Ideju za film Yes, We Are / Da, jesmo! koji otvara današnje projekcije u kinu Grič u 17 sati Magda Wystub dobila je 2006. godine, kada je u Berlinu organizirala informativnu večer o LGBT paradama ponosa u Varšavi 2004. i 2005. godine. Gay aktivist iz Varšave kojega je pozvala da ispriča nešto o tim događajima govorio je samo o gay muškarcima, te ustvrdio da „u Poljskoj nema lezbijki.“
“To je duboko uzrujalo većinu publike, a ja sam požalila što nismo pozvale ženu. No tada sam shvatila da zapravo ne poznajem niti jednu lezbijku koja živi u Poljskoj! Sve su, poput mene, u Berlinu. I tako sam se bacila na istraživanje iz kojega je nastao podulji članak, koji sam planirala proširiti u knjigu. A onda smo u ožujku 2007. godine moja kamermanka Katrina Schaffer i ja započele sa snimanjem. Posjetile smo Poljsku nekoliko puta krajem 2008. godine; nakon toga snimljeni je materijal nekoliko mjeseci ostao netaknut, uglavnom zbog nedostatka novca, vremena i slično. Film je premijerno prikazan u svibnju 2011. godine u Berlinu.” sumira priču Magda, koja je rođena u Poljskoj, no već dugo živi u Njemačkoj. Kada se 1998. godine vratila u Varšavu, nakon samo godine dana vratila se ponovo u Berlin jer nije više mogla podnijeti tamošnju atmosferu. “Bila sam tužna i ljutita, narednih nekoliko godina nisam imala nikakvih kontakata s Poljskom. Na informativnoj večeri koju sam ranije spomenula upoznala sam nekoliko feministica-aktivistica koje su mi otkrile da se posljednjih godina mnogo toga promijenilo, no lezbijke i žene općenito i dalje su nevidljive u očima javnosti. Za mene je ovaj film način da javnosti poručim kako lezbijki u Poljskoj itekako ima!”
Da li je film ispunio tvoja početna očekivanja i pretpostavke?
U početku nije bilo ničega – ni scenarija, ni konkretne ideje za priču. Postojala je jedino moja potreba da snimim taj film. I tako je krenulo. Svašta mi se motalo po glavi, pa sam nastojala biti otvorena i spremna na sve. Tijekom godine i pol dana koliko je trajalo snimanje neke teme su otpale, neke koje se ispočetka nisu doimale tako bitnima dobile su na važnosti npr. ageizam. Na neki način, gotov film i meni je samoj bio iznenađenje.
Možeš li izdvojiti nešto što si naučila iz ovog iskustva, a misliš da će ti koristiti u daljnjem radu? Imaš li kakav savjet za druge filmašice i filmaše?
Naučila sam MNOGO toga! Film je gotovo u potpunosti solo projekt – iako je započeo kao suradnja između mene i kamermanke Katrine Schaffer, ubrzo nakon kraja snimanja ona se vratila kući u Ameriku i ja sam morala sama, uz naravno malu pomoć prijatelja, projekt privesti kraju. Prije rada na Yes, We Are, nisam imala nikakvog iskustva u radu na filmu, kao ni bilo kakve teorijske podloge koja bi mi eventualno mogla pomoći – doslovno sam krenula od nule. Sve sam morala naučiti: kako stvoriti dobru atmosferu za vrijeme interviewa, kako se montira, što je važno po pitanju dramaturgije i, ono najvažnije, kako izbaciti 70 sati snimljenog materijala bez plakanja! 🙂
Na čemu trenutno radiš?
Još uvijek me čeka mnogo posla vezanog uz ovaj projekt: prijavljivanje na festivale, dodavanje titlova, plus još neke sitne korekcije prije nego pustimo u distribuciju na DVD-u. Nadam se da ću uskoro moći početi razmišljati o novim projektima. Imam mnogo ideja, trenutno me najviše zaokuplja dokumentarac o povijesti planinarenja iz feminističke perspektive. No ovoga puta ću nastojati osigurati novčana i materijalna sredstva prije nego krenem sa snimanjem. To je još jedna vrijedna lekcija koju sam naučila iz ovog iskustva: novac je potreban i da biste napravili film bez budžeta! Uskoro se bacam na pisanje sinopsisa.
