerice, legendarni Hector German Oesterheld ili vrlo produktivni Reinhard Kleist. Unatoč tome, junaci stripova i dalje su pretežno muškarci pri čemu su osobe poput Rose Luxemburg uglavnom zanimljive tek šačici umjetnika i još manjem broju velikih izdavačkih kuća.
Na tom tragu, radove Britanke Kate Evans, autorice stripa Red Rosa, čitateljstvo s ovih prostora tek treba otkriti. Evans, koja je prve ilustracije počela izrađivati još sredinom 1990-ih za potrebe aktivističkih kampanja u kojima je tada sudjelovala, na vlastitoj se internetskoj stranici jednostavno opisuje kao karikaturistica, umjetnica, aktivistica, autorica i majka. Među ostalim naslovima koje je potpisala, vrijedi izdvojiti i Threads (2017.), strip posvećen migrantskoj krizi. Točnije, u pitanju je djelo nastalo kao rezultat autoričinog boravka u izbjegličkom kampu u blizini francuskog grada Calaisa. Uz to, usmjerenost prema korištenju stripa kao alata za beskompromisno progovaranje o gorućim problemima, u jednom je intervjuu podcrtala tvrdnjom kako bi kad-tad željela napraviti i rad o Donaldu Trumpu, opisujući kontroverznog američkog predsjednika kao „pseće govno na cipeli čovječanstva“.
U svakom slučaju, s obzirom na sasvim solidan publicitet i pozitivne kritike, njezin do sada vjerojatno najpoznatiji strip je biografsko djelo Red Rosa, izdano u nakladi Versa i Rosa Luxemburg Stiftunga. Isti je naslov 2017. godine objavljen i na srpskom jeziku kao Crvena Roza. Biografija u slikama Roze Luksemburg, u prijevodu Slobodanke Glišić. S obzirom na niz članaka posvećenih ovoj socijalistkinji izdanih povodom stote godišnjice njezine smrti, vrijedilo bi se barem ukratko osvrnuti i na navedeni rad Kate Evans.
Interesantno je spomenuti da je Evans prilikom jednog predstavljanja 2015. priznala kako prije izrade stripa zapravo ništa nije znala o Rosi Luxemburg, stoga je rad na ovom projektu za nju predstavljao svojevrsni istraživački pothvat. Uzmemo li u obzir sam koncept i sadržaj stripa, lako je zaključiti kako je Evans jednim dijelom pred nas stavila početnički priručnik s ključnim idejama vezanima uz djelo Rose Luxemburg. To potvrđuje i za strip atipičan dodatak u vidu čak 34 stranice posvećene brojnim izvorima i literaturi, pojašnjenjima, cjelovitim citatima, itd. Kako je i sama autorica rekla, na izradu stripa jednim ju je dijelom potaknula želja za neusiljenom edukacijom širokog kruga čitatelja, sažimajući složene teorijske paragrafe gotovo na razinu upečatljivog i lako pamtljivog tweeta.
Ipak, ovaj narativno iznimno linearni strip na nekim je mjestima poprilično opterećen tekstom s obzirom na namjeru autorice da prenese što cjelovitije podatke bilo iz ekonomskih i političkih studija Rose Luxemburg, ili iz njezine sačuvane privatne korespondencije. Također, iako strip odlikuje karikaturalan stil, Evans se pri vizualizaciji određenih prizora koristila velikim brojem dostupnih fotografija, nastojeći što vjernije dočarati duh vremena.
Prolazeći kroz tekst u kojem je akademski diskurs isprepleten s humorom, čitatelj treba imati na umu kako su paragrafi u kurzivu izravno preuzeti iz radova protagonistkinje, dok neki upisi, poput parafraze jednog Orwellovog citata, ipak nemaju nikakve veze s konkretnim kontekstom već su se autorici (s punim pravom) učinili primjerenima za određene ilustracije. Ukratko, svi iskorišteni materijali stavljeni su u funkciju konstrukcije narativa o ženi kasnog 19. i ranog 20. stoljeća pozicioniranoj na nekoliko frontova, od borbe protiv antisemitizma i patrijarhalnog šovinizma, do suočavanja sa zahuktalom kapitalističkom eksploatacijom i rastućim europskim imperijalizmom.
Bez obzira na to, Evans nastoji izbjeći klišejizirane, gotovo crno-bijele hagiografske prikaze revolucionarnih mučenika. Iz ovog razloga pozornost posvećuje i turbulentnim romantičnim odnosima kroz koje je prolazila Luxemburg, a osvrće se na čak i na njezinu ljubav prema mačkama i gnušanje prema mučenju životinja, rekonstruirajući na taj način uvjerljiv višedimenzionalan lik od krvi i mesa. Evans u obzir uzima i društveni tretman obiteljskog nasilja, pa navodi: „Rosa je sasvim nezaštićena. Niti jedna žena njezine generacije ne može se obratiti policiji za pomoć zbog zlostavljanja u obitelji. Zasigurno ne neudana žena čiji nezakoniti bivši ljubavnik ima šest različitih imena“.
Nadalje, zanimljiv je i trenutak u kojem autorica propituje ondašnje metode kontracepcije: „Širina Rosinog znanja je zapanjujuća. Kako je naučila kontrolirati vlastitu plodnost? Kako je ova tajna ženska mudrost prenesena od prostitutki do studentica? To nikada nećemo znati. No ona je znala što, kada ili kako učiniti da izbjegne trudnoću, koristeći ovo znanje za privatni užitak“.
Evans napominje kako joj je želja bila prikazati što više slojeva evidentno kompleksne ličnosti čije je djelovanje, uvjetovano kontinuiranim i sustavnim teorijskim promišljanjem onovremenih političkih i ekonomskih odnosa, u konačnici bilo usmjereno na radikalno mijenjanje društva unutar konkretnih historijskih okvira. Uz to, Evans na duhovit i suptilan način primjećuje da su se pojedine kontradiktornosti Rose Luxemburg ogledale i kroz njezin odnos prema radničkoj klasi s kojom, poput drugih visokorangiranih članova SPD-a, gotovo da i nije održavala nikakav kontakt u privatnom životu. Štoviše, i sama je imala kućnu poslugu s kojom je, navodno, postupala iznimno strogo. U tom smislu, povjesničar Harry Harmer u knjizi Rosa Luxemburg (2008.) tvrdi: „Moguće je da je njezin jedini pravi dodir s radničkom klasom ostvarivan kroz kontakt sa slugama i publikom koja joj je aplaudirala tijekom govora“. Kako god bilo, zasigurno i sama svjesna ovih kontradiktornosti, Luxemburg je 1918. zapisala kako će s uspostavom socijalizma iščeznuti i potreba za „osobnim slugama“.
Jasno je kako se dobar dio ovog stripa od gotovo 180 stranica odnosi na žestoke rasprave Rose Luxemburg sa suvremenim socijalistima (Kautsky, Ebert i drugi), kritike njihovog reformskog oportunizma, kao i na jezgrovite elaboracije uloge generalnog štrajka u klasnoj borbi ili, među ostalim stvarima, ključnih postulata marksističke ekonomske teorije. Dok su frustrirani muškarci u redovima njemačkih socijaldemokrata nerijetko pribjegavali mizoginim ispadima u namjeri njezine difamacije, polemike Rose Luxemburg s ondašnjim feministicama nisu bile toliko burne, no ipak su dovoljno zanimljive i relevantne stoga su pronašle svoje mjesto i u radu Kate Evans. Tako u rekonstrukciji dijaloga između Clare Zetkin i Rose Luxemburg, potonja na opuštenom razgovoru uz čaj svojoj prijateljici poručuje: „Žao mi je, Clara. Ti činiš toliko mnogo za borbu za žensku emancipaciju. Ja to ne bih mogla. Ne mogu se pretvarati da žene kapitalističke klase i ja imamo isti cilj. One su paraziti na parazitima“.
Strip je zaključen nastojanjem da se aktualizira važnost subverzivnih ideja žene čija je smrt bila, kako piše Evans, „tek jedan među brojnih trenucima u historiji radničke klase diljem svijeta“. Nakon ovoga slijedi kraći pogovor Paula Buhlea koji je prethodno uredio strip Wobblies! (2005.) posvećen radnicima okupljenima u sindikatu Industrial Workers of the World. Osim toga, Buhle je urednički sudjelovao i u oblikovanju strip-izdanja, tj. svojevrsne adaptacije ključnih radova američkog povjesničara Howarda Zinna, naslovljenog A People’s History of American Empire (2008.). Buhle u pogovoru, uz iznošenje brojnih zanimljivih opservacija poput onih o literarnoj specifičnosti tekstova Rose Luxemburg ili boljševičke kritike njezine teorije, primjećuje kako je glavna junakinja ovog stripa nakon Drugog svjetskog rata prihvaćena kao svojevrsni arhetip revolucionarke pri čemu se nerijetko pribjegavalo i ahistorijskim izjednačavanjima s anarhistkinjom Emmom Goldman, iako su ove dvije žene za života zauzimale bitno različite političke pozicije. Možda se u svojim tekstovima nisu izravno referirale jedna na drugu (zanimljivo je da su obje bile u prepisci s Lenjinom), no poznato je da je Rosa Luxemburg dosljedno odbacivala anarhizam, referirajući se ponekad i na zbivanja o kojima je, iz sasvim druge perspektive, prije ili kasnije pisala i „Crvena Emma“.
Sve u svemu, još uvijek suočeni s izborom između socijalizma ili barbarstva, radovi Rose Luxemburg, nastali prije stotinjak i više godina, i dalje plijene našu pozornost nevjerojatnom svježinom. Nažalost, brojni su spisi koje je potpisala ili uništeni ili još nisu objavljeni. U tom smislu, upravo strip Kate Evans predstavlja izvrsnu polazišnu točku za sve one koji tek otkrivaju intelektualni svijet jedne od najimpresivnijih ličnosti revolucionarne ljevice. Ovaj je rad tim vrjedniji prihvatimo li ga i kao unikatan doprinos razumijevanju položaju žena u Europi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
