Da (hrvatsku) djecu treba zaštiti od nepoćudnih pedera i lezbi sigurno ste čulie u svakoj javnoj raspravi o LGBTIQ roditeljstvu. Bilo da se radi o mogućnosti posvajanja ili umjetnoj oplodnji, praktički svaki razgovor započinje i završava utvrđivanjem je li homoseksualnost bolest ili, u lajt varijanti, radi li se o nekom novom hipsterskom zapadnjačkom trendu.
Dok ‘donosioci odluka’ promišljaju adekvatne preventivne mjere, djeca LGBT roditelja žive i odrastaju, a nitko ih ništa ne pita.
Upravo to je učinila australska redateljica Maya Newell. Budući da je i sama odrastala kao dijete dvije lezbijke, Newell je, kaže, osjećala potrebu da u debatu uključi one kojih se ovo pitanje prvenstveno tiče.
Gayby Baby stoga prati živote četvero djece: Gusa, Ebony, Matta i Grahama koji sretno odrastaju u svojim duginim obiteljima.
Ebony je dvanaestogodišnjakinja koja sa svoje dvije majke živi u gradu Parramatti. Odlučna u namjeri da postane slavna pjevačica, u svojoj sobi svaki dan pjeva i radi vježbe disanja. Cilj joj je upasti u prestižnu školu izvedbenih umjetnosti Newtown School of Performing Arts jer zna da će tako sigurno ostvariti svoje snove, ali isto tako vjeruje da će tamošnji profesori/ce i kolege/ice biti mnogo otvoreniji prema njezinoj životnoj situaciji.
Ebony
Gus živi s dvije majke i mlađom sestrom i opsjednut je ultra mačo borbama kečera, Matt propituje svoju vjeru u boga koji tvrdi da je njegova majka bolesna, a Graham se bori s domaćom zadaćom u kojoj treba ispričati svoju životnu priču.
Graham
Newell je višestruko naglasila da joj se, budući da se radi o škakljivoj temi, činilo da će film postići snažniji politički doseg ako odrasli ostanu po strani. Debata o istospolnim brakovima, kao i klasne i ideološke razlike među prikazanim obiteljima naziru se tek iz usputnih opaski roditelja i njihovih odgojnih metoda.
Newell je također istaknula da joj je temeljna motivacija bila ideja da će film poslužiti kao obrazovni alat učiteljima/icama koji su često nepripremljeni/e na pitanja koja djeca postavljaju (o) svojim suučenicima/ama te se u većini slučajeva ne znaju nositi sa zadirkivanjem i zlostavljanjem u razredu.
Matt
Najveća je vrijednost filma upravo to što stvari promatra pomalo voajeristički; kamera ne postavlja pitanja niti od protagonista/kinja zahtjeva da se politički opredijele, već suptilno zadire u njihovu svakodnevicu i intimne odnose i gledatelju/ici dozvoljava da sam/a donese svoj sud.
U mom slučaju, film je potvrdio činjenicu da frustracije proizlaze prije svega iz diskriminatorne okoline te da sreća djece ne ovisi o seksualnoj orijentaciji njihovih roditelja, već o ljubavi i okruženju koje im pružaju.