Prošlog je tjedna aktualna inkarnacija Swansa, nakon niza hrvatskih gostovanja u posljednjih nekoliko godina, posljednji put posjetila Zagreb u sklopu oproštajne turneje. Dok su nekei željno iščekivalei svjedočenje još jednom pokušaju Michaela Gire i ekipe da rastegnu rock formu do neprepoznatljivosti, a drugi se premišljali treba li im to u životu ili imaju pametnijeg posla tih cca šest sati u srijedu navečer, za treće je prevagnula predgrupa – možda ne po prvi put.
Od donekle nježnijih pratioca s ranih povratničkih turneja, poput sjajnog gitarista Jamesa Blackshawa, preko omiljenih, odnosno omraženih, queer ikona Xiu Xiu, Swans su u odabiru predgrupa laganim korakom stigli do impresivnog niza najzanimljivijih suvremenih glazbenica kao što su Pharmakon, Jenny Hval i – ovog puta – Anna von Hausswolff. Ono što nažalost vrijedi za sve tri, ne brojimo li podjednako čestu gošću Swansa na turnejama Carlu Bozulich, jest to da ih vjerojatno ne bismo vidjelei u Zagrebu da ih nije angažirao neki od velikih bendova. Takva prilika nerijetko ispada nezahvalna, no u slučaju izraženo maskulinog benda igra i specifičnu dvojaku ulogu: izuzev mogućnosti publike da doživi dodatno iskustvo na kakvo možda nije računala pri planiranju odlaska na koncert Swansa, uvjetno rečeno feminini odabiri ujedno provociraju stanoviti dio publike da istakne vlastite (uglavnom neopravdane) predrasude.
Michael Gira je mnogo stvari (da ne parafraziramo nedoumicu Le Tigre o Cassavettesu, he-he), ali mora mu se priznati ne samo dobar ukus nego i recentna promućurnost u odabiru umjetnica čije vrijeme tek dolazi. Kao glazbenica bliža mračnoj atmosferi i sporo-gradećem zvuku ‘novih’ Swansa, čini se da Anna von Hausswolff nije izazvala zabezeknute reakcije kakve je prije koju godinu potaknuo također intenzivan, ali suštinski drugačiji nastup harsh nojzerice Pharmakon koja bi se možda prije dopala fanovima Swansa iz ranih ‘80-ih. Na početku koncerta Anne von Hausswolff, doduše, malo je što upućivalo na izraženost dodirnih točaka s headlinerima. Usna harmonika, vokal i nježna melodija djelovale su možda čak i pomalo zbunjujuće – ako će ovako zvučati cijeli nastup, što će joj dva prateća glazbenika s gomilom opreme? Osim ako…
Osim ako je to, naravno, samo uvod u ono što će uslijediti ali i naznaka karaktera izvedbe koja se polako gradi od dobroćudnog iako mračnjikavog folka sve do mahnitog hibrida metala i techna. Tročlana live postava, koja zvuči kao da je barem duplo brojnija, umješno barata dinamikom i tempom pružajući pjesmama dovoljno vremena da se odmotaju do vrhunca, te prelazeći iz lagane melankolije u sugestivnu buku bez naglih trzaja. Zvučna se slika savršeno logično razvija od akustičnih elemenata preko “Sunn O)))-vskih” frekvencija od kojih podrtava tlo koncertnog prostora pa sve do davanja prostora elektroničkim zvukovima u tranzičnoj završnici. Sama Anna von Hausswolff pak sjajno kontrolira vlastiti iznimno snažni vokal, s kojim se niti u jednom trenutku ne razmeće onako kako to znaju činiti kolegice i kolege sa sličnim moćima.
Isto kao što početak nastupa nije odmah odao njegov puni intenzitet, tako ni studijske snimke autorice nisu nužno obećavale ovako sjajan nastup. Posebice se to odnosi na njene rane albume koji na prvi dojam djeluju bliži stvaralaštvu izvođačica poput Tori Amos; tek vrlo dobri The Miraculous iz 2015. daje naslutiti snažan potencijal izvedbe uživo. Ono što von Hausswolff pružila u Tvornici bilo je, međutim, mnogo više od zadovoljavajuće realizacije tog potencijala. I bez spektakularnih orgulja korištenih na tom albumu, live nastup je paradoskalno imao još moćniji učinak, ostavljajući u konačnici sasvim drugačiji dojam od glazbe s albuma. Priča se da von Hausswolff sljedeće godine izdaje novi album – sudeći prema koncertu, vrlo je izvjesno da će joj to biti najbolji do sada.
Očekivano najslabija točka ovog koncertnog maratona bio je nastup osječkog benda Dalstroy, podmuklo uguran u Mali pogon u pauzi potrebnoj Swansima da pripreme nastup u Velikom pogonu. Osim što je dobrom dijelu posjetitelja/ica upropastila ‘puš pauzu’, ova je nepromišljena odluka zakinula publiku opijenu nastupom Anne von Hausswolff za priliku da se opusti i u miru prokomentira (ili kontemplira) upravo proživljeno pozitivno iscprljujuće iskustvo. Nastup predvidljivih noise/post-rockera koji si laskaju eksperimentalnom oznakom protekao je uglavnom nezapaženo, u konačnici i njima uskrativši priliku da se predstave široj publici u pogodnijim okolnostima.
A onda su tu i uvažena gospoda headlineri, ti veliki, monolitni Swansi koji su stekli onaj neobični status nekritički općeprihvaćenog benda. (Naravno, osim kod publike koja ih “jednostavno ne razumije”.) Budući smo ih u posljednjih nekoliko godina imalei priliku gledati uživo više puta negoli neke lokalne bendove, nije bilo previše mjesta za iznenađenja ili neka nova očekivanja – jedino što se može dogoditi jest da koncert bude duži ili kraći, glasniji ili tiši, koncizniji ili rastegnutiji u odnosu na neki od prošlih puta.
Ukratko, bilo je tako da su nekoliko pjesama rastegnuli na gotovo puna tri sata, ovog puta zaista do iznemoglosti i potpune iscrpljenosti već pomalo raspršene publike koja bi do kraja vjerojatno molila za milost da posljednja stvar nije bila dinamična (smijem li reći – plesna!) ‘The Glowing Man’. Dobar dio koncerta Michael Gira je proveo mašući rukama kao da dirigira, ili kako je kolegica primijetila – kao da bere grožđe, iako ja sam više pomislila na nježnu masažu (huh, priorieti?), obraćajući se u jednom trenutku odlutalom kolegi agresivnim uzvikom “Watch me!”.
Zajedno s još jednim zagrebačkim nastupom Swansa koji je bio tek malo drugačiji od prethodnih, nametnula su se i neka svaki put aktualna pitanja, odnosno razmišljanja. Repetitivnost i monotonost ne garantiraju nužno doživljaj transa, isto kao što glasnoća sama ne uvjetuje intenzitet koncerta. Michael Gira i društvo nesumnjivo su svjesni ovoga, ali čini se da je ovakav koncept nastupa – iako više-manje uspijeva u namjeri da bude tranzičan i intenzivan – s vremenom postao sam sebi svrhom. Na kraju uglavnom ostaje dojam da je oproštaj od ovog izdanja dugotrajnog glazbenog projekta bio dobra odluka, također, da je zbilja lijepo od Swansa što su nam pružili priliku da svjedočimo nastupu sile u nastanku kao što je fenomenalna Anna von Hausswolff.
