“Bostonski maraton otrčala sam iz ljubavi. Vjerujem da je ljubav temelj svih značajnih ljudskih pothvata.”
Bobbi Gibb je rođena 1942. u saveznoj američkoj državi Massachussetts. Odmalena je od svoje okoline odskakala zahvaljujući jednoj, u njezino vrijeme ženama zabranjenoj aktivnosti. Naime, Bobbi je voljela trčati.
Ova je svestrana instruktorica jahanja, kiparica, odvjetnica i autorica odrastala u vrijeme prije drugog vala feminizma kada se od dragih i mirnih ženica očekivalo da ugrabe muža i udaju se.
”Čim postanete adolescent, sve se mijenja”, rekla je u intervjuu za New York Times. ”Postaješ žena i odjednom se niotkuda pojavljuju sve te zabrane. Već sam tada vidjela da me kao ženu čeka život u kutiji – da ću, doslovce, živjeti zaključana u kući. Od nas se očekivalo da budemo kućanice, i ništa više… Od nas se nije očekivalo da razmišljamo (…).”
Trčanje je za nju predstavljalo svojevrsni bijeg, odmak od društva i krutih ideja:
”Nije to imalo veze sa sportom. Nije me zanimao svijet sportskog trčanja.”
Kada je prvi put gledala Bostonski maraton bila je, kaže, ”opčinjena smjelosti potrebnoj da se tijelo izloži tolikom fizičkom naporu”.
Tada se odlučila i sama okušati u maratonu, iako je ženama sudjelovanje bilo izričito zabranjeno (naime, smatralo se da žene fizički nisu u stanju trčati, a kamoli tek sudjelovati u tako zahtjevnoj trci).
”Razmišljala sam o tome mogu li fizički uspjeti. Tek sam kasnije shvatila da bi moj čin mogao ostaviti dublji trag.”
Za maraton se pripremala u tajnosti. Kako proizvođači obuće tada nisu proizvodili ‘žensku’ obuću za trčanje (pomisao da bi ona ženama uopće trebala u ono vrijeme je bila apsurdna), Bobbi je nosila radne cipele.
Utrci se pridružila krišom, obučena u bratovu odjeću i nove muške tenisice. Unatoč vrućini, nije se usudila skinuti kapuljaču iz straha da bi ju mogli otkriti i izbaciti iz trke ili uhititi, no bila je odlučna u namjeri da dođe do cilja te tako pokaže koliko su krive uvriježene predodžbe o ženama i njihovim fizičkim sposobnostima.
Ostali su sudionici trke ubrzo shvatili da je među njima žena. Reakcije nisu izostale, no zatekle su i samu Bobbi:
”Ostali su mi trkači rekli da će se pobrinuti da policija ne prekine moju trku.”
Publika je, pak, reagirala čistim, neskrivenim oduševljenjem. Na kraju trke dočekao ju je i tadašnji gradonačelnik.
”Cijelo sam vrijeme čuvala energiju jer sam znala da bi za mene najgora stvar bila da ne uspijem stići do cilja. Imala sam ogromnu odgovornost, a kada ne bih uspjela, žene bih unazadila za 50 godina, ako ne i više.”
Ženama je sudjelovanje u Bostonskom maratonu službeno dopušteno tek od 1972. Ipak, u godinama nakon hrabrog nastupa Bobbi Gibb maratonu se ilegalno pridruživao sve veći broj žena.
Sama Bobbi je maraton otrčala barem pet puta, a dosad je otrčala tolike utrke da nije sigurna u njihov broj. U tijeku je snimanje filma inspiriranog njenim životom i hrabrim činom koji je mnogim ženama stvorio nove prilike, poljuljao mišljenja o tome što žene mogu, a što ne mogu postići, činom koji je poduzet – iz ljubavi.
