„Zašto tijekom povijesti nije bilo velikih umjetnica?“ upitala se povjesničarka feminističke umjetnosti Linda Nochlin u svom znamenitom eseju iz 1971. godine. Poanta je, naravno, u tome da je kroz povijest sigurno postojao velik broj umjetnica, ali su one zbog višestoljetne mizoginije u umjetnosti potpuno zanemarene.
Gledajući muzejske kolekcije i izložbe, gotovo da i niste mogli pronaći radove nastale od ruku neke žene. Iako smo još uvijek daleko od ravnopravnog omjera zastupljenosti umjetnica i umjetnika, broj nedavnih izložbi kroz koje su se predstavile neke zaista velike umjetnice svakako doprinosi dugoročnom društvenom prepoznavanju žena na polju umjetnosti.
Clara Peeters, čiji su prekrasno izvedeni motivi mrtve prirode nedavno obmanuli posjetitelje/ice u Kući Rockox u Antwerpu, jedna je od umjetnica koje će uskoro na prilično spektakularan način odjeknuti na sceni. Nakon što se izložba ovog mjeseca preselila u Muzej Prado u Madridu, Peters je postala prva žena u povijesti koja je samostalno izlagala u tom muzeju. Peeters je rijedak primjer uspješne umjetnice 17. stoljeća koja je bila inovatorica kako u formi, tako i u sadržaju. U periodu kada žene nisu imale pravo na formalno umjetničko obrazovanje, ona se koristila ograničenjima kako bi pomaknula granice jednog od rijetkih žanrova koji joj je bio dozvoljen.
„Kako joj nije dozvoljen veliki prostor, ona se fokusirala na sitne detalje i to je činila prilično dobro.“ kazao je kustos izložbe, Alejandro Vergara.
Ignoriravši Rubensov visok idealizam koji je dominirao antwerpškom umjetničkom scenom, Peeters je odlučila slikati u novom, realističnom stilu koji je u Europi tek počinjao dobivati na utjecaju. „Ukoliko ste u to doba u Antwerpu slikali u realističnom stilu, zaista ste odudarali od ostatka umjetničke scene.“ kazao je Vergara. Dok su dotadašnji radovi na temu mrtve prirode bili više simbolični, Peeteričin je okarakteriziran specifičnom formom i teksturom u kojoj osvijetljena plovila i hrana elegantno kontrastiraju jednostavnim, mračnim pozadinama. Njezina vas djela neće podsjećati na smrtnost i prolaznost života, već ćete jednostavno – ostati gladni/e.
Clara Peeters: Still Life with Cheeses, Almonds and Pretzels
„Znamo da najveći kolekcionari/ke djela iz 17. stoljeća posjeduju njezina djela“ rekao je Vergara. Ali, osim toga, detalji o njezinom životu i dalje su tajna. Eventualni uvidu u njezinu ličnost mogli bismo dobiti proučavajući minijaturne autoportrete koji se reflektiraju u čašama i peharima na njezinim slikama. I ovdje je riječ o inovaciji – niti jedan slikar koji se prije nje bavio mrtvom prirodom nije pokušao naslikati sebe na taj način. Vergara to vidi kao diskretan, ali asertivan način proklamacije vlastite vrijednosti, ne samo kao slikarice, već i kao žene. „Kako u tom činu ne pročitati određenu želju za prepoznavanjem?“
Portret dame
Za razliku od Peeters, život umjetnice Louise Elisabeth Vigee Le Brun vrlo je dobro dokumentiran. Bila je jedna od najuspješnijih i najbolje plaćenih autora/ica portreta u 18. stoljeću. Unatoč tome, nakon što je retrospektiva njezinih radova 2015. godine postavljena u pariškom Grand Palaisu, vrlo je malen broj ljudi izvan akademskih krugova čuo za njezino ime.
Talentirana umjetnica poznata po svojoj inteligenciji i ljepoti još je u tinejdžerskoj dobi osnovala studio za portretiranje. S 23 godine naslikala je prvi u nizu svojih portreta Marie Antoinette, čija joj je direkta intervencija omogućila da postane članicom Académie Royale, iz koje je prethodno bila isključena zbog udaje za trgovca umjetninama, Charlesa Le Bruna. Poznata po svom specifičnom pristupu bojama, platnu i teksturi, bila je sposobna ‘prikazati sličnost na jedinstven način’, tvrdi kustos pariške izložbe, Joseph Baillio.
Takav joj je uspjeh neizbježno priskrbio zavist muških kolega. „Mora da je bilo bolno vidjeti da je žena u stanju zaraditi više novaca.“ kaže Baillio. Nakon što je na jednoj izložbi 1785. izložila portret Charlesa Alexandra de Calonnea, počele su se širiti glasine kako je sliku sigurno naslikao muškarac. Zbog svojih kraljevskih veza tijekom Francuske revolucije bila je prisiljena pobjeći iz Francuske te je idućih 12 godina provela slikajući veličanastvenu Europu. Tijekom tog izbivanja provela je šest godina na dvoru Katarine Velike u Petrogradu prije no što se vratila u Francusku gdje je živjela luksuzno do svoje 86. godine života.
Louise Elisabeth Vigee Le Brun: Marie Antoinette
S obzirom na njezin prethodni status u društvu, kako je moguće da do sada nismo imali prilike čuti za nju? Peter Lang, zamjenik ravnatelja Nacionalne Kanadske galerije u kojoj je izložba trenutno postavljena, naveo je nekoliko mogućih razloga. „Ona je bila, kako mi to nazivamo na francuskom entre deux chaises, žrtva mizoginije ali i feminizma.“ Francuske/i feministkinje/i su, posebice u postratnim godinama, prezirali njezino iskorištavanje vlastite ljepote, kao i činjenicu da se voljela prikazivati kao zadovoljna majka.
Ravnatelji/ce muzeja također nisu bili skloni postavljanju izložbe koja se sastoji isključivo od portreta. Baillio se prisjeća kako su mu rekli da njezina izložba neće privući publiku te kako kako će katalog njezinih radova ostati nezamijećen. Katalog je kasnije tiskan čak tri puta, a reakcija publike bila je više nego pozitivna. „To je dokaz, da ukoliko je riječ o velikom/oj slikaru/ici, uvijek dolazi vrijeme njegovog/zinog ponovnog otkrivenja.“ kazao je Baillio.
Suvremeni stavovi
O’Keeffe, Stettheimer, Torr, Zorach: njujorške modernistice, je izložba koja je upravo izložena u Portlandskom muzeju umjetnosti, a ispituje prepreke po pitanju produkcije, interpretacije i prihvaćanja na koje su žene u umjetnosti nailazile početkom 20. stoljeća. Izložba prezentira tri umjetnice koje su sasvim sigurno zaslužile da ih se ponovno otkrije. Četvrtu, Georgiu O’Keefe, ne treba posebno predstavljati, iako je i sama bila žrtvom rodnog stereotipiziranja, točnije omalovažavana seksističkom interpretacijom da je njen muž galerist Alfred Stieglitz inzistirao na nametanju njenog rada.
Georgia O’Keefe: Sky Above Clouds III
Sve četiri su se kretale u istim avangardnim umjetničkim krugovima koji su žestoko zagovarali ženska prava, ali galerijski sustav ženama je davao manje prilika, a tradicionalne društvene obveze i dalje su bile teret u njihovim obiteljskim životima.
Marguerite Zorach, provela je dovoljno vremena u Parizu da postane je jedna od prvih američkih umjetnica koja je usavršila fauvizam, no kada su zahtjevi majčinstva počeli stavljati pritisak na njezino slikanje, vratila se batiku i vezenju, a njezin rad od tada nije značajno percipiran.
Marguerite Zorach: Morning Milk
Rad Florine Stettheimer, čiji su izrazito smanjeni oblici i briljantne boje satirički istraživale priviligeran svijet, često je bila odbacivana zbog delikatnih formi i subjektivnih osobnih stavova. Kao rezultat, vrlo je rijetko izlagala i odbijala je prodavati radove.
Florine Stettheimer: Model (Nude Self-Portrait)
Kritičari/ke su opetovano ukazivali/e na kvalitetu svih spomenutih radova, no upravo je rad Helen Torr, najmanje poznate od četiriju autorica, generirao najviše hvale. Krećući se između čiste apstrakcije i figurativnoga, ona pokazuje sofisticirani osjećaj za ton, ritam i boje. Tragično, za vrijeme života mučila se sumnjom u sebe. Uvijek nesklona samopromociji, bila je pregažena Stieglitzovom nevoljkošću da pokaže njen rad te je na kraju podlegla lošem zdravlju i obiteljskim obvezama, stavljajući kraijeru svog muža ispred svoje.
Helen Torr: Houses on Barge
Kustosica Ellen Roberts tvrdi da je Stieglitz vidio Torr kao prijetnju O’Keefe te da je upravo to razlog zašto je odbijao izlagati njezine radove. “Stieglitz je promovirao O’Keefe kao veliku modernisticu i tu nije bilo mjesta ni za koju drugu.”
Gorko-slatko razotkrivanje ove davno izgubljene modernistice vjerojatno je definirajući moment izložbe, no ona je i dalje u opasnosti da potone u opskurno. Dok i Stettheimer i Zorach imaju nadolazeće samostalne izložbe, za daljnje izlaganje Torr ne postoje planovi. [E.H.] BBC…
