Srpska dramaturginja i dramatičarka Olga Dimitrijević autorica je nekoliko nagrađivanih dramskih tekstova (Radnici umiru pjevajući, Narodna drama, Kako je dobro videti te opet), od kojih će posljednji, za koji je 2016. godine dobila prestižnu Sterijinu nagradu, 16. listopada gostovati na Gavellinim večerima pod novim naslovom Moja ti (režija: Aleksandar Milavić Dejvis, produkcija: Atelje 212 & Sterijino pozorje).
Osim kao djelatnica u kulturi, aktivna je i na regionalnoj feminističkoj i queer sceni, osim dramaturgije na FDU u Beogradu, završila je i MA rodnih studija u Budimpešti. Pred zagrebačku premijeru, porazgovarali smo s njom o ljubavi u doba socijalizma i ljubavi prema socijalizmu, turbofolku i Prideovima, autorskim pravima i problemima prekarnosti.
Iako je originalan naslov dramskog teksta za koji si dobila nagradu bio “Kako je dobro videti te opet” dan pred premijeru na Sterijinom pozorju došlo je do nagle promjene i predstava se sada zove “Moja ti”, dakle dijeli naslov s knjigom koju sam ja objavila 2015. godine. Ja odgovor, očito, znam, ali svima koji ne znaju, molim te opiši kako je došlo do tako značajne promjene?
Manje više dan dva pred premijeru stigao je dopis da društvo hrvatskih skladatelja zbog autorskih prava zabranjuje korišćenje naslova “Kako je dobro videti te opet”. Meni je bilo strahovito krivo, jer je to bio naslov drame od samog početka pisanja, koji je važan i za ono što se dešava u drami, ali i za sentiment koji evocira, a koji, barem po meni, već odavno nije ekskluzivno vlasništvo autora pesme, nego deo afektivnog kulturnog nasleđa koji se iz dana u dan, iz pevanja u pevanje, deli duž cele Jugoslavije. Pored toga, em je citiranje i aproprijacija tog tipa legitimna i primenjiva umetnička strategija već dosta dugo, em je svaka moja drama prepuna toga, em bismo mogli navesti i druge slične primere (ako se ne varam film Kad budem mrtav i beo pozajmio je naslov iz jedne pesme), ali muzičkoj industriji savremenog kapitalizma to očigledno ne znači ništa, a značiće još manje.
E onda smo posle generalne probe sedeli ti, ja i moji prijatelji, a ja sam vas maltretirala da zajedno mozgamo novi naslov. Pa je Ksenija predložila „Moja ti“, pa smo se prvo zajedno smejali, a onda pošto je to bila sjajna ideja i najbolji mogući novi naslov, lepo smo rekle: da ćeš ti, u duhu jugoslovenstva, ženskog prijateljstva i solidarnosti, što su uostalom i vrednosti koje propagira sam komad, a i mi pokušavamo da ih se držimo u našim životima, podeliti svoj naslov sa mnom. I tako je i bilo. Kucnuli smo se, i lepo rekli, živela, moja ti!
Tvoja ljubav prema turbofolku dobro je poznata, a i lako čitljiva iz tvojih komada. Nebrojeno mnogo puta našla sam se u situaciji u kojoj si ga “branila” od napada ljudi koji ga proglašavaju skandaloznim, profanim, niskim, vulgarnim žanrom. Pretpostavljam da si ga nekad davno iz istih razloga “branila” i preda mnom, a ja sam u međuvremenu, upravo pod tvojim utjecajima, počela bolje upoznavati zakonitosti tog žanra, i prestala se sramiti toga. Ali, za sve one koje te možda nikada neće upoznati, molim te jedan kratki crash course na temu “Zašto volim turbofolk”?
Preciznije bi bilo da me pitaš zašto volim određene delove turbofolka. Folk je u suštini još jedan od mnogih hibridnih muzičkih žanrova iza kog stoji ozbiljna industrija, i zato što ta industrija zarad svog profita mora da pokrije najšire moguće tržište, ona tako u svoje proizvode inkorporira sve moguće i nemoguće poruke, koje su nekad u saglasju a nekad u potpunom međusobnom konfliktu. Ili, kao što neko jednom reče, čega nema u turbofolku, to se nije ni dogodilo. I jedan deo tih poruka govori o stvarima koje su meni značajne: artikulisanju sopstvenih društveno marginalnih pozicija, ženskoj emancipaciji, suprotstavljanju patrijarhatu i prevazilaženju emotivnih brodoloma kroz pesmu. Naravno, taj aspekt folka je ono što je mom srcu drago. Pesme koje šalju tome suprotstavljene poruke, koje su i mizogine i patrijarhalne i prokapitalističke, uglavnom neće biti na mojoj plejlisti. Kao što patrijarhalne modele ne volim niti u životu niti u umetnosti, tako isto ni u folku.
Istovremeno, to je muzička industrija u kojoj su uslovi rada i stepeni eksploatacije na nekoliko nivoa jezivi. Ali između ostalog i zbog toga je svaka kritika folka koja ne uzima u obzir tržište, radne uslove i odnose moći, u startu promašena. Da parafraziram: ko neće da priča o kapitalizmu, neka ćuti o folku. Dominantna kritika žanra, koja dolazi sa desnih i liberalnih političkih pozicija, nije odmakla dalje od prezira prema širokim narodnim masama, i stalno upada u zamku mizoginije, jer žene, pevačice, važe za svojevrsnu metonimiju balkanske estrade.. Jednostavno je, svaki put kada neko kaže „gologuza pevaljka“ ili nešto tome slično, to je mizoginija i tačka.
Maja Pelević i Olga Dimitrijević u Sjevernoj Koreji
Osim turbofolka, tvoja druga velika ljubav je Sjeverna Koreja. Prošle si godine bila u turističkoj posjeti toj zemlji, a potom na tu temu napravila predstavu “Sloboda je najskuplja kapitalistička reč” s dramaturginjom Majom Pelević. Ali iako je direktni poticaj za taj projekt bila posjeta Sjevernoj Koreji, on zapravo više govori o takozvanom Zapadu nego o jedinoj preostaloj komunističkoj zemlji na svijetu?
Da, Maja i ja smo posetile Severnu Koreju (odnosno Demokratsku Narodnu Republiku Koreju), i napravile predstavu o tom iskustvu, ali to je zapravo mnogo više predstava o nama samima. Mi smo od početka procesa znale da će predstava naizgled govoriti o Severnoj Koreji, a da će nam ta tema zapravo poslužiti za promišljanje našeg sveta, i našu umetničku i političku poziciju i potencijale u tom svetu. Severna Koreja je taj neki poslednji ostatak hladnog rata, kao mesto označeno kao crna rupa sveta i najrepresivnije društvo, i idealna babaroga kojom se maše svaki put kada se spomenu pozitivne tekovine komunizma. Uopšte, naša percepcija Severne Koreje u potpunosti je u domenu naučnofantastične distopije, u potpunosti je posredovana medijskom slikom, i ideologijom naših liberalnih demokratija. Nije u pitanju relativizacija problema severnokorejske države, već razmišljanje o tome koliko Severna Koreja funkcioniše kao neka vrsta nesvesnog zapadnog sveta, onaj mračni deo na koji se projektuju gulazi, tortura i sve ostalo. Projektovanje represije u nekog drugog idealno je za maskiranje sopstvenih represivnih i nedemokratskih praksi. Nas je zanimalo kako se manipuliše velikim konceptima kao što je „sloboda“, da pokušamo da kroz predstavu razotkrijemo ideološke mehanizme iza te manipulacije, i da se poigramo sa tim da navodno živimo u najboljem od svih svetova, slobodnim, civilizovanim i demokratskim državama, koje dižu žičane ograde po granicama, deportuju ljude bez državljanstva, stavljaju ljude u de fakto logore, sprovode sistemsko nasilje nad manjinama, sprovode sveobuhvatni sistem nadzora, i generalno se dave u savremenom fašizmu.
Kao druga bitna točka utjecaja, uz turbofolk, na tvom se popisu nalazi Rainer Maria Fassbinder zahvaljujući njegovim “radikalnim” pogledima na koncept ljubavi koje možda najbolje sažima njegov citat koji kaže: “Prezirem ideju da ljubav između dvaju osoba može dovesti do spasenja. Cijeli sam se život borio protiv takve vrste opresije. Umjesto toga, vjerujem u potragu za onom vrstom ljubavi koja uključuje čitavo čovječanstvo”. Upravo takvu “vrstu ljubavi” i ti tematiziraš u svojim komadima?
Da, mene upravo zanima horizont ljubavi i zajedništva koji se nalazi izvan modela nuklearne porodice, izvan heteronormativnosti, i izvan svetosti privatne svojine koju koncept veze, braka i krvnog srodstva neminovno promoviše. U samoj predstavi koju ćemo gledati radi se upravo o mogućnosti da zamislimo da su takvi horizonti mogući, i uopšte mislim da bez redefinisanja koncepta ljubavi bilo kakva suštinska promena neće biti moguća.
Ljubav nam je jedan od najvažnijih afekata, a opet, mi operišemo po naučenim modelima koje je izuzetno teško destabilizovati, ali ništa nas ne sprečava da iskreno pričamo i radimo na tome. Ako bismo, sledeći Aleksandru Kolontaj, se složili da istinske revolucije ne može biti dok se ne preokrenu patrijarhalni društveni odnosi, i njima uslovljeni emotivni odnosi, ono istinski revolucionarno bi bila promena osnove i takvih emotivnih odnosa, što željenih što usađenih. Pričam o izmaštavanju i praktikovanju mreža prijateljstva, emotivnih odnosa, posvećenosti i brige, koje se grade izvan opresivnosti upisanih u modele romantične ljubavi i nuklearne porodice (od kojih ni kvir ljudi nisu izuzeti), odnosno o mogućnosti da emancipujemo ljubav od onog njenog svojstva koje i Fasbinder pominje, da je ona često najjači i najperfidniji instrument društvene represije.
To je bila i tema romana Crvena ljubav Aleksande Kolontaj čija je adaptacija bila predložak tvoje prve samostalne režije. Kako je sama autorica objasnila, napisala je tu knjigu u nadi da će ona “dati doprinos u borbi protiv starog, buržoaskog licemjerja” odnosno “pokazati da počinjemo poštivati ženu ne zbog njene ‘moralnoti’ nego zbog njenog doprinosa njenoj klasi, zemlji i čovječanstvu”. Kako si pristupila dramatizaciji tog romana i zašto si, kao dramaturginja, uopće pristupila režiji?
Kolontaj je pisala svoje knjige pre eto nekih stotinak godina, ali su njene ideje i dalje zastrašujuće relevantne. Upravo ta opomena koja se tematizuje u Crvenoj ljubavi, da nikad nećemo napraviti pravednije društvo dok ne raskinemo sa patrijarhatom i buržoaskim modelom ljubavne veze, bila je i osnovni motiv da dramatizujem i režiram knjigu. Sam roman ima taj vrlo stabilan zaplet, o dvoje revolucionara koji se vremenom razilaze, dok je ona, Vasilisa, i dalje verna revolucionarnim idejama i predana revolucionarnom radu, Vladimir je postao direktor koji spava sa sekretaricom. Taj zaplet ispresecan je gotovo kič opisima prirode i osećanja, i meni je taj spoj neopisivo inspirativan i uzbudljiv. Kroz formu masovne zabave kao što je ljubavni roman, suštinski se ukazuje na opasnosti reprodukcije retrogradnih modela i kod najemancipovanijih pojedinaca, i istovremeno propagira težnja o radikalnom redefinisanju društvenih odnosa. Gde ćeš lepše!
Pred više od dvije godine, u jednom si intervjuu koji je s tobom vodio Davor Konjikušić, detektirala neke slabe točke nezavisne kulturne i NGO scene. Točnije, kako je stajalo u samom naslovu tog razgovora, zaključila si kako “nezavisna scena učestvuje u reprodukciji kapitalističkih modela”. Sjećam se da si mi tada rekla da nikad u životu nisi dobila više pozitivnih reakcija na neki javni istup, kao da je netko napokon naglas rekao “Car je gol”. Dvije godine kasnije, rekla bih da situacija nije ništa bolja?
I meni se čini da nije bolja, ali u ove dve godine se barem to pitanje dosta tematizovalo, i barem jedan deo aktera scene je postao vrlo svestan toga. Sa druge strane, novca je sve manje, prostora za rad je sve manje, i onda se ta permanentna kriza lakše normalizuje. Neverovatan je stepen koliko smo mi kao kulturni radnici podložni toj najvećoj kapitalističkoj laži o slobodi koju navodno imamo dok radimo „ono što volimo“. Da se razumemo, ja ne volim ništa što percipiram kao rad da radim duže od sat vremena, ni da pišem, ni da dižem tegove, ni da pečem paprike, i čini mi se da nisam tu nikakav izuzetak. Ali eto, i dalje je činjenica da je nama naš rad (i ne samo nama), deo identiteta, sredstvo da se osetimo kao ljudi i nešto što nam daje osećaj dostojanstva, sredstvo da nekad pomislimo da i život u savremenom kapitalizmu ima smisla. Ukratko, i dalje nam je rad strategija preživljavanja. I onda postaje potpuno nemoguće izaći iz tog začaranog kruga (samo)eksploatacije. Mi ubeđujemo sebe, i duboko verujemo u to da radimo neke mnogo važne stvari, a samo se gomilaju neplaćeni sati, stres i anksioznost – i u tom smislu, ako izuzmemo ogromnu razliku u zaradama i fokusiramo se samo na fetišizaciju rada, mala je razlika između kulturnih radnika i radnika u nekim drugim sektorima koji isto rade po 14 sati. Religiozno ubeđenje da nas satiranje od posla čini vrednima delimo i mi i npr bankari, i u tom smislu podjednako učestvujemo u reprodukciji sistema.
Kad je riječ o LGBTQ zajednici, Srbija se nalazi u specifičnoj, možda i jedinstvenoj, situaciji jer ne samo da ima gay premijerku nego i obiluje Prideovima. Šalu na stranu, kako komentiraš tu začudnu situaciju?
Da je začudna, začudna je. Kad se sve to stavi ovako na papir, Srbija ispade da je maltene pa Švedska. Ali to je situacija koja zahteva da se sagleda kompleksnost tog partikularnog stanja. Tačno je da najveću ulogu imaju evropske integracije i autoritarna vlast, kao i godine i godine kakvog takvog LGBT aktivizma, ali ne verujem da je samo to, već da je i sama homofobija u Srbiji daleko kompleksnija stvar nego što na prvi pogled izgleda.
Istovremeno je činjenica da je nasilje veliko, da su zakonska prava minimalna, a i tamo gde ih ima da se retko primenjuju, da je strah takođe veliki. Meni je strašno veliki problem i to što jedan od tih Prajdova otvoreno koketira sa nacionalizmom, a drugi, koji se smatra glavnim beogradskim prajdom, je maltene otvoreno proglasio smrt politike. Ove godine skoro da nije bilo jednog političkog transparenta ili poruke, a govor je držao čovek iz amsterdamskog prajda koji nam se sa bine požalio da eto oni nisu imali u povorci premijerku, a tek premijerku lezbejku. Ništa zahtevi, ništa borba, nego eto, lepo nas je pohvalio gost iz inostranstva pa smo mogli da pređemo na muzički deo. Srećna sam naravno što nema više nasilja po ulicama kad je prajd (prajdovi), ali ne mogu da budem srećna pravcima u kojima se razvijaju različite struje lgbt pokreta, ako bismo ga mogli tako nazvati. Nijedan od ta dva koncepta ne može da bude moj, mislim da nema ništa strašnije od depolitizacije jednog pokreta, kao ni od nacionalizma, tako da se u ovoj situaciji više mogu oslanjati na svoj rad, i njegov kvir, feministički i levi učinak, i spremna biti za bolje dane za aktivizam, koji će, nadam se, doći.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.