Povijest ima tendenciju žene nazivati muzama njihovih partnera te na taj način često zaboravlja žene koja se nalaze iza te etikete. Ove žene bile su inspiracija za nebrojena umjetnička djela no i same su pomicale granice koje su postavili njihovi suvremenici te tako stvorile vlastiti kreativni izričaj, zaslužile poštovanje i stekle brojnu publiku.
Prisjetimo se Dore Maar, jedne od najpoznatijih muza u povijest umjetnosti, koja je bila mnogo više od Picassove Žene koja plače. Dora Maar bila je glasovita fotografkinja čiji je rad, Pere Ubu, ikona nadrealizma te je imao počasno mjesto na London’s International Surrealist Exhibition 1936.
Najbitnije za spomenuti je da su ove žene već bile etablirane umjetnice prije nego su upoznale svoje partnere tako da se, svodeći ih isključivo na status muze potkopava njihov rad kao pionirki u svojim područjima djelovanja kojima su se suprotstavljale patrijarhalnoj ideologiji. Predstavljamo vam pet umjetnica koje su odbijale živjeti u sjeni muškaraca.
LEONORA CARRINGTON
Autoportret (The Inn of the Dawn Horse)
Slikarica i pjesnikinja Carrington bila je partnerica i muza njemačkog umjetnika Maxa Ernsta no uz to, imala je i samostalnu karijeru. Kad je upitana o kategorizaciji žena muzama umjetnika među nadrealistima, odgovorila je: „Ma to je sranje!“.
Tijekom svoje veze s Ernstom, smatrala ga je svojom muzom jednako koliko je i on nju smatrao svojom. Djelom Portret Maxa Ernsta vratila je svoj identitet te izokrenula konvencionalno viđenje muza u svoju korist.
ALICE RAHON
Balada za Fridu Kahlo
Moguće je naći mnogo sličnosti između francusko-meksičke umjetnice i pjesnikinje Alice Rahon i Fride Khalo. Kao i Khalo, Rahon je bila oženjena s poznatim umjetnikom, Wolfgangom Paalenom te su obje bile u istospolnim vezama. Iako zbog seksualnih veza sa ženama (putovala je u Meksiko s Valentine Penrose, prvom suprogom britanskog nadrealista Rolanda Penrosa, koja se kasnije udala za Lee Millera) njezinu umjetnost nazivaju queer, možemo ju umjesto toga smatrati slobodnom i sirovom, punom intenzivnih emocija nastalih ljubavlju nevezanom uz određeni spol.
Naglašavala je da žene mogu naći inspiraciju u osobi istog spola bez podčinjavanja te osobe. Njezina najpoznatija pjesma Sabler couché savršen je primjer refleksije i želje – autobigrafska crtica o zarobljenosti u braku. Dala je muzi glas te nam omogućila da čujemo slobodu njezinih riječi.
LOLA ALVAREZ BRAVO
San siromašnih
Alvarez Bravo bila je učiteljica i fotografkinja koja je odbijala pomiriti se s time da bude u sjeni svog supruga Manuela Alvarez Brava koji ju je naučio kako da mu pomogne u studiju no pokazao veliko nezadovoljstvo kada je iskazala interes za samostalno bavljenje fotografijom. Njezina upornost rezultirala je statusom jedne od najproslavljenijih meksičkih fotografkinja te veoma bitnom umjetnicom meksičke postrevolucionarne obnove.
Bravo je bila zainteresirana za ljude i njihove živote. Lutala je meksičkim ulicama, u vrijeme kada su se one smatrale nesigurnima za žene, kako bi pronašla inspiraciju. Tajila je taj dio svog života od supruga te stvorila vlastiti krug pisaca, umjetnika i intelektualaca s kojima se družila, a nakon rastave, fotografiranje je postalo glavni izvor njezine zarade. Bila je voditeljica Meksičkog nacionalnog muzeja likovnih umjetnosti te je 1951. godine otvorila galeriju koja je prva u Mexico City-ju izlagala djela Fride Khalo.
BEATRICE WOOD
Iako je najpoznatija po tome što se bavila lončarstvom, život Beatrice Wood detaljno je opisan u njezinoj autobiografiji iz 1985. godine, I Shock Myself. U njoj, opisana je talentirana, smjela žena koja nije bez razloga dobila nadimak Majka Dadaizma.
Rođena Njujorčanka pobunila se protiv strogih majčinih planova i odselila u Pariz gdje se bavila kazalištom, pohađala predavanja u Comédie-Française te djelila pozornicu sa Sarahom Bernhardt. Nevoljko se vraća u New York nakon rata, postaje dijelom French Repertory Company te upoznaje Marcela Duchampa. Duchamp ju upoznaje s grupom dadaista, uključujući Waltera i Louse Arensberg, Man Ray i Pierre Roche. Sa Rochem i Duchampom osnovala je The Blind Man (1917), jedan od prvih dadaističkih časopisa u SAD-u, te je nastao ljubavni trokut koji je kasnije nazivala amour à trois.
DOROTHEA TANNING
Hôtel du Pavot, Chambre 202 (Poppy Hotel, Room 202)
Paula Lumbard, koja je napisala rad Dorothea Tanning: On the Threshold to a Darker Place izdan 1981. godine u Woman’s Art Journal, navodi: „Dorothea Tanning besramno pokazuje drugu stranu majčinstva, spolne zrelost, zlostavljanja djece…pažljivo razmiče krhotine unutar svog nesvjesnog dijela, popisuje djeliće sjećanja, fantazije i proročanstava te ih potom prikazuje na slikama koje su iznimno lijepe“.
Njezin prvi susret s nadrealizmom bio je 1937. godine na izložbi Fantastic Art, Dada, Surrealism održanoj u MoMI, u New Yorku te naredne dvije godine provodi u korespondenciji s umjetnicima koji djeluju na području Pariza. Nedugo nakon njezine prve izložbe u u galeriji Julien Levy’s u New York, 1941. godine, upoznala je Max Ernsta na jednom od sastanaka pionira nadrealizma. Iako nije tečno govorila francuski, stvorila je vlastiti pogled na nadrealistički pokret.
Rečeno je da: „Tanningini šokantni i odvažni prikazi seksualno agresivnih žena na vrhuncu spolne zrelosti neizbježno pozivaju na usporedbu s umjetnošću Balthusa i Hansa Bellmera, iako njihov rad prikazuje seksualnost iz muške perspektive. Jedino što djevojke koje prikazuje Tanning žele jest ispuniti svoje specifične erotske potrebe. Svoj rad, inspiriran vlastitom seksualnošću, iskreno i bez ustručavanja, ponosno i brutalno izlaže na neugodu i/ili fascinaciju onoga koji promatra“. Da, Tanningin rad prilično je slikovit – povremeno šokantan – ali ljepota njezinog rada je neupitna.
Izvor: Dazed
