Objavljeno

Cirkusi, festivali i žene

Ima tome kada sam čitala u jednim dnevnim novinama tekst ugledne kulturnjače i mišljenja sam da je ta više cirkus, nego žena ali ima svoje mjesto u društvu. Tako je baš ona prezentirala planove EU i namjere ulaganja gomile novca u kulturu. Tu će onda neki manje komercijalni festivali dobiti novac, kao i kazališna umjetnost, te žudim za time da će pravi ljudi donositi odluke. Iako, znam da se sve svodi na politički prikladne, nema veze što nisu stručni. I da bi izašli iz tog vrtloga prosječnosti, treba nam društvo s kriterijima. Naravno, to je iščezlo, taj intelektualni elitizam i kredibilitet postignut radom, te rezultatima.

Davno sam zaključila da je Hrvatska zemlja cirkusa, a Zagreb grad festivala. Ne spavam od početka devetog mjeseca i ne stižem obići sve te festivale koji se nude.

Baš iz prisnosti posjetila sam i Festival novog cirkusa, odnosno Red Room Kabare, taj me događaj zanima i sociološki, baš da provjerim ulogu žene. Sedam godina pratim „Festival novog cirkusa“ koji organizira Ivan Kralj, okružen dobrim, pametnim i vrijednim ženama. Anita Tripalo je ta koja me navela da se dublje involviram u ovu pojavu. Iako je festival neželjeno dijete, gotovo kao da je žensko, ipak, Ivan zna koliko žene vrijede pa je u svojoj maniri – 2011. izdao knjigu „Žene i cirkus“.

Kad sam knjigu dobila, i rukom vagnula, rekla sam „dobra je za kiseljenje kupusa“. Tako pompozna, grandiozna, pismena, teška, prepuna je povijesti i fenomena, fotografija, podataka, ali je i dvojezična! Vidi se da je Ivan odlučio naše i europske činovnike zastrašivati knjigom o cirkusu. Mora da mu se više nije dalo, nanovo, svake godine objašnjavati što je to „Festival Novog cirkusa“? Najmanje onima koji sjede u Gradskom uredu za kulturu i Ministarstvu kulture. Tim neupućenim činovnicima nikad neće biti jasno, što je to kultura i zašto je potrebna? Ova knjiga, sigurno neće biti dobro prihvaćena jer u uvodu govori o katoličkom društvu koje je namijenilo ulogu ženi da služi muškarcu, kao i nametnute rodne uloge. I govori o cirkusu. Nadalje knjiga razlaže o ženi i umjetnosti, niže provokativne naslove: Od tradicionalnog do novog cirkusa: žensko mjesto i estetika; Legendarne izvedbe: rodna neobuzdanost u australskom cirkusu; Bestidne bose, bajne i bradate: cirkuske žene i rađanje moderniteta; Iza cirkuske pozornice: Žene, domaćinstvo i rađanje modarniteta…

U tim tekstovima ne možete pronaći niti jednu o zadovoljavanju muškarca u materijalnom smislu, pa čak ni u onom što se u našem „svijetu“ čini estetski vrijedno.

Neke 2010. Ivan je razmatrao ideju o „Ženskom cirkusu“ na što mu je jedan francuski teoretičar rekao kako ženski cirkus ne postoji! Odmahujući rukom i na samu mogućnost identifikacije ili autoidentifikacije cirkuskih umjetnica kao primarno ženskih cirkuskih umjetnika! Odbacivao je mogućnost kako je riječ o fenomenu o kojem se može relevantno raspravljati.

Najveća tema ove knjige je žene i klaunovi. Dakle, primijetilo se da ih ima malo u toj branši. Tekst Nataše Govedić, nju ističem jer njezin rad smatram relevantnim za naše prilike, nosi naslov: „Uvrtanje oko sebe: Cirkus, „Cirkumfesija“ i autobiografija kroz izvedbe Angele Laurier i Jacquesa Derride“. Ovdje ona razlaže nekoliko stvari. Propituje položaj žene u društvu, žensko tijelo i na kraju pokušava pronaći rješenje kroz filozofsko pitanje „ljudske patnje“. Naravno sve se da opisati jednom cirkuskom slikom performerice Angele Lauier koja dolazi na pozornicu u bijelom ogrtaču kakav nose duševni bolesnici, ali na visokim potpeticama, čime se klasična bolnička odora duševno poremećenih diskretno pretvara u parodiju modnorevijeske elegancije. Istog trebutka kada se Lauier razodjene, njezino se tjelo savije unatrag i oblikuje osobitu vrstu kontorcionističke „koljevke“, u kojoj se ona „ljulja“ naprijed – natrag, gledajući pritom snimke članova svoje obitelji.

U početku bijaše muškarac

Da se vratim na onaj dio s početka. Kao u svakom pravom kabareu one su strašno seksi, a muškarci gutaju od bols –ping pong loptice do nidls s kojima kasnije bodu po nama svojim vudu spikama, kao posljedicom neraščišćenog odnosa s majkama. Kako obožavam dečke koji su u stanju progutati vlastite bols, tako sam popričala s dugogodišnjim gutačima. Zato me se dojmio Šveđanin, cirkusant u četrdeset i šestoj, ali ima tri sina. Rekla sam mu da je prvi frajer kojeg sam upoznala, a ima zanimanje u skladu s mozgom muškarca. U tom umu vječito se odvija neki cirkus, pa kako sinovima definira svoj posao. Veli Thorsten Andreassen da im kaže kako je krijetiv prodjuser at Funnybones Production, direktor of Štoklomskog uličnog festivala i predsjednik Manegen – nacionalne federacije za cirkuse i uličnu umjetnost u Švedskoj. Tamo rješava probleme struke/branše. Znala sam da je faca, čim može progutati toliko. No, za žene je to malo drugačije. Veli Thorsten da je Novi cirkus dijametralno suprotan od tradicionalnog, ali još uvijek manjka umjetnica. Što se tiče zanimanja klaun, tu dominiraju muškarci. Žene još uvijek nisu skupile hrabrosti da budu ranjive i ružne u isto vrijeme na pozornici, što je fundamentalno. Još uvijek je puno spektakularnije kad se žena skida na nastupu, nego muškarac.

Ivan Kralj, direktor Festivala Novog cirkusa u Zagrebu, objasnio mi je ponešto o gutaču: Thorsten Andreassen utemeljitelj je ključne švedske skupine Gycklargruppen koja je 1987. zagrijala europski sjever i pripremila teren za Circus Cirkor, danas najpoznatiju švedsku novocirkusku skupinu, koja se pojavila tek osam godina kasnije. Riječ je dakle o povijesnom doprinosu razvoju cirkusa u Skandinaviji, i željeli smo dovesti Thorstena kako bi pokazao da taj iluzionist dlana i usta još uvijek ima asa u rukavu. Njegov pomaknuti humor, dok priča ustima punim ping pong loptica, koje potom ustima i žonglira, definitivno uspješno dolazi i do današnje publike. Odluka je bila ispravna, taj samokritični performer ne dvoji uskočiti u lateks, izložiti svoje više ne baš savršeno tijelo i ponuditi se kao platforma za smijeh.

Kako u privatnom i poslovnom životu imam cirkus, te se vječito nudim kao platforma za smijeh, iako imam savršeno tijelo, što mislim manje-više svi prate; tako mi je Red Room Cabaret sjeo kao i čaša Cabarne Suvignona koja je podgrijala moje raspoloženje na predstavi u ogromnoj masi gledatelja. Veli Ivan Kralj da sasvim sigurno leži i u sjebanosti društva u koje kabare dolazi, a kojem stvarnost nije nimalo zabavna. Red Room je varijetetska obitelj s queer predznakom, koja dakle također prigrljuje one posebne svjetske umjetnike koje je katkad teško klasificirati, ali to ne znači da se u njima teško prepoznati. Ovo iskustvo omogućuje da se smijemo sebi i drugima oko sebe, a napose svijetu koji nas svakodnevno etiketira. Dakle, također je riječ o sadržaju koji izbjegava petparački tulum, ali istodobno ne smatra da će nas malo smijeha učiniti deintelektualiziranim idiotima.

Savršene noge

Smijala sam se od srca, kao što to inače činim ako mi je predstava smiješna, Thorsten mi je priznao da imam savršene noge. Čitav osjećaj opće podrške uvijek mi pružaju drage prijateljice, ali i ovaj put sreća je bila je protkana Francuskim institutom i Inom Pouant kulturnom atašeicom. Tad sam se sjetila da sve što vrijedi podržava francuska vlada, pa me zanimalo što je s našom?

Ove smo godine u upitnik ubacili i jedno novo pitanje, vezano baš uz potpore Ministarstva i Grada. Rezultati cijelog istraživanja bit će prebrojani u narednim danima, ali već letimični pogled na tu rubriku daje zaključiti da apsolutna većina posjetitelja Festivala novog cirkusa drži kako Ministarstvo kulture i Grad Zagreb financijski nedovoljno podupiru ovaj festival, te da bi trebali to činiti u većem obimu. Ako žele pratiti kvalitetu koju je ovaj festival godinama redovito njedrio, doista bih rekao da se to od kulturnih fondova očekuje! Pri tom se ne možemo izvlačiti na činjenicu „mladosti“ ovog festivala i potrebu da se još dokazuje. Neki drugi kazališni projekti u identičnom su festivalskom stažu dobivali dvostruko veću državnu potporu ili čak deseterostruko (!) veću gradsku! Dakle, bojim se da je još uvijek na snazi predrasuda o tome što se to odvija na našim pozornicama, te je ta razdioba novca istinski problematična – povjerio mi se Kralj.

Znam na vlastitoj koži koliko je naše ministarstvo Kulture, ne učinkovito u području kulture, pa i televizijske politike. Od zapošljavanja, do poticanja kulturnih minuta. Ministarstvo ima problem u prepoznavanju umjetničkih vrijednosti i projekata koje valja financirati. Predlažem sebe za slijedeću ministricu kulture ili bar one iz odbora za odlučivanje, gdje ću znati prepoznati projekte koji su se već dovoljno puta dokazali i uvijek dobili malo novac. Velim dobili, jer se kod nas ne zarađuje. Kod nas je to božja volja. Što se tiče žena i cirkusa sve je sabrano u mudrosti muškarca i velikog pisca ove regije Ive Andrića:

“U svakoj ženi ima đavo koga treba ubiti ili poslom ili rađanjem, ili i jednim i drugim; a ako se žena otme i jednom i drugom, onda treba ubiti ženu.”


Povezano