Barbara Matejčić i Ana Opalić: Kad odrastem, bit ću bogatašica

Doktorica, vojnik, učiteljica, pekarica, inspektor, Messi – odgovaraju romska djeca kada smo ih pitali što žele biti kada odrastu. Govore o svojim željama u vlažnim sobama bez radnog stola i polica s knjigama, u kućama bez tekuće vode, kupaonice i wc-a, ponegdje i bez struje, sjedeći na madracima prostrtim na zemljanim ili betonskim podovima na kojima spavaju s braćom i sestrama, na neasfaltiranim putevima pred svojim kućama u segregiranim naseljima, koja za kiša znaju biti toliko blatnjava i prepuna lokvi da im trebaju visoke gumene čizme da bi išli u školu.

A školu vole. U školi je bolje nego doma. I njihovi roditelji žele da se školuju, jer znaju da je obrazovanje put iz siromaštva u kojem su se rodili. No oni im ne mogu pomoći sa školskom zadaćom, ne mogu im platiti instrukcije, kupiti pribor za školu, omogućiti mirno mjesto za učenje. Često im ne mogu priskrbiti ni dovoljno hrane da siti idu u školu. Njihovi roditelji su siromašni zato što su neobrazovani, a neobrazovani su zato što su od rođenja siromašni.

Nastavnici u većinskim romskim školama znaju se žaliti da djeca ne ispunjavaju svoje obaveze, da dolaze u školu bez bilježnica, bez riješenih zadaća. Kada bi posjetili domove svojih učenika, možda bi shvatili zašto je to tako. U nizu strukturalnih datosti koje utječu na obrazovanje romske djece, ključno je siromaštvo, a posljedično i stanovanje na koje se ono neizostavno reflektira.

Audio-vizualnom izložbom Kad odrastem, bit ću bogatašica se zaustavljamo u prostorima u kojima djeca žive i u kojima maštaju o budućnosti. Da bi u takvim okolnostima ostvarili svoje želje, koje su iste kao i bilo koje druge djece, potrebno je da budu nadprosječno ustrajni, marljivi, nepokolebljivi. Mnogi od njih to neće moći, kao što mnoga druga djeca na njihovom mjestu ne bi mogla. Nejednakost u kojoj odrastaju, nedostatak je stvarne slobode da ostvaruju svoje snove. (Barbara Matejčić)

Galerija VN je otvorena: pon-pet 8-20, sub 8-14


Povezano