Francuska fotografkinja Bénédicte Desrus provela je šest godina dokumentirajući život u Casa Xochiquetzal, domu (većinom) umirovljenih seksualnih radnica u Mexico Cityju. Rezultat je knjiga Las Amorosas Más Bravas(The Toughest Lovers) koju je napravila u suradnji s novinarkom Celiom Gómez Ramos.
Bénédicte je godinama gradila odnos sa stanarkama kuće. Saznala je za Casa Xochiquetzal kad je za jedan ženski časopis radila portret Carmen Munoz, umirovljene seksualne radnice koja je otvorila prihvatilište 2006. godine. Fascinirana skloništem, htjela je bolje upoznati 26 žena koje su tada tamo živjele. Odnose s njima gradila je oprezno i polako: “Zaista morate živjeti s njima jer će vam prvo reći jednu priču, sutradan drugu, a sljedeći dan reći će vam istinu,” kaže Bénédicte. “Vole pričati, ali nisu otvorene. Trebate povjerenje, a za to morate provesti vrijeme s njima”.
Kako bi izgradila odnos s njima, koristila je humor i znatiželju. Fotografirala je samo žene koje su joj dale dopuštenje i donosila im fotografije, koje su često poticale druge žene da se pridruže.
Stvoriti Casa Xochiquetzal nije bilo lako. Carmen Munoz trebalo je 20 godina da uvjeri vladu da otvori sklonište. Gradske vlasti su joj 2006. dodijelile zgradu i sredstva potrebna za zdravstvenu zaštitu, sklonište i hranu koje su stanarke dobivale u zamjenu za sudjelovanje u održavanju kuće. Više od 250 žena od 55 do 86 godina primilo je pomoć od otvorenja skloništa.
Jedan od najvećih problema s kojima su se žene suočile bio je naučiti kako da žive jedna uz drugu. “Teritorijalne su”, kaže Bénédicte, “čak i kad su se poznavale od prije, nadmetale su se za klijente, a sada moraju živjeti zajedno pa to nije lako.”
Knjiga, kroz fotografije i priče nastale intervjuiranjem žena koje žive u kući, prikazuje svakodnevni život žena koje teže ostarjeti sretno, s izgrađenim samopoštovanjem. Knjiga portretira mudrost stečenu na ulici, njihove osjećaje, ustrajnost i njihove nesreće, i prikazuje prvi projekt takve vrste u Latinskoj Americi. Slate…
Canela, psa u posjeti vodi u šetnju. Došla je raditi u Mexico City iz Oaxace u vrlo mladoj dobi. Danas je dobro poznata i cijenjena u četvrti. U dobi 72 godine, pati od Downovog sindroma i raznih drugih bolesti. Od svih žena u kući jedina nije imala djecu.
Juana, stanarka Case Xochiquetzal, tušira se u skloništu 2013. godine.
Norma se odmara u svojoj sobi 2013. godine. Iako se rado sjeća svog djetinjstva, kada je imala 9 godina zlostavljao ju je bratov prijatelj i napao svećenik. Nedugo zatim, odlučila je naći posao kao konobarica u red-light četvrtima. Voljela je izbliza gledati plesačice. Vesela je, ekstrovertirana žena koja zna gotovo svačije “prljavštine”.
