Objavljeno

Uspješne redateljice koje su debitirale u svojim četrdesetima

Claire Denis

Redateljice starije od četrdeset godina u filmskom su svijetu često zanemarene. Mnoge su se žene zato najprije morale etablirati u drugim područjima, da bi tek kasnije prešle na režiranje filmova.

Online filmski magazin Indiewire odabrao je niz cijenjenih redateljica koje su svoj prvi dugometražni film režirale nakon što su navršile 40 i tako dokazale da uspješnu karijeru nije nužno započeti u veoma mladim danima.

Francuskinja Claire Denis jedna je od najcjenjenijih redateljica art filmova danas, čiji je Beau Travail (1999) jedan od samo dva filma koji potpisuju žene, a koji su se našli u muškom društvu 100 najvećih filmova svih vremena u izboru filmskog časopisa Sight&Sound. Denis je debitirala dugometražnim filmom Chocolat (1988), koji je imao premijeru u Cannesu.


Tri trenutno najcjenjenije britanske redateljice napravile su svoj prvi film u četrdesetima. Andrea Arnold imala je uspješnu glumačku i televizijsku karijeru prije nego što je upisala studij na Američkom filmskom institutu. Njezin film Red Road (2006) premijerno je prikazan u Cannesu kada je Arnold imala 45 godina. Njezin drugi, po mnogima još uspješniji, film Fish Tank (2009) dobio je Nagradu žirija u Cannesu.

Joanna Hogg bila je televizijska redateljica sve dok u 48. godini nije režirala nagrađivani Unrelated (2007) u kojem je, kako je rekla, “imala slobodu napraviti sve ono što su mi rekli da ne smijem raditi na televiziji”. Clio Barnard, video umjetnica, svoj je prvi dugometražni film The Arbor (2010) napravila u svojoj 45. godini.


Australka Julia Leigh napisala je dva romana i završila doktorski studij prije nego što se okrenula režiji. Njezin prvi film Sleeping Beauty (2011) bio je u službenoj konkurenciji Cannesa kada je Leigh imala 40 godina. Isto toliko godina imale su i Lynn Shelton i Debra Granik kada su režirale svoje prve filmove. Shelton je debitirala filmom We Go Way Back (2006), nakon kojeg su uslijedili Humpday (2009), Your Sister’s Sister (2011) i Touchy Feely (2013). Prvi film Debre Granik bio je Down to the Bone (2004), dok je idući, Winter’s Bone (2010), dobio velike pohvale kritike te četiri nominacije za Oscara.

Indijsko-kanadska redateljica Deepa Mehta režirala je dječje filmove i dokumentarce prije nego što je napravila svoj prvi dugometražni film. Najpoznatija je po trilogiji Fire (1996), Earth (1998) i Water (2005), od kojih je posljednji bio nominiran i za Oscara.


Nekoliko redateljica koje su debitirale u četrdesetima dobile su ponudu da režiraju visokobudžetne projekte.  Tako je već etablirana video umjetnica Sam Taylor-Johnson, koja je debitirala filmom Nowhere Boy (2009), nedavno izabrana da režira adaptaciju kontroverznog romana Pedeset nijansi sive.

Catherine Hardwicke, dotadašnja scenografkinja, izabrana je da režira prvi film iz trilogije Sumrak, a dotadašnja kazališna redateljica Phyllida Lloyd režirala je filmsku adaptaciju popularnog mjuzikla Mamma Mia (2008). Amerikanka Julie Taymor također je bila kazališna redateljica prije nego što je debitirala filmom Titus (1999), a nakon toga režirala je i film Frida (2002) koji je dobio šest nominacija za Oscara.

Najekstremniji primjer u ovom nizu svakako je američka spisateljica i pjesnikinja Maya Angelou, prva crnkinja koja je napisala scenarij za dugometražni film. Riječ je o filmu Georgia Georgia (1972), a Angelou je bila isključena iz daljnjeg procesa produkcije filma. No zato je u svojoj 70. godini napravila redateljski debi filmom Down in the Delta (1998).

Izvor: Indiewire /// Prevela i prilagodila: Vanja Veršić


Povezano