“I have forced myself to contradict myself in order to avoid conforming to my own taste.”
Marcel Duchamp
1. ‘MARCEL DUCHAMP: BELLE HALEINE, EAU DE VOILETTE’
NEUE NATIONALGALERIE, BERLIN (27.1.-30.1. 2011.)
Započet ću u Berlinu i završiti u Berlinu. Ovim tekstom putujem po izložbama, putovanje je započelo jučer, noćas. Na noćnoj smo izložbi. Neue Nationalgalerie, tri dana/noći, jedan rad, jedan umjetnik; ili dva, ili više njih?
Belle Haleine ili Beautiful Breath Duchampov je assisted readymade* iz 1921., nastao u suradnji s Man Rayem, koji je godinu dana ranije prvi puta fotografirao Duchampa kao Rrose Sélavy, što je jedan od brojnih alter ega najutjecajnijeg umjetnika 20. stoljeća.
“In effect, I wanted to change my identity, and the first idea that came to me was to take a Jewish name. I was Catholic, and it was a change to go from one religion to another! I didn’t find a Jewish name that I especially liked, or that tempted me, and suddenly I had an idea: why not change sex? It was much simpler. So the name Rrose Sélavy came from that… Names change with the times – but Rrose was an awful name in 1920’s”
(Iz intervjua s Pierreom Cabanneom, 1966.).
Belle Haleine Duchampova je “poruka u (i na) boci”: na mjestu pozlaćene markice bočice najprodavanijeg francuskog parfema u 1915., Rigaudovog ‘Un air ebaumé’ (‘Balzamirani zrak’) stoji Duchampov portret, Rrose Sélavy (=Eros, c’est la vie/Eros, that’s life). 1923. Duchamp je tiskao vizitkarte s ovim imenom.
Belle Haleine, Eau de Voilette bio je izložen u Berlinu na samo 72 sata, do ponoći 30. siječnja. Jedini Duchampov sačuvani readymade nalazio se do 2009. u kolekciji Yves Saint Laurenta i Pierrea Bergéa, nakon čega je na aukciji dostigao cijenu od 7.9 milijuna eura.
2. ‘KATARZYNA KOZYRA: CASTING’
ZACHĘTA GALLERY, VARŠAVA (4.12.2010.-13.2.2011.)
Ono što radi Katarzyna Kozyra najbolje objašnjava naziv njenog multimedijalnog ciklusa “In Art Dreams come True”, koji je započela 2003. godine, u suradnji sa Gloriom Viagrom, drag queen umjetnicom, pjevačicom i DJ-icom, i Grzegorzom Pitulejem, učiteljem opernog pjevanja. Jedna od faza ovog ongoing projekta, koji uključuje različite forme vizualnog, glazbenog i kazališnog izričaja, bio je njen nastup u Teatru Municipale u Trentu. Pogledati video.
“Anyone can dance, sing and act. And from my omnipotence comes a certainty that I will succeed at whatever I choose to focus on, because I’m potentially talented in every area.” (K.K.)
Iako izložba u Varšavi predstavlja svojevrsni presjek Kozyrinog opusa, od diplomskog rada ‘Piramida životinja / Piramid of Animals’ (1993.), preko ‘Ženske kupelji / Women’s Bathhouse’ (1997.) i ‘Muške kupelji / Men’s Bathhouse’ (1999.), do recentnijih kao što je ‘Galerija kepeca / The Midget Gallery’ (2006.), s kojime je, kako kaže, “zaskvotala berlinsko bijenale”, razlog takvog postava nije “retrospektiva”, već nešto dijametralno suprotno, nešto što tek slijedi: središnji dio izložbe predstavlja prostorija s kamerom namijenjenom za kasting, temeljem kojega će umjetnica odabrati glumce i glumice za svoj autobiografski film, nastavak projekta “In Art Dreams Come True”. Izloženi radovi, u kojima Kozyra redovito transformira značenje kategorije identiteta, tako služe kao svojevrsni “modeli Kozyre za neke druge Kozyre”.
3. ‘THE DECONSTRUCTIVE IMPULSE: WOMEN ARTISTS RECONFIGURE THE SIGNS OF POWER’
NEUBERGER MUSEUM OF ART, PURCHASE COLLEGE, NEW YORK (15.1.-3.4.2011.)
Velika izložba 68 fotografija, printeva, slika, video radova i instalacija 22 umjetnice i jednog umjetničkog kolektiva istražuje ključne momente tzv. feminističkog dekonstruktivizma u umjetnosti 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća.
Selekcija radova dvije kustosice, Helaine Posuer i Nancy Princenthal, uključuje radove Dare Birnbaum, Guerrila Girls, Jenny Holzer, Mary Kelly, Barbare Kruger, Sherrie Levine, Marthe Rosler, Cindy Sherman, Hannah Wilke…
Reklo bi se: antologijska izložba. Odabrani radovi bave se identifikacijom rodnih predrasuda u filmu, reklamnoj industriji, mainstream medijima i također – kustoskoj praksi. Izložbu prati bogato ilustriran katalog koji je, uz kustosice izložbe, uredila Griselda Pollock, ključno ime feminističke kritike povijesti umjetnosti.
4. ‘CINQ ÉTRANGES ALBUMS DE FAMILLE’
LE BAL, PARIZ (14.1.-17.4.2011.)
Le Bal je nova kuća fotografije u Parizu, otvorena u rujnu prošle godine. Tijekom 20-ih i 30-ih tu se nalazila vrlo popularna plesna dvorana − otuda naziv.
‘Cinq etranges Albums de famille’ izložba je radova 3 umjetnika i 2 umjetnice okupljenih oko ideje obiteljskog albuma.
‘The Family Album of Lucybelle Crater’ američkog umjetnika Ralpha Eugenea Meatyarda (1925.-72.) sastoji se od 64 fotografije, nastale između 1970. i 1972., neposredno pred njegovu smrt. Na svakoj je prikazana Madelyn McKinney, Meatyardova životna partnerica, u društvu s nekim od članova obitelji ili prijatelja. Na svakoj Madelyn nosi vještičju masku, a druga osoba na fotografiji masku starca. Na posljednjoj fotografiji iz serije maske su zamijenjene.
Argentinska fotografkinja Alessandra Sanguinetti (rođ.1968.) izlaže ciklus ‘The Adventures of Guille and Belinda and the Enigmatic Meaning of their Dreams’. Sanginetti je 1999. počela fotografirati dvije rođakinje u raznim privatnim kontekstima, što se pretvorilo u dugoročnu seriju koja dokumentira njihovu adolescenciju i odrastanje.
Film My Sister (2003.) nizozemskog umjetnika Erika Kessela bazira se fotografskim materijalima koje je umjetnik pronašao 25 godina nakon smrti svoje sestre.
Serija ‘The Clearest Pictures were at First Strange’ (1965.-73.) Emmeta Gowina fotografski su zapisi različitosti između njegove obitelji i obitelji njegove partnerice Edith Morris.
Sadie Benning (rođ. 1973.) bavi se filmom od svoje petnaeste, kada je od oca za rođendan dobila Fisher Price Pixelvision- “kameru za igru”. U Le Balu je izložen njen prvi dugometražni film, Flat is Beautiful (1998.), eksperimentalni igrano-animirani rad baziran na njenim dnevničkim zapisima iz perioda života s majkom i njenom cimericom.
Ako ste propustili retrospektivu njenih filmova na Vox Feminae festivalu 2009., tko je Sadie Bennings pogledajte u videu i čitajte ovdje. (Skipam Marcelov citat iz naslova u njenom slučaju.)
5. ‘NAN GOLDIN: SCOPOPHILIA’ LOUVRE, PARIZ (DO 31.1. 2011.) i
“NAN GOLDIN: BERLIN WORK”, BERLINISHE GALERIE, BERLIN (20.11.2010.-28.3.2011.)
Posljednjih nekoliko mjeseci u Louvreu kao gostujući kustos radi Patrice Chéreau, kazališni i filmski redatelj, glumac i producent. Chéreauov poziv Nan Goldin rezultirao je njenim najnovijim ciklusom – ‘Scopophilia’. “Everything began with my experience at the Louvre, where works reminded me of my friends”. Tako su nastale fotografije njenih prijatelja i ljubavnika, koje su izložene usporedo sa slikama i skulpturama iz muzejske kolekcije i praćene glazbom Alaina Mahéa.
“Scopophilia usually entails voyeurism. But, voyeurism is closing the windows and spying, so my photography has nothing to do with that. I am not happy unless my friends love the pictures also”. (N.G.)
Nan Goldin najpoznatija je po ciklusu The Ballad of Sexual Dependency (1986.), ciklusu od 690 fotografija posvećenom njenim prijateljima i prijateljicama s kojima je provela 80-te u New Yorku (video na youtubeu nije kvalitetan, ali ako ne znate o čemu se radi svakako pogledajte).
Uz New York, Nan od 1984. do 2009. živi i u Berlinu. 100 fotografija iz njenog berlinskog života do 28. ožujka mogu se pogledati u Berlinishe Galerie. Završavam u Berlinu. Uz fotografije, naravno:
* Termin readymade skovan je nakon Duchampova odlaska u New York 1915., o čemu 1916. piše u pismu svojoj sestri Suzanne: “Here in New York I have bought objects of a similar kind and called them ready-mades.“