O situaciji na fotografskoj sceni, umjetničkoj i modnoj fotografiji porazgovarali smo s mladom fotografkinjom Anom Mihalić povodom njezine izložbe „Mijena“ u galeriji KIC (možete je pogledati do 31. siječnja).
Serija modnih fotografija istražuje suodnos tijela, prostora i ploha u ambijentu praznog bazena. Autorica gradi ambivalentnu priču koja s jedne strane počiva na mimikriji tijela, odjevnih predmeta i okolnog prostora, ali istovremeno stvara osjećaj nemira i nelagode suptilno prenesenog gestama, pokretima i izrazom lica modela.
Ana Mihalić predstavljena je na portalu Suvremena hrvatska fotografija, finalistica je natječaja Rovinj Photodays, a nekoliko serija njenih fotografija nalazi se u fundusu Muzeja grada Zagreba i Muzeja za umjetnost i obrt.
VF: Ovo je tvoja 6. samostalna izložba, mlada si fotografkinja koja ima priliku predstaviti svoj rad, apsolventica si na studiju fotografije, opiši nam fotografski put.
AM: Fotografija me oduvijek zanimala. Od listanja mnogobrojnih obiteljskih foto albuma fotografija mi je već u djetinjstvu postala nešto vrlo privlačno i tajanstveno, nešto što me na razne načine kao promatrača zainteresiralo. To je bio prvi doticaj, no onaj u kojem sam postala aktivna, a ne samo gledatelj, bio je trenutak kada sam prvi put pogledala kroz široko tražilo tatine Minolte i počela kadrirati. Sve mi je kroz to tražilo izgledalo nekako ljepše i zanimljivije. Pa sam počela tako gledati kroz tražilo malo češće. Išla sam na par tečajeva - prvo u Foto kino savezu u osnovnoj školi, a onda par godina kasnije, kao svojevrsnu pripremu prije upisa na Akademiju, otišla sam na foto tečajeve u CEKAO klub koji su mi puno pomogli i usmjerili me što se tiče nekih tehničkih stvari. Upoznala sam se malo s mračnom komorom baš kao uvod za Akademiju u koju sam se upisala te godine i počela studirati. A onda je to priča za sebe! Završila sam prve tri godine i dodiplomski iz snimanja, a sad sam apsolventica prve generacije diplomskog studija fotografije. Radim na diplomskom radu i planiram ubrzo diplomirati.
VF: Reci nam nešto više o izložbi. Serija koju izlažeš nastala je u suradnji s više suradnika. Kako ste došli do ideje? Što fotografije simboliziraju?
AM: Fotografije iz serije „Mijena“ nastale su u suradnji s kustosicama KIC-a, Leom Vene i Dubravkom Gasparini. Odlučile smo napraviti zajedničku modnu priču u kojoj bi svi sudjelovali. Lea Vene je bila stilistica, u tim smo pozvale i scenografkinju Marijanu Gradečak te smo zajednički osmišljavale priču, svatko iz svojeg aspekta. Frizerka Nada Orsag i vizažistica Petra Sever bile su dio tima koji je brinuo o izgledu modela. Imale smo puno priprema oko projekta i same organizacije radi pronalaženja lokacije, što nije bilo tako lako budući da se radi o prostoru kompleksa toplica koji je u izgradnji. Ali imali smo sreće s tim dijelom jer smo našli idealni prostor u Krapinskim toplicama. Istraživali smo suodnos tijela, prostora i ploha u začudnom ambijentu praznog bazena. Emocije ženskog lika trebale bi se iščitati u prostoru. Mi pratimo kako se to njezino raspoloženje mijenja i kroz samu intervenciju u prostoru.
VF: Koji je položaj modne fotografije, kako se ona vrednuje u odnosu na „pravu” umjetničku, da li je potcijenjena?
AM: Čini mi se da komercijalni aspekt modne fotografije otežava da ona postane čista umjetnost. Sukob nastaje između komercijalnih zahtjeva modne industrije i potpune umjetničke slobode koja ne može postojati ako postoje i strogi zahtjevi. Modne fotografije mogu biti slobodnije i manje slobodne, što sigurno utječe i na razinu slobode koju neki autor u tom slučaju može iskazati. Tako da, ako nije opterećen komercijalnim aspektom i zahtjevima, može se i približiti umjetničkoj fotografiji. A pitanje modnoga ili ne modnoga uvijek je prisutno i tako možemo pripisati mnogim umjetničkim fotografijama upravo to modno koje to možda nisu željele biti. Svakako mislim da su ponekad granice tanke i lako se jedna pretače u drugu.
VF: Kako se danas može definirati umjetnička fotografija i što ona tebi predstavlja?
AM: Možda bih mogla reći najlakšu definiciju – da je to ona fotografija koja se izlaže po galerijama i u muzejima, ali opet i to je preširoko obuhvaćeno mnoštvo i prebanalno definiranje. Pitanje što je umjetnička fotografija po meni znači isto što i pitanje – što je umjetnost? Fotografija može biti umjetnička i neumjetnička isto kao što to može biti i neko ulje na platnu. Fotografija se davno dokazala i kao umjetnost, prošli su ti dani kada je morala kopirati slikarstvo kako bi ju se ozbiljno shvatilo kao npr. u piktorijalizmu na kraju 19. st. dok je još bila novi medij. Piktorijalisti su se htjeli izdignuti iz masa utilitarnih fotografija i suprotstaviti se tada vladajućem vjerovanju da fotografski aparat za razliku od slikarstva ne može prenijeti „ono nešto“ - osobno, ljudsko, emotivno što nastaje u sjedinjenju uma, ruku i vida.
VF: Što te zanima i kojim se temama baviš u svom autorskom radu?
AM: Do sada sam se bavila raznolikim temama, od portreta do urbanih pejzaža, tako da ne mogu sjediniti sve pod isti nazivnik. No neke od stvari koje su me interesirale u dvjema serijama, „U blizini“ i „Dvorišta,“ su iste. To su prostori podruma i tavana u prvoj i dvorišta u drugoj seriji – svi ti prostori, bili vanjski ili unutarnji, čuvaju naše uspomene, ali im polako uzimaju danak neizbježnim propadanjem i zaboravljanjem. Iako su nam ti prostori bliski i naši, osjećamo se u njima kao stranci. Na fotografijama nema ljudske prisutnosti, ali njihovi odnosno naši tragovi ostaju i oni su ostali zapisani u žbuci, podu, gredama ili zidu. Serije fotografija u jednom slučaju prikazuju interijere, a u drugoj eksterijere. No u oba slučaja ti prostori nisu nikada potpuno izloženi, oni su uvijek skriveni i tajni. Tajni zbog nedostupnosti i tajni jer nas vezuju uz vlastite uspomene koje možda čuvaju.
VF: Tko su tvoji uzori u fotografiji?
AM: Ima mnogo fotografa koje cijenim i čijem radu se divim. No kada bih morala odabrati neke konkretne fotografe koji su me inspirirali za konkretne projekte i radove, teško bih se namučila. Čini mi se da je češće odabrana tema ta koja usmjerava i koja, onda kada je već dosta usmjerena i odabrana, može uputiti na ostale autore koji su se na sličan način pozabavili istom. Zanimljivo je istraživati tko se sve bavio time što mene zanima, ali uvijek postoji strah da ću pronaći da se netko već bavio upravo tom temom na sličan način na kakav sam ja to htjela realizirati, pa treba biti oprezan da se ne odustaje već da se na neki svoj način prikaže to isto.
VF: Što misliš o razvijenosti fotografske scene u Hrvatskoj, koliko je danas teško mladim fotografima probiti se na sceni i promiču li se oni dovoljno?
AM: Mislim da ima sve više mladih fotografa koji žele izlagati i koji stvaraju neku mlađu fotografsku scenu i u tome uvelike pomaže i sama katedra za fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti. Profesori nas od početka uče o važnosti izlaganja i sudjelovanja u raznim natječajima, skupnim izložbama, radionicama, seminarima i prezentiranja vlastitog rada publici. No ipak mi se čini kako su to povremeni događaji koji nedovoljno učestalo publiku animiraju jer je za scenu vrlo bitna i publika koja će ju održati svojim interesom. Danas je fotografija sveprisutna, ali nedovoljno u onom smislu o kojem mi govorimo, pogotovo kod nas. Sigurno bi se većom promocijom odnosno većom aktivnošću i izloženošću mladih autora lakše i formirala i informirala publika. Možda bih čak mogla reći da ima i više fotografa koji rade i aktivni su nego što bi trebalo biti zainteresirane publike.
Više na www.anamihalic.com i na Ana Mihalić @ www.croatian-photography.com
