Prikazan na ovogodišnjem Human Rights Fim Festivalu, Aquarius – brazilskog redatelja Klebera Mendonçe Filha, je tiha, ali u svom podtekstu uzbudljiva i na trenutke napeta drama o 60-godišnjoj udovici i umirovljenoj glazbenoj kritičarki Clari (Sonia Braga) koja živi sama u zgradi iz koje su već iselili svi stanari.
Naime, velika građevinska korporacija odlučila je novim projektom prenamijeniti zgradu i urediti je za stanovanje prema luksuznijim standardima.
Međutim, Clara je tvrdoglava pa unatoč isprva suptilnim nagovaranjima menadžera tvrtke ne odbija iseliti. Ta zgrada new agerskog imena Aquarius je njen dom i mjesto u kojemu su pohranjene sve njene fizičke i mentalne uspomene na život koji je vodila desetljećima ranije. Korporacija joj s vremenom nudi sve više novca, naime – samo ih Clarin pristanak dijeli od ostvarenja velebnog poslovnog plana. Usprkos svemu što čine, ova vitalna i inteligentna žena odolijeva njihovim metodama pritiska. Jedna strana drugu dovodi do ruba strpljenja, a metode prisile sve su snažnije i poprimaju različite oblike perfidnog terora. Claru na razuman uzmak pokušava privoljeti i njena okolina, kći koja je svjesna kako je majčin otpor uzaludan.
Priča o gentrifikaciji i otporu jedne žene protiv krupnog kapitala istovremeno je i priča o dirljivom Clarinom odnosu s njenom kućnom pomoćnicom koju poštuje i tretira poput člana obitelji, odnosu s njenom odraslom djecom, među kojima je i sin koji je gay i kojeg ona u potpunosti prihvaća.
Braga kao glumica i fizička pojavnost briljira u ulozi Clare. Posve je očito kako razumije i djelomice sama živi sve ono što iznosi tumačeći lik svoje hrabre protagonistice.
Ono što ovaj film čini posebno vrijednim je i prikaz svakodnevice i intime žene koja i u zreloj dobi živi punim plućima, uživa u glazbi, seksu, plesu, druženju; na trenutke je inatna poput buntovne djevojčice, kasnije snažna i mudra zahvaljujući iskustvu kojeg ima.
Kada sam prije mjesec dana pisala o novom filmu Tom Forda Noćne životinje moglo se iz osvrta iščitati nezadovoljstvo zbog načina na koji je američki modni dizajner portretirao glavnu protagonistkinju filma – anksioznu i imućnu kustosicu Susan, koja se žaleći za prošlošću upire da prevladava osjećaj krivnje koji je uznemiruje.
Aquarius se s Noćnim životinjama dotiče na nekoliko razina, pa i onoj žanrovskoj, ali donosi drugačije tretmane protagonistica; Fordova junakinja je pasivna, emotivno distancirana žena koja ne uspijeva uhvatiti život za rogove, dok je Clara junakinja koja mirnoćom i snagom plijeni u svakom kadru.
Film je sniman i kreiran sa željom da se plastično ocrta društveno-politička zbilja suvremenog Brazila i procesi koji su nedavno kulminirali zbacivanjem s vlasti Radničke partije i predsjednice Rousseff. Filmska ekipa Aquariusa je crveni tepih festivala u Cannesu iskoristila za prosvjed protiv suspenzije brazilske predsjednice Dilme Rousseff.
Upravo zato i ne čudi da je nova konzervativna vlast filmu u Brazilu nalijepila oznaku +18, pravdajući se prizorima seksa i drogiranja kojih u filmu nema mnogo, dok u njihovoj i ostalim svjetskim kinematografijama mnogo „kontroverzniji“ filmovi prolaze tek s +16 oznakom.
Redatelj i scenarist Aquariusa svojim filmom poručuje da se snaga i budućnost Brazila nalazi u sinergiji starosti i mladosti, što posebno do izražaja dolazi u odnosu Clare i njenog nećaka. U cijeloj toj priči o prkosu, buntu i strasti za životom žene koja se suprostavlja građevinskoj korporaciji puno je i zanosa brazilskom glazbom. Clara nagovara svog nećaka da djevojci u koju se netom zaljubio pusti neku od ploča Marie Bethanie, zvijezde braziliane, koju ona posebno voli i pušta njene ploče plešući po stanu.
Nakon dva i pol satnog gledanja ovog filma iz kinodvorane sam izašla s osjećajem dobro potrošenog vremena. Zbog izuzetne estetike i ohrabrujuće ideje kojom plijeni, bila bi prava šteta da ovaj film u hrvatskim nezavisnim kinima ne zaigra bar još koji put.