Objavljeno

Anja Golob: Ne pristajem na poziciju žrtve

Za svoju poeziju slovenska je pjesnikinja Anja Golob već dvaput dobila najprestižnije slovensko pjesničko priznanje Jenkovu nagradu, za knjige Vesa v zgibi i Didaskalije v dihanju. Na slovenskoj kulturnoj sceni aktivna je već više od dva desetljeća kao kazališna kritičarka, književnica, izdavačica, prevoditeljica, no nedavno je izašao i prvi prijevod neke njezine pjesničke knjige na hrvatskom jeziku. U pitanju je knjiga Didaskalije uz disanje koju je objavila naklada Sandorf i koja se posljednjih mjeseci u hrvatskim pjesničkim krugovima s užitkom čita i preporučuje.

S Anjom razgovaramo o brojnim temama: njezinom izdavačkom radu, kazališnoj kritici, fenomenu sve veće vidljivosti pjesnikinja u regiji, rodnoj ravnopravnosti u književnom polju i na koncu – njezinoj sjajnoj poeziji.

Voljela bih za početak čuti priču o osnivanju izdavačke kuće VigeVageKnjige. Na cijelom post jugoslavenskom prostoru imamo malen broj nezavisnih izdavačkih kuća koje se osnovale žene, k tome još i umjetnice. Koji je bio tvoj osobni poriv za ovaj pothvat i što se s vremenom pokazalo kao najveća teškoća u radu, a što kao najveća radost?

Odlično pitanje za početak. Da ti iskreno kažem, prije nego smo ušli u taj pothvat bio mi je pun muški spolni organ jadanja. Vladala je duboka recesija i nije se činilo da će mi itko ponuditi posao ili ga stvoriti za mene. Ja sam željela raditi u struci, što je za mene značilo knjige ili teatar. Uvijek smo htjeli biti primjer dobre prakse i željeli smo pokazati da se ipak može. Također, jako nam je bilo bitno da taj literarni žanr, strip i grafička novela u Sloveniji konačno i zaista postane jednak svim drugima. Za to smo trebali drastično proširiti čitateljski bazen – na tome još uvijek radimo. I još nam je bilo izuzetno važno, da klinke i klinci dobiju stripove za sebe u najboljim mogućim prijevodima i da oni, koji ne žele čitati možda s tim stripovima počnu. To se doista ostvarilo, što nas stvarno veseli. A kad me o teškoćama pitaš, odgovor je jednostavan (naravno novac), baš prejednostavan, da na njega i trošimo vrijeme. Jadanje me ne zanima, niti za njega imam vremena.

Anja Golob, Kruno Lokotar i Monika Herceg, pulski Sa(n)jam knjige

U slovenskim i regionalnim medijima otvoreno govoriš o monopolu velikih izdavača i diktatu tržišta na izdavačkoj sceni. Ako sam dobro shvatila, vaša izdavačka kuća postoji već šest ili sedam godina i za to je vrijeme stekla svoju publiku i vjerno čitateljstvo. Na kojim vrijednostima je utemeljena ova kuća?

Mi prije svega vjerujemo u knjigu i čitanje kao čin izobrazbe uma i stvaranja etičkih, odgovornih ljudi u društvu, koje putem njih i samo postaje takvo. Nama je važno da se grafička novela shvati kao ravnopravni žanr jer je barem u posljednjih 20 godina tu nastala hrpa stvarno ontoloških stvari, koje bi trebale biti dio opće kulture. Pogledaj samo Marc-Antoina Mathieuja ili Manuja Larceneta, primjerice, ili Chrisa Ware-a … mislim, to su stvari na razini svjetske klasike. Stvarno mi je ta bradata predrasuda o stripu kao šundu smiješna, a i pomalo blesava. Gdje su ti ljudi živjeli u posljednjih 20 godina? No, osim toga, meni je bitno da radimo i kao kolektiv. Organizirani smo pomalo socijalistički, heh, što bi značilo, da dosta pričamo o stvarima i da svi imamo pravo na glas. Odlučujemo zajedno i pomažemo si, iako svako ima svoje zadatke, no učimo jedan od drugog, da bismo mogli rasti zajedno. Oduvijek su mi prvi i najvažniji bili: ljudi. Ako ljudi ne žele tu raditi, nema smisla. Za sad žele, što je super. Svake godine barem jednom novom prevoditelju ili prevoditeljici nudimo šansu da radi s nama, jer ti ljudi trebaju steći radno iskustvo i standarde po kojima, nadam se, onda rade i s ostalim izdavačkim kućama.

Do sada si izdala četiri zbirke poezije, a “Vesa v zgibi” i “Didaskalije k dihanju” dobile su najvažniju slovensku pjesničku nagradu. Didaskalije su nedavno prevedene i izdane na hrvatskom od strane kuće Sandorf. Planirate li zagrebačku promociju?

Ja bih je stvarno jako voljela i čekam poziv. Čekam taj Zagreb, majke mi, i iskreno ću biti sretna kada budem dobila mogućnost da tamo čitam.

Godinama si živjela od pisanja kazališnih kritika. Zvuči zastrašujuće. Kakav je to posao i što je učinio tvojim čulima i spisateljskoj poetici?

Stvarno je to bilo divno iskustvo koje me obilježilo na više razinama i jako sam zahvalna da sam imala tu priliku. Gledanje i upijanje tolikog broja predstava nauči te disciplini pisanja, natrenira ti oko i duh, jako je bitno i za razumijevanje dramaturgije – što sjajno mogu koristiti i u poeziji, gdje je po meni atmosfera izuzetno bitna, što je i karakteristika teatra. Teatar me i naučio vidjeti preko, sintetizirati. Primjerice, ti pratiš Othella i njegovu priču, ali u isto doba ti gledaš i što je redatelj radio s tom pričom, tko je stvari ispostavio na pozornici, koliko je ta predstava politična, kako se uklapa u vrijeme ovdje i sada, što o tom vremenu ima za reći i kako to kaže, onda pratiš glumu, pa uz to neka pitanja koja su generalna i u tome najznačajnije čovječanska, tu učiš humanizam u njegovim najbitnijim karakteristikama: kako biti čovjek i kako razumjeti ili ne razumjeti drugoga. Teatar tu stvarno jest ontološki. Što je naravno i poezija.

Poezija je u posljednjih godina ponovno zadobila pozornost čitatelja, a u regiji je sve više žena pjesnikinja koje pišu o svojim rodnim identitetima, društvima u kojima žive, odnosima prema vlastitom tijelu, poziciji u privatnoj, kućanskoj sferi, no još uvijek su ova društva samo deklarativno otvorena ženama u kulturi i umjetnosti. Nedavno si gostovala na pulskom književnom sajmu – Sa(n)jam knjige i među literarnim headlinerima u glavnom programu bili su samo muškarci. Književnost nam je još uvijek dominantno muška, a u njoj ženski likovi kreirani i viđeni “male gaze-om”. Koliko pratiš suvremenu pjesničku i proznu produkciju u svijetu i u regiji i koje dominantne struje prepoznaješ?

Uvijek možeš s ovog pitanja eskivirati odgovorom kako nije bitno tko je nešto napisao, da je samo literatura i njezina kvaliteta stvarno važna … ali ta je pozicija lažna, jer realnost fakat nije takva. Osobe, koje nisu muške i cis-spolne, nemaju iste uvjete za rad i nemaju iste mogućnosti, zbog čega u književnom svijetu nemamo odgovarajuću količinu njihovih radova. Dominacija muškog cis-spolnog razumijevanja svijeta još je jako prisutna, i zato jer je djelomično podsvjesna. Dosta tih ljudi ni ne razumije da rade stvari i donose odluke koje su diskriminatorne. Pozicija moći očito jako je zasljepljujuća, a s druge strane, jaka je i želja i rad na strani ovih koji što se moći tiče ne stoje u prvom planu, na primjer žena. Koliko pratim pisanje pjesnikinja u regiji je moćno, domišljeno, angažirano i vrlo je često stvarno dobra literatura, što me jako veseli. Iako ne podnosim taj pojam „ženskog pisma“ jer mi je diskriminatoran, i nisam ni za kvote u politici ili kod nagrada ili u literaturi. Jako je važno zagovarati pitanje ravnopravnosti, ali je jako bitno i naći i upotrijebiti pravi lijek. Kvote po meni to nisu, mada razumijem taktiku postupnosti borbe za ravnopravnost, no ne čini mi se baš smislenim smatrati da protivnik ima manje mozga nego što ga stvarno ima.

Dva puta si dobila Jenkovu nagradu za svoju poeziju. Kakve ti je to prilike donijelo i za što si koristila medijsku vidljivost koju si dobila?

Ja nagrade doživljavam obavezon, ne nekim ego boostom. Kad odlučiš da ćeš primiti neku nagradu to stavlja na tebe teret javnog govora, jer ti je s nagradom dano mjesto s kojeg, kad govoriš, bolje te se čuje. Nagrade te izdvoje iz mase, ali to dođe sa cijenom koja nije mala, barem ja to tako vidim. Stoga se trudim opravdati ih radom u civilnom društvu. Moj je rad prije svega pisanje, pa tako baš tražim novine gdje bih, nakon što smo raskinuli sa Večerom, opet mogla pisati redovite kolumne, a baš smo sklopili dogovor sa nacionalnom televizijom da ću imati kolumnu u Studiu City. Iako je to samo jednom u dva mjeseca, ipak mi je ok jer sam odrasla s tom emisijom, ona je jedna od rijetkih koje na toj televiziji još imaju smisla.

Foto: Delo

Relativno često si putovala na književne rezidencije po Europi i ex Ju. Kako radiš na rezidencijama, mnogi autori/ice imaju različite načine rada na rezidencijama. Neki mnogo pišu u studiju, neki među ljudima, drugi manje pišu i više upijaju prostor i društveni kontekst. Što ti činiš?

Ovisi, ali najradije sve od toga. Prije svega, probam se otvoriti novom okruženju i traženju nekih novih poticaja za rad. Dosta šetam naokolo, nađem si neko mjesto gdje mogu sesti na kavu i gledati ljude, pa idem onda često tamo i sjedim. Imam naviku izgubiti se u gradu. Ako ima vode, idem do nje. Pokušavam što više pričati s ljudima. Onda najviše pišem noću, to mogu biti tek fragmenti, ali dogodilo mi se i da sam trećinu jedne zbirke napisala na rezidenciji.

U tvojoj biografiji saznajemo da si bila duboko uronjena u nekoliko različitih stvari: kazališnu kritiku, dramaturgiju i koreografiju, suvremenu umjetnost, prevoditeljski rad, pisanje poezije i izdavaštvo! Mnogo je to raznorodnih, a opet povezanih umjetničkih svijetova. Što je kod tebe diktiralo i iniciralo takvu dinamiku? U kojoj mjeri su bili presudni prekarni rad i egzistencija ili naprosto zanimanja i unutarnji porivi?

Sjajno pitanje. Uvijek mi je bilo logično da ću raditi u umjetnosti, ali za mene to i jest stvarno rad. Ja i poeziju doživljavam radom. Sve su to zanimanja koja se nekako dopunjuju, barem meni, pa vučem ono što naučim iz jedne u drugu. Tako sad mogu, primjerice, svoje knjige poezije izdavati u samizdatu jer poznam kompletni postupak štampanja knjige iz rada u izdavačkoj kući. Rad u teatru dao mi je hrpu informacija o atmosferi i dramatičkoj napetosti, što dosta koristim u poeziji i kolumnama. Naravno da mi je oduvijek bilo i jasno da neću nikada imati novaca, ali razumjela sam i da ne mogu imati neke grozno velike potrebe, što u biti i nemam. Novac veže i ukida slobodu, to je i osnovna karakteristika kapitalizma zbog koje on tako sjajno prosperira. Ljudi koji moraju stalno razmišljati o novcu nemaju vremena za ništa drugo. Kad svedeš ljude na samo želudac, ti si kao kapitalist fatalno pobijedio. Umjetnost se teško prima kad si gladan, a slobode se (pre)lako, očito, mnogi odriču kad je novac u pitanju.

U poeziji si filozofična, zaokupljena meta temama poezije i jezika, ljubavi i smrti ili takozvanih malih stvari, a manje zaokupljena suštom/vidljivom stvarnošću, više ispitivanjem kakvoće/kvalitete postojanja. Što ti je s vremenom postalo najvažnije u pisanju poezije?

Sad dosta radim na ritmu, ali uvijek mi je bilo bitno, iz sitnih stvari razvijati takozvane velike teme. Znaš ono kad Danijel Dragojević šalici kaže, nakon što je poremetio njezino kretanje i bojao se da će se razbiti: „Mila moja, nismo pali.“ Eto, to.

Foto: David Višnjić

U zbirci “Didaskalije za disanje” u svoje pjesme uvodiš mnoge stvarne likove, ali i neimenovane Druge i kroz njih pišeš u trećem licu ili vrlo često u prvom licu množine. U recenziji knjige u Delu spomenuto je da si u prethodnim knjigama više govorila iz “ja” pozicije i generacijskog glasa. Jesi li se umorila od te perspektive, potrošila ju i poželjela promijeniti?

Hm, ne. U biti se i ne slažem s tim – čini mi se da uzimam ono što mi za neku pjesmu treba, pa tako i lice, sa pozicije kojeg pišem. Dosta na pazila na početku da budem „ja“, a ne neki sveznajući „mi“, jer mi se činilo da nemam i ne mogu si uzeti to pravo, pa sam zato i u Didaskalijama, na primjer, uzela sebi samo mogućnost reći što ja trebam – u toj pjesmi, koja je parafraza pjesme Friederike Mayröcker „Šta trebaš“ u kojoj ona priča sa druge pozicije, što ona i sasvim može, jer je to ona. Halo – ona jest legenda. A ja sam negdje sasvim drugdje u životu i ne mogu to tako.

Pratiš li feminističke i LGBT grupe i inicijative u Sloveniji i jesi li s njima povezana?

Ne, nisam povezana. To nije samo zato, jer ja ionako stojim sama, i ne znači da se ja ne borim. Ja sebe ne vidim kao žrtvu i neću nikada pristati na takvu poziciju, dapače – ja poziciju ravnopravnosti uzimam kao datu činjenicu, i samo želim vidjeti u praksi to što piše u Ustavu: jednakopravnost za manjine. Za to se borim u svemu što radim: privatno i javno.

Na koji je način tvoju umjetničku karijeru odredila činjenica da si žena i da se svojim radom i pojavom ne uklapaš u tipski format žene pjesnikinje-takozvane poetese koja piše iz mjesta krhkosti i ranjivosti, a o ljubavi i intimi piše kroz binarne odnose muškarca i žene?

Navesti ću samo u jedan primjer, da ne duljim: dosta sam puta za sebe čula kako sam „mlada pjesnikinja“ – i to kad mi je već bilo nekih 38 godina. Dolazilo je to skoro uvijek od starijih kolega muškog spola. Razumjela sam nakon nekog vremena razlog: ako sam ja „mlada“, oni nisu stari. No, naravno, ne ide to tako, kolege. Imam osjećaj da ne znaju točno gdje da me svrstaju – što dolazi i od toga, da sam lezbijka i to, vau, ne krijem – a da se i ne žele sa mnom previše zajebavati jer je poznato da neću tiho prihvatiti nepravdu. Pa se onda dosta o meni onako šaputa, vi kažete laprda, je li, heh, sjajan izraz, ali mi se malo toga kaže u lice, pa da bih se ja onda mogla direktno odazvati. No, kukavice me nikad nisu previše zanimale.


Povezano