Objavljeno

Zaboravljena povijest organizatorica Ženskih olimpijskih igara

Olimpijske igre kakve poznajemo danas zasnovane su na primjeru antičkih Olimpijskih igara koje su stari Grci održavali u čast boga Zeusa još 8 stoljeća prije nove ere. Malo je poznato da je paralelno s Olimpijskim igrama, na kojima su sudjelovali isključivo Grci, organizirano i prvo sportsko natjecanje za žene održano na stadionu na Olympiji.

Žene, kojima je u to vrijeme bio zabranjen pristup Olimpijskim igrama za muškarce, organizirale su Herine igre u čast božice Here, koje su se održavale paralelno s Olimpijskim igrama. Na sličan su način žene izborile i svoje pravo na sudjelovanje u modernim Olimpijskim igrama.

Iako je ženama 1990. dopušteno da se natječu na Olimpijskim igrama, radilo se o vrlo malom broju sportova koji su se tada smatrali ‘primjerenima’ za žene, poput plivanja ili tenisa, ali i vrlo malom broju natjecateljica (22). U vrijeme kada su 1900-ih u Europi i SAD-u žene dobile pravo glasa, neki su se članovi i članice Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) potiho godinama borili/e za povećanje ženske participacije na Olimpijskim igrama.

U to je vrijeme suprotstaviti se marginalizaciji žena u sportu bilo je gotovo nemoguće. Predsjednik MOO-a Baron Pierre de Coubertin, kojeg danas smatraju ocem modernih Olimpijskih igara, bio je nepokolebljiv po pitanju participacije žena, a nakon OI koje su 1912. održane u Stockholmu izjavio je kako bi „Olimpijske igre sa ženama bile nepraktične, nezanimljive, neprilične i neestetske.“ Njegovo je mišljenje dijelila većina muškaraca koji su su našli u upravnim odborima i desetljećima kasnije, ali upornošću i trudom žena i njihovih podržavatelja, Olimpijske su igre iz godine u godinu dobivale sve više natjecateljica, a s vremenom i sportova u kojima su se mogle natjecati.

Nekolicina sportaša i sportašica udružilo se početkom 1920-ih kako bi organizirali/e alternativno sportsko događanje zasnovano na principu solidarnosti i jednakosti. Francuska sportašica Alice Milliat osnovala je 1921. Žensku internacionalnu sportsku federaciju (FSFI) na čijem je prvom sastanku izglasano osnivanje Ženskih olimpijskih igara koje su postale alternativa dotadašnjim Olimpijskim igrama.

Ženske olimpijske igre održane su četiri puta: 1922. u Parizu, 1926. u Gotenburgu, 1930. u Pragu te 1934. u Londonu. Prve ŽOI privukle su više od 20 tisuća gledatelja i gledateljica koji/e su imali/e priliku svjedočiti natjecanjima u 11 kategorija, što je duplo više od broja ženskih sportova koje je MOO odobrio na OI. 1928. U tom je periodu zabilježen izvanredan napredak za žene u sportu.

Alice Milliat

Na posljednjim ŽOI u Londonu sudjelovalo je čak 19 zemalja, a prvi se puta i košarka pridružila popisu sportova. Do 1936. FSFI-u se pridružilo čak 30 zemalja, a žene su stvorile saveze s raznim svjetskim sportskim organizacijama, poput Internacionalne sportske federacije. Unatoč tome, koliko god njihovi argumenti bili dobri, žene nisu mogle napredovati bez pomoći i podrške muškaraca na pozicijama moći u sportu.

Tako je IAAF preuzeo sve više kontrole nad ženskom atletikom koja se polako pojavila  u olimpijskom rasporedu, a 1936. Ženska internacionalna sportska federacija prestala je djelovati. U međuvremenu, tradicionalisti su se glasno opirali inkluziji žena u atletici, a to im je najbolje polazilo za rukom kada bi se predstavili kao zagovaratelji žena u atletici. Jedan od njih bio je i dr. Frederick Rand Rogers, voditelj Odjela za zdravlje i fizičku kulturu u državi New York, koji je paternalizam i seksizam prikrivao uglednom maskom znanosti boreći se za ‘manje naporne’ sportove za žene.

Alice Milliat i njezini/e kolege/ice koristili/e su klasičan ‘iznutra prema van’ recept za političke promjene. Radili su u koridorima moći s IAAF-a i MOO-a, stvarajući alternativu izvan orbite Ženske olimpijade. No, teška bitka još uvijek je bila pred njima. Mnogi sportski administratori bili se skeptični po pitanju ženskih sportova, uključujući i Averyja Brundage, visokog olimpijskog dužnosnika u SAD-u koji je 1932. prilikom jedne polemike o tome je li izvanredna sportašica Mildred ‘Babe’ Didrikson amaterka ili profesionalka izjavio:

Znate, stari Grci držali su žene podalje od sportskih igara. Oni im ne bi dopustili pristup niti na marginama. Nisam baš siguran, ali mislim da su bili u pravu.

Amaterska sportska unija suspendirala je Didrickson zbog neprofesionalnosti, nakon što se pojavila u reklami za mlijeko. Brundage je zbog toga zahtijevao njezinu suspenziju, iako je Didrickson kasnije ponovno prihvaćena u Amatersku sportsku uniju.

Ženski plivački tim SAD-a na Olimpijskim igrama u Amsterdamu 1928.

U to vrijeme Brundage je obnašao dužnost predsjednika Amaterske sportske unije, a njegovo je mišljenje imalo određenu težinu u svijetu sporta. Kao potpredsjednik MOO-a 1949. napisao je: „Mislim da ženske sportove na OI treba ograničiti na one prikladne za žene: plivanje, tenis i umjetničko klizanje.“ U kružnom pismu članovima MOO-a 1957. je napisao:

Mnogi još uvijek vjeruju da su sportovi za žene trebaju biti eliminirani iz OI, ali ova grupa je danas u manjini. Tu je još uvijek, međutim, dobro utemeljen protest protiv događanja koja nisu istinski ženstvena, poput streljaštva, ili onih sportova koji su previše naporni za većinu suprotnog spola, kao što su utrke na daljinu.

Takvo je mišljenje bilo u skladu s vjerovanjima tadašnjeg MOO-a. Naime, OI postale su ‘gigantske’, odnosno počelo se vjerovati kako bi trebalo reducirati sportove i broj sudionika/ca, a iz MOO-a smatrali su kako bi najpraktičnije rješenje za to bilo da se ženama onemogući sudjelovanje u ‘neprikladnim’ sportskim događanjima na OI.

Tu su ideju podržali i neki sportski novinari, koji su znali biti čak i ekstremnijih pogleda. Tako je Arthur Daley 1953.  za New York Times napisao da bi on osobno razmotrio potpunu eliminaciju žena s OI.

„Ne postoji ništa ženstveno ili očaravajuće u pomisli na ženu s kapljicama znoja na čelu, koje su rezultat grotesknog sudjelovanja na sportskim događanjima koji su potpuno neprimjereni ženskoj građi. Vjerojatno je grubo za reći, ali svaki školarac s imalo samopoštovanja može postići superiornije rezultate od onih koji se pojavljuju na ženskim natjecanjima. Grci su točno znali što rade kada ženama nisu dopuštali pristup OI. Ne samo da se žene tada nisu mogle natjecati, nego nisu mogle sudjelovati čak ni kao promatračice.“ Da ne bi bio pogrešno shvaćen, svoju je tezu zaključio jednom od originalnijih seksističkih izjava: „Nemojte me krivo shvatiti, molim vas. Žene su prekrasne. Ali kada ta divna stvorenja počnu bacati diskove ili pucati, nešto se dogodi u muškarcu. A to nije ljubav.“

Iako nam je svakako žao što je muška iluzija o ženama kao ‘divnim’ i ‘krhkim’ stvorenjima u sportu s vremenom razbijena, veseli nas vidjeti da iz godine u godinu raste broj natjecateljica na OI. Ove se godine, primjerice, po prvi puta u povijesti u timu koji predstavlja SAD našlo više sportašica nego sportaša.

 

Izvor: Bitchmedia / Prevela i prilagodila: Emina Hermann


Povezano