S Anom Mušćet (r. 1981.), renomiranom multimedijalnom umjetnicom i prvom ženom na čelu najdugovječnijeg časopisa za umjetnost i kulturu 15 dana, razgovaramo o novim uredničkim smjernicama časopisa te o njezinim autorskim projektima.
Nedavno si, odlukom urednika Tomislava Brleka i Brune Kragića, postala nova urednica kultnog časopisa za umjetnost i kulturu 15 dana. Kako vidiš poziciju časopisa na kulturnoj sceni s obzirom na njegovu povijest i promjene u izdavaštvu od njegova nastanaka do danas? Kakva će biti tvoja urednička politika?
Časopis je proizvod jednog davnog vremena, drugačije ustrojenog društva i načina distribucije kulturnog sadržaja (čemu svjedoči i njegov naziv) kroz organiziranu animaciju u kulturi. U otvorenom pozivu za nove suradnike, upravo radi toga osvrnula sam se, između ostalog, i na važnost adresiranja obrazovanja u kulturi, ali i na nastavak praćenja suvremene umjetnosti, kroz teoriju i institucionalni rad. S kolegicom Jelenom Pašić htjela bih organizirati jedan suradnički krug koji bi aktivno sudjelovao u stvaranju sadržaja i pritom upotpunio određenim novitetima postojeći krug autora_ica te analizirao u kojim segmentima možemo unaprijediti buduća izdanja.
S obzirom na to da su u vrijeme ovoga intervjua javni pozivi za sredstva programa i dalje aktivni, teško je reći koji od noviteta ćemo realizirati. Ono što je sigurno je da je odaziv za nove suradnike_ce privukao imena s kojima dosad nismo radili ili ona s čijim radom smo se tek kroz poziv upoznali. Također, tu je i podrška sadašnjih urednika.
Ono što me osobno zanima su nove publike, koje smatram itekako većim izazovom od postojanosti i kontinuiteta izlaska časopisa. U jednom drugom intervjuu rekla sam kako je suradnička mreža ono što će biti faktor otpornosti časopisa. Kroz poticanje transfera znanja i uključivanje međunarodnih autora_ica, časopis je također usklađen s Nacionalnim planom razvoja kulture i medija, kao i Programom razvoja kulture Grada Zagreba.
Analitičkim pristupom i pozornošću na vizualno utemeljena istraživanja kroz različite discipline želim razvijati istraživalačke metode, otvoriti prostor za upoznavanje čitatelja_ica s novim metodologijama rada i razmišljanja; rastvoriti stare teme za nova čitanja. Svakako, poticat ću suradnike_ce da opravdaju svoje sudjelovanje i uključivanje u rad časopisa.
Tvoje umjetničke radove karakterizira konceptualna i formalna pročišćenost; nastaju kao rezultat detaljnih istraživanja društvenih fenomena, uglavnom onih koji sa sobom donose ozračje društvene traume. Kakva je uloga i odgovornost umjetnosti pri bavljenju ovim temama? Koji je učinak umjetnosti u razrješenju društvenih trauma?
Reprezentacija traume u sadašnjosti toliko je istaknuta da se ponaša kao svojevrsni kulturni trop. Vrijeme trauma-kulture ili kulture rana nije više vezano na granice unutar kojih su definicije nastajale; sve one nameću svoju prepoznatljivost u činjenici da se vrlo uspješno i intenziviraju i evakuiraju. Posljednje čine kroz pad vrijednosnih okvira. Kovanica PTSP stara je više od 40 godina i implicira da je jedan izvorni, prošli događaj stvarna prvotna trauma, a psihološki povratak istoj je pak nešto drugo, nešto u suštini svoje naravi – performativno. Simptom traume neodvojiv je od iteracije, od reizvedbe i reprezentacije.
Ono što me zanima u radu s konkretnim traumatskim iskustvima jest povratak iz pozicije novouspostavljenog, svakodnevnog životnog skripta. Iz preispisanog rasporeda stvari, na čijim se rubnim graničnim prijelazima nesvjesno i neprestano modelira još jedan važan pojam, a to je pojam svjedočenja. Često pritom imamo primjere reinscenirajućih svjedočanstava drugih. A jasno je koliko je važno oslanjati se na ispravno tumačenje i objektivno pamćenje.
Postoji jedna posebna psihološka dimenzija koju sam imala priliku vidjeti kod određenih osoba kroz svoja istraživanja, a to je čvrsta svijest o tome da je život nešto što može i hoće biti završeno. Dok god umjetnički rad ima snagu žrtvu pozicionirati izvan psihološke kategorije i smjestiti je u domenu društvenog i etičkog, a pritom mislim i posegnuti za publikom, posvojiti temu za nove skupine – rad smatram politički opravdanim i potrebnim.
Tvoji se zadnji radovi bave istočnim dijelom Hrvatske – istraživanjem Borova i osoba nestalih za vrijeme Domovinskog rada na području Vukovarsko-srijemske županije. Oba projekta prate minuciozna istraživanja. Odakle interes za te teme? Po čemu se metodologija istraživanja razlikuje s obzirom na teme projekata?
Činjenica su mjesto i akteri koji se na tom mjestu pojavljuju, a čija svjedočenja razotkrivaju simultanost tema. Život i rad jednog grada, u ovom slučaju Vukovara, odnosno Borova naselja, njegov ekonomski uspon i pad, njegova velebnost nekada i njegova recentna uloga u novijoj povijesti. Dok me s jedne strane privukla uloga prijevoda njegovog nacionalnog identiteta i identificiranja, postalo mi je jasno koliko je operacija samog prijevoda pitanje dvostrukog vida. Tako je započeo interes za pojave u uvjetima mira, povučenosti i deklarativnog referiranja na povjerenje. Shvatila sam kako je vanjski pritisak raspravljanja unutar sve češćih, neizbježnih i apriornih stajališta za mene posve beskoristan. On guši sve mogućnosti latentne kvalitete umjesto da ih iznosi van, a događa se jer se komentari odvijaju u daljini i zasićeni su pretpostavkama.
Što se istraživačke metodologije tiče, ona je prvih godina bila slična i treba imati na umu da se često, iako ne uvijek, odvija simultano. Ono što sam kroz profiliranje tema pojedinačnih projekata primijetila, posebno kroz Borovo sekvence koje više godina radim u suradnji s Uredom za fotografiju, je meni neodoljiva privlačnost prema intenzitetu ekstrema. S jedne strane, to je vrijeme do okončanja Drugog svjetskog rata; vrijeme implementiranja Batine (op.ur. Čeh Tomáš Bata bio je osnivač istoimenog poduzeća u Borovu) fascinacije onime što može postići kroz poduzetnički rast i razvoj, kroz model razvijanja socijalne racionalizacije i poticanje discipliniranog rada, ali i razvoja vlastitih životnih uvjeta radnika, kroz planirano ulaganje u društveno-kulturni razvoj stanovništva i njegovu dobrobit, svima na korist. Ipak, mene zanima i želim biti što realnija u kontekstu dvojakosti njegovih metoda, dapače, strašno sam osjetljiva na tu temu.
S druge strane, bavim se s vremenom tijekom i nakon Domovinskog rata, godinama vrhunca ekonomskog i općenito geopolitičkog sloma i razora jednog mjesta, njegove pozicije izgradnje jedne nove današnjice i zapravo vrlo nezahvalnog očekivanja da će isti biti uzoran primjer određenih politika.
Što te privuklo Borovu, koja su ti saznanja bila značajna i kako si ih prevela u rad izložen u Galeriji VN 2023.? Nastavljaš li istraživati ovu temu?
Brojevi i estetika. To je nešto neprevedivo u današnji kontekst. Rekla bih da su ih na neki način moji suradnici koristili poput metode zavođenja u temu. Velika priča na kraju grada. Dunav i borovska luka, moć strojeva starih preko stotinu godina koji uredno i danas obavljaju ono za što su osmišljeni. Ustrojstvo i red, jasnoća poslovnih procedura, upravljanje milijunskom prodajom. Iza svega krije se detaljno profiliran sustav rada, organizirani uredi za svaku pojedinu aktivnost i segment poslovanja i usto neprestano educiranje i usavršavanje kadra. Vizualni materijali do kojih sam došla kroz suradnju sa Sveučilištem Tomáš Bata u Zlínu i Državnim arhivom u Zlínu su mi osobno najdragocjeniji vizualni dio prikupljenog fonda.
U suradnji sa Željkom Serdarevićem i Draganom Mileusnićem upravo radim na novom projektu i svi smo dosta uzbuđeni oko aktiviranja materijala iz prikupljenog arhiva, čija opsežnost postaje i vrsta tereta, odnosno zahtijeva jednu vrstu restrukturiranja. Ono što me pritom zanima je stavljanje naglaska na umjetnički arhiv koji kaže – uspostava kroz potencijalno beskonačno područje izbora, umjesto ideje odgode koja nas vodi na početak. Protočna igra razlika. Tu je Batina snaga. U moći u zenitu.
Opsjednuta sam napetošću koja vlada između prisutne ikonografije i svih mogućih oblika apstraktne forme u koju se mogu upustiti. Arhiv isključivo koristim kao bazu za produkciju, koju radim s fantastičnim dvojcem koFaktor. Rad Dobre namjere, realiziran u prosincu prošle godine u Galeriji VN, u sebi nosi činjenice estetike uslužnih djelatnosti i proizvodnje, osnovne elemente preuzete i prevedene s borovskih mjesta rada i s druge strane, iz Batinih uputa radnicima i prodavačima putem tiskanih publikacija njegovih stručnih arhitektonskih i dizajnerskih biroa.
Dva snažna elementa toga rada su svjetlo i miris. Po istom tom mirisu identificirao se borovski radnik, a nekada i svi članovi jednog domaćinstva. Kriterij suživota je ključan; on opisuje i moju ulogu – aranžera nakon aranžera. Kompromisno odvajanje elemenata, za koje pazim da se ponašaju kao signali, a ne kao simboli, iščitavanje tajnih uputa za rad uvidom u skice za oblikovanje koje su također poslovna tajna, okupljanje čak i djelomično nerazumljivih radnih etapa Bate…
I tu dolazim do svojevrsne uloge fantomskog zaposlenika. Produciram rad, slijedeći Batine upute iz Aranžera iz 1938., a to je – nije dovoljno kreirati dobru prezentaciju, već onu koja prodaje. Potrebno je interpretaciju, tvrdi Čeh, otpočeti izvana, s ulice. Pitam se unutar elipsaste forme Batinog automatskog kruga i u stvarnosti svih njezinih isprekidanih pokreta/pauza, koji se periodično ponavljaju, a čiji su kapaciteti izrade od 800 do 2000 pari obuće tijekom osmosatnog radnog vremena – gdje se unutar takvog jednog organiziranog sustava, sustava koji ima pomno osmišljeno radno i slobodno vrijeme, nalazi prijelaz između dva kadra – onog iz stvaranja potrošačke robe do imanja vremena za trošenje na tu istu potrošačku robu? Postoji li vrijeme za gubljenje?
U Batinom kosturu mašine trajanje jedne sekvence je poput udarca čekića o nakovanj; je li radni proces scena lažnog titla o napretku iz kojeg se snažnije očituje njegova moć; u intenciji i planiranju nečijeg života i rada ili u broju stopala koje je obuo, čime se posebno hvalio? Hrelja i Kaminski u svome predgovoru pišu o sudbini Ilje Erenburga, autora kritičkog prikaza Batinih beskrupuloznih intencija, nakon čega Erenburg, sudski progonjen iz Pariza, piše o velikom češkom inovatoru, naglašavajući kako je on izbliza imao priliku ocijeniti njegovu moć. A ona se bazirala upravo na prikrivenosti postupaka, na upravljanju ukusom i prezentacijom svojih proizvoda, na inženjeringu okupljene zajednice i to tako da je išao toliko daleko da je svojim radom naručivao loše kritike, koje bi zatim, kroz svoj moćni propagandni aparat, u povratku – dotukao.
Nestanak osoba za vrijeme Domovinskog rata tema je i tvog doktorskog istraživanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Odakle interes za bavljenje ovom temom, postoji li neki osobni kontekst?
Imala sam već priliku objasniti taj put, koji je na neki način odredio moj studentski film o Slavomiru Drinkoviću, intervju koji sam snimila s njim nekoliko mjeseci prije nego što je preminuo. Jedno od dogovorenih mjesta snimanja bila je Ovčara, radi njegovog spomen-obilježja koje danas takoreći prekriva Slavoniju. Riječ je o upornom vraćanju kroz suočavanje u tijelu, jer se suočavanje vrši s onim nevidljivim, s privatnim procesuiranjem nasilja, radi čega izvedbu smatram osobito privilegiranom govorimo li o istraživanju traume. Kako vrijeme odmiče, postaje transparentno jasno kako će teško biti ignorirati neke jasne silnice i potrebe bavljenja ovom temom, ma koliko god ja to ispočetka nisam prepoznala ili nisam imenovala. Naravno da je osobno i naravno da je kompleksno i izazovno. Na meni ostaje da budem dovoljno mudra u imenovanju vlastite povijesti.
Rad Horizont, izložen u Galeriji Spot i na 57. zagrebačkom salonu, rezultat je istraživanja navedene teme. Godine 2022. u Galeriji Matice Hrvatske izložila si pak site-specific intervenciju Albedo, koja je dio istog istraživanja nestalih. U kakvom su odnosu ti radovi? Što slijedi?
Albedo je dio korpusa radova na navedenu temu. Prvotno, isti projekt je započet u posve drugom mediju 2021. godine. Za izložbu u Galeriji Matice odlučila sam iskoristiti činjenicu prostora koji je smješten ispod razine zemlje, odnosno do kojega postoji određeni, samo za tu galeriju specifičan, put ulaska u prostor, a onda ga dodatno produžiti zatvaranjem prvog ulaza i produžavanjem te pravocrtne linije neizvjesnosti, koja je dodatno intenzivirana ukidanjem galerijske rasvjete. U samom dnu Galerije upriličena je scena zrcalno zamagljenog rastvarajućeg horizonta, čiji mutni odraz i razina osjećaja nelagode potvrđuje prostor u kojem se svašta može nekome učiniti i kasnije to očistiti i oprati, bez ostavljanja tragova. Pritom, svjetlo se samo izuzima od svoga antonimskog para, mraka.
Ove godine ponovno se aktualizirao projekt Albedo i pokušat ćemo sada ići u pravcu njegove realizacije u prvotno planiranom mediju. Problematiziranje Sunca po principu sveprisutne podsvijesti živoga svijeta, koja u svojoj iluziji dnevnog pojavljivanja i nestajanja iznosi u prvi plan ljudsku svijest – dimenziju zakinutu za dimenzije koje realno poznajemo. U najstrožem smislu, albedo ili ˮbjelinaˮ bila je i temelj promišljanja rada Kompozicije za dah, prijavljenog za Venecijanski bijenale. Sunce u pluralu, horizont koji nepokolebljivom pogledu mrači um.
Za spomenuti rad Horizont dobila si Grand Prix 57. zagrebačkog salona. Kako, s odmakom, gledaš na nagradu? Je li donijela nove prilike i izazove?
Nagrada je donijela nove suradnje. Mislim da to jest najveći dohvatljivi kapital na domaćoj sceni. Okupljanje jedne manje kritične mase, u širenju, a koja iskreno želi surađivati i surađuje na već nekim tekućim projektima. Donijela je i neke nove podrške, prepoznavanja i povjerenje spram moga rada. Sam rad, odnosno istraživanje, a manje nagrada, donio je i činjenicu da je kustosica Leila Topić odlučila prijaviti koncepciju za Venecijanski bijenale, a koja je podrazumijevala moju novu produkciju, na čemu samo joj zahvalna. Također, nadam se u budućnosti dovršetku procedure uvrštavanja rada u jednu zbirku, što je za taj rad i to istraživanje iznimno važno.
U tijeku su trenutno dva istraživanja u obliku dvije ekstenzije projekta, kroz koje razrađujem tematski uske poveznice uz samo bavljenje nasilno odvedenim osobama, traumatičnim događajima i memorijskim konstruktima. Također, istraživanje se počelo pojavljivati i u stručnim člancima, a govorimo li o osobnim izazovima, to bi svakako bila odluka o novom vlastitom stručnom usavršavanju, za koje sam podršku dobila od Ministarstva kulture i medija.
Kakva je, po tebi, domaća likovna scena, koji su njezini potencijali, a koji nedostaci?
Osobno je vidim kroz sve ono što ona podrazumijeva – umjetnike, radnike u kulturi, ustanove, nezavisnu scenu, medije, publiku, pa do detalja odabira mjesta produkcije tiskanih materijala i načina na koji se prezentira jedno događanje; dakle, kroz sve sudionike i dionike jednog procesa koji na kraju rezultira nečime što skupno možemo reći da tvori takozvanu likovnu scenu. Mnogo je detalja o kojima se treba razmišljati, a još više onih o kojima je moguće razgovarati ili koje je pak moguće planirati. Prvi se odnose na realne potrebe, na neminovne uvjete poput prostora i sredstava za rad, poput stručne podrške, što većeg uspostavljanja intenzivnog kontakta između ustanova u kulturi i umjetnica i umjetnika, dakle općenito na sve na što samostalno možemo utjecati, barem djelomično. Drugi se pak odnose na one detalje procesa koji se isključivo oslanjaju na osobnu razinu zainteresiranosti umjetnice ili umjetnika, odvajanja i ulaganja vlastitog vremena, truda i samodiscipline za redovno apliciranje za sredstva, općenito pomicanje nekih vlastitih granica u bilo kojem aspektu; samoizazivanje po nekim, samo nama znanim, intuitivnim pravilima. Jer nitko nas drugi neće izazvati.
Primjera u kojima je nezavisna scena ispisala vlastita pravila i pokrenula nove, zasebne formate rada je malo i više-manje znamo koji su. Ono što je zajedničko svim uspješno postavljenim pričama je – plan, disciplina, uključivanje, sudjelovanje, involviranje i svi ostali potencijalni sinonimi.
Osobno imam priliku vidjeti, kroz rad sa studentima, ali i mladim umjetnicima i kulturnim radnicima izvan obrazovnog okvira, kako postoji set određenih vještina i razina samopouzdanja koju nova generacija ispoljava, ne suzdržavajući se. Mislim da je to povoljan temelj koji se može učvrstiti samoeduciranjem i općenito interesom za mogućnosti koje postoje i kojih je sve više na lokalnoj i nacionalnoj razini, a u kojima sami mogu sudjelovati.
Poteškoća je u tome što je pojam involviranja i ulaganja u nešto zajedničko, a što bi trebalo uroditi pojedinačnim dobrom, njima do određene mjere stran. Ipak, sve veći broj pojavljivanja mladih kustoskih i umjetničkih kolektiva može nadomjestiti ovaj jaz, odnosno tu primjećujem djelovanje s intencijom i planom. Iako, bilo bi sjajno vidjeti što više imena i prezimena, i stavove proizašle iz otvorenosti, ali i izdržljivosti. Teži put ne znači i krivi put. Danas to zvuči naivno, iako je samo iskreno. Kao što je i istina da postoje imena zrele generacije čiji nas je rad zadužio i čija prepoznatljiva kvaliteta rada može parirati sadržajima kataloga i publikacija svjetski relevantnih izlagačkih prostora, ali taj iskorak nije se dogodio. Upravo to je odraz aktivnosti ili neaktivnosti svih segmenata onoga što jedna scena podrazumijeva. Reperkusije su – produkcije na periferiji jedne veće, relevantne europske ili svjetske povijesti. Tu treba ostati budan i premašiti taj izazov.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
