Nedavno je dr. Kovačić Muzeju suvremene umjetnosti donirao petnaest slika Stjepana Lahovskog (1902. – 1989.), umjetnika koji za života nije imao niti jednu samostalnu izložbu, a retrospektivna mu je izložba priređena posthumno, 1995. u Modernoj galeriji u Rijeci.
Za razliku od njega, Nasta Rojc (1883. – 1964.) bila je cijenjena i priznata umjetnica već i na samom početku svoje slikarske karijere, a nakon smrti njezino je djelo gotovo zaboravljeno. Primjerice, 1927. godine samostalno izlaže u londonskoj Gievs Art Gallery, a časopis Time donosi pozitivnu recenziju izložbe. Izložba ‘Zelene vrpce: Samoreprezentacijski radovi Naste Rojc i Stjepana Lahovskog’, predstavlja radove dvoje umjetnika koji su u svom djelovanju bili zaokupljeni izvedbom autoporterta, odnosno problematiziranjem kategorije identiteta: kako slikarskog, tako i osobnog.
Popratna događanja izložbe sastoje se od predavanja Leonida Kovač: ‘Transgresije normativnog moderniteta’ u četvrtak, 10. svibnja 2007. (17.00 sati, Hrvatski muzej arhitekture HAZU) i likovne radionice fotografkinje Ana Opalić na temu autoportreta namjenjenu srednjoškolskom uzrastu koju će voditi u subotu, 5. svibnja 2007. u 16.00 sati.
Dvojezični katalog (hrvatski i engleski sadrži) razgovor s kolekcionarom dr. Josipom Kovačićem, tekst Leonide Kovač ‘Zemljopis i zakašnjenja’ te reprodukcije izloženih djela i arhivske građe.
Zagrebački kolekcionar dr. Josip Kovačić posjeduje zbirku koja sadrži više tisuća umjetnina nastalih tijekom 19. i 20 stoljeća. Glavninu njegove zbirke čine djela hrvatskih autora i autorica, nadasve onih čijim opusima nacionalna povijest umjetnosti nije posvetila osobitu pozornost i koji se rijetko nalaze u muzejskim i galerijskim zbirkama. Jedan segment zbirke po svom je sadržaju jedinstven u svijetu. Naime, dr. Kovačić sustavno skuplja djela hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću, a više od tisuću slika, skulptura i grafika iz tog segmenta svoje zbirke donirao je 1988. godine gradu Zagrebu.
U kontekstu postavljanja pitanja o tome što umjetnost jest, te nadalje što je znanost o umjetnosti koju nazivamo poviješću umjetnosti, slučajevi Rojc i Lahovsky pokazuju se upravo paradigmatičnima, jer naime, takozvana stilska nekonziztentnost, kao temeljno i permanentno obilježje rada Stjepana Lahovskog, te takozvani anakronizam (utemeljen na simbolističkoj tradiciji) u opusu Naste Rojc, desetljećima su bili razlogom isključivanja ovih opusa iz povijesnih pregleda tokova hrvatske umjetnosti 20. stoljeća. Ovi paradigmatični slučajevi, nedostatak kritičke, odnosno institucionalne recepcije, mogu zahvaliti činjenici da čitljivost performativa tih specifičnih umjetničkih produkcija izmiče dosegu modernističke paradigme na kojoj se temelji disciplina povijesti umjetnosti. Naime, u slučaju proučavanja povijesti umjetnosti devetnaestog i dvadesetog stoljeća, dominantna je paradigma poistovjećena s modernističkom poviješću umjetnosti, a ta je ne samo manjkava, već je moguće dokazati i njezino ideološko djelovanje kojemu je cilj ograničiti ono o čemu se može ili ne može raspravljati, a odnosi se i na stvaralaštvo i na recepciju umjetnosti.
Leonida Kovač: ‘Zemljopis i zakašnjenja’, ulomak iz teksta
Tekst je izvorno objavljen na portalu Cunterview.net.
