Izložba Njen novi Istok – četiri umjetnice iz zemalja bivše Jugoslavije

Selma Selman, Autoportret, 2016. (foto: Tanja Kanazir)

Izložba “Njen novi Istok” otvara se u petak, 16.11. u 19h u velikogoričkoj Galeriji Galženica. Izlažu Asiana Jurca Avci (SLO), Karla Jurić (HR), Selma Selman (BiH) i Tatjana Radičević Planinčić (SRB), a kustosica je Marina Paulenka (HR).

Izložba pod nazivom Njen novi Istok predstavlja četiri umjetnice iz zemalja bivše Jugoslavije – Hrvatske, Srbije, BIH i Slovenije. Riječ je o umjetnicama mlađe generacije koje za svoj umjetnički izričaj većinom koriste medij fotografije, ali često su tu prisutne i novomedijske prakse, video, performans i instalacija. Umjetnice uključene u izložbu u potrazi su za alternativnim načinima pričanja priča usađenih u našoj kulturi te s mobitelima i fotografskim aparatima u ruci one prevode put definiranja vizualnog identiteta novog Istoka. Ponovno gledajući njihov pogled iz konzervativnog, muškog dominantnog društva, istražuju rodne uloge i seksualnost, mitove i arhetipove, tijelo i urbanu sredinu.

Za mladu generaciju s ovih područja feminizam je u porastu: feminizam ne samo u smislu riječi i pojmova, već izgleda. Mlade žene – u fotografiji, modi, filmu i medijima – redefiniraju seksualnost, ženski pogled i pričaju vizualne priče suvremene ženskosti u područjima istočne i jugoistočne Europe. U ovim zemljama, područjima staromodnih rodnih stereotipa, sama riječ feminizam povijesno ima odbojnost u društvu, stoga je stigla kroz druge medije poput Interneta i televizije. Generacije odrasle na Internetu ne bi mogle ostati imune na promjenu rodnih uloga i ne postati dio novog vala feminizma, vizualnog, mladog i web-osviještenog. Njihovi radovi žele transformirati vanjski svijet, a ujedno služe i kao snimke njihove unutarnje  emancipacije.

Feminizam, rod i stereotipi zasigurno su glavne problematike u radu bosansko-hercegovačke umjetnice romskog podrijetla Selme Selman. Na izložbi se umjetnica predstavlja kroz svoje radove performativnog pristupa koje prevodi u video i fotografske projekte. U radu Mercedes 310 ona pokazuje poštovanje i divljenje automobilu koji hrani njezinu obitelj, a time i njoj predstavlja opstanak. Dva video rada Self Portrait (Deconstruction of the Washing Machine) i Self-Portrait – AEG Vampyr pokazuju performanse u kojima umjetnica uništava predmete od metala i odvaja korisne od neupotrebljivih sirovina. Ove katarzične izvedbe, osim ponavljanih radnji kojima upućuje na obiteljski način života da se opstane i na preneseno znanje od vlastitog oca, uništavanje kućanskih uređaja povezano je i porobljavanjem kućanica. Dvojna uloga, perspektiva iz očeve pozicije i ona kućanice daje višeznačnu slojevitost svim Selminim radovima. Ovi radovi se vežu na istu tematiku kao i rad I was poor Then and I am Rich Now: preživljavanje i korištenje umjetnosti kao sredstva za opstanak; korištenje istog materijala u različite svrhe pri čemu metal zamjenjuje umjetnost.

Asiana Jurca Avci u borbi s idejom identiteta suočava se s vlastitim tijelom. Njezino tijelo se odrastanjem i kroz godine mijenja, kao i ona sama, a spoznaju dobiva kroz svoju nenamjernu ‘obitelj’ – svoje prijatelje i prijateljice, svoju okolinu. U svojem radu, dnevničkim zapisima, gotovo je u potpunosti fokusirana na sukob svjetova, vlastitog intimnog i drugih, u kojima se ogleda. Bilježeći promjene na vlastitom tijelu, koje se mijenja i koje proživljava sasvim normalne cikluse, ona fotografijom potvrđuje događaj i aktivno preuzima stav prilikom čega ne želi šokirati ili pokazati nešto ‘neobično’ nego sasvim suprotno, sasvim prirodno, ukazuje na nešto sveprisutuno i ‘normalno’. Svoje dnevničke zapise grupira u fanzine koji su joj sasvim spontan i prirodan medij ne samo u smislu utjelovljavanja svojeg rada nego i njegove diseminacije. Jednako tako oni joj daju mogućnost za kreiranje kinematografskih narativa u vizualnom stvaranju pripovijesti.

Karla Jurić, hrvatska umjetnica, konstruira osobu koja se manifestira kroz jednako tako dnevničke zapise unutar digitalnog svijeta društvenih mreža, prvenstveno Instagrama. Tijekom godine dana ona stvara seriju #BSBSK10 u kupaonici koju virtualno smješta na svoju boravišnu adresu u centru grada. Promatrajući korisnike društvenih mreža nepobitno (kupaonski) autoportreti postaju neizostavni elementi nečijeg online portfelja – potvrde današnjeg bivanja, ili kako umjetnica navodi ‘ako nije na Instagramu — nije se dogodilo’. Iščitavanjem slika dolazimo do niza konotacija – tko je publika koja gleda i procjenjuje ovakve snimke, nagrađujući ih pritom tisućama likeova, svojevrsnih ‘potvrda’ da je snimak uspješan i prihvaćen. Umjetnica preuzima ulogu korisnica društvenih mreža koje koriste mobilne telefone i ugrađene fotoaparate da bi se snimile i brojnim aplikacijama za uljepšavanje lica reprezentirale ne nužno muškoj nego pogotovo ženskoj publici koja ih svakodnevno gleda i procjenjuje, ne nužno samo u digitalnom svijetu. Provocirajući usađene stereotipe društva, ona povremeno i zauzima aktivnu ulogu vođe, umjetničke direktive uz moment subverzivnog koketiranja ženskog i muških tjelesa – stranaca koji su pozvani u njezinu intimu da budu fotografirani. Pitanja istinitosti snimke uvijek želi razglabati s publikom koja ju prilikom toga ocjenjuje kao društveno prihvatljivu ili ne: to se uočava brojem novih pratitelja odnosno onih koji ju više ne prate – najčešće stvarnih poznanika/ca i prijatelja/ica. Umjetnica propituje granicu feminističke ideje samoreprezentacije, ali i pitanje vlastitog identiteta: je li ona zapravo prihvaćena svojim drugim ja ili onim pravim ‘ja’? Otvoren za diskurs, sam projekt doživljava i vlastito uništenje samoga sebe: javnim vizualima po gradskim pročeljima umjetnica poziva publiku u galerijski prostor koji, po svojoj prirodi javan, postaje mjesto uništavanja konstruiranog lika.

Srpska umjetnica Tatjana Radičević Planinčić u svojem je radu pretežito orijentirana ženama čije uloge, reprezentaciju i Drugost propituje većinom kroz modu. Ona je započela svoju karijeru u modnoj industriji reinterpretiravši modne editorijale, mijenjajući ulogu žene od objekta požude do karaktera u vizualnom narativu. Okruženje u kojem živi nerado pozdravlja njezine projekte i nalaže (ženama) što odjenuti, kako izgledati, kako se ponašati što skrivati, a što odavati. Inspiraciji koju potencijalno pronalazi u suvremenim modnim pionirkama, Tatjana pridodaje svoje jedinstveno iskustvo revolucije na Istoku. U svojem radu koji je u nastanku ona prikazuje ženu koja boluje od alopecije – neizlječive autoimune bolesti radi koje je etiketirana u svojoj okolini. Nevezano uz to radilo se o (ne)prihvaćanju od strane njezine svakodnevice ili modnog svijeta koji postoji unutar uvriježenih pravila, ona proživljava zlostavljanje i uvredljive komentare javnosti. Postoji nešto o njoj što ne sliči na Druge – neki nazivaju to prednošću, drugi manom. Izlažući komentare svojih pratitelja s društvenih mreža, umjetnica poziva na diskurs, propituje kanone ljepote i predstavlja nove – koje potencijalno i mogu promijeniti lice mode na našim prostorima. (Marina Paulenka)
Više na: www.galerijagalzenica.info


Povezano