Osim što nastavlja prodor u mainstream pop koji su Tegan & Sara započele prethodnikom Heartthrob, za novi bi se album Love You to Death moglo reći da isto tako označava i svojevrsni glazbeni ‘izlazak i ormara’ sestara Quin.
Daleko od toga da su se simpatične blizanke do sada skrivale, no čini se da se otvorenost iz sfere intervjua sve više pretače u pjesme, paralelno s porastom popularnosti. Ipak imaju pozadinsku priču iz PR-ovskog sna i zapravo je čudno da nisu ranije ušle u Top 40 ekipu – za to je valjda ipak bila potrebna tranzicija iz indie-folk emačica u ušminkane synth-pop zvijezde za velike pozornice, i tu se negdje vjerojatno krije razlog za to što su tek na Love You to Death protagonistice (i antagonistice, lol) pjesama bez ustezanja dobile jasno iskazane rodne odrednice. Njihova prijašnja neodređenost vjerojatno se ne treba pripisivati sramežljivosti autorica koliko impotenciji indie izričaja i njegovom općem favoriziranju mladenačko-patničkog narativa o nesposobnosti izražavanja osjećaja.
U takvom kontekstu, privatni je život sestara Quin funkcionirao kao ključ čitanja njihovog rada, za razliku od poistovjećivanja s općom adolescentskom izgubljenošću niza američkih indie-folk autora/ica ili pak vječno natuknutom (homo)seksualnošću stanovitih britanskih prethodnika iz ‘80-ih. Mainstream pop, međutim, ne trpi pretjerano suptilni pristup, stoga je bio red da se himnični refreni poprate odgovarajućim neuvijenim iskazima emocija. Tu, nažalost, odmah dolazimo do ključnog problema kako novog albuma Tegan & Sara, tako i njihovog kompletnog stvaralaštva, no krenimo po redu.
Vodeći singl ‘Boyfriend’, ujedno i najbolja stvar na Love You to Death, odmah je najavio novi samouvjereni stav sestara Quin, ali i pružio lažnu nadu bombastičnog lezbijskog pop albuma. Vrlo jednostavna i zarazna pjesma o vezi s djevojkom neodlučnom oko vlastite orijentacije rimuje “boyfriend” s “friend” – ili iz potpunog nedostatka inspiracije ili u svrhu poigravanja nejasnoćom granice među tim pojmovima, ipak prihvaćajući njihovu uvriježenu odvojenost. Sara Quin u intervjuima iz nejasnih se motiva odlučuje ograditi od sadržaja predstavljajući liričke odabire kao eksperiment koji je trebao ispitati mogućnost straight ljudi da se poistovjete s pjesmom. Željena poruka poopćavanja tipičnog lezbijskog/gej iskustva u svrhu normalizacije tako se gubi u promašenoj implikaciji da se ljubitelji/ce glazbe poistovjećuju s pop pjesmama isključivo na temelju rodnih odrednica u tekstu.
‘BWU’ na slično poletan i zabavan način pjeva o izostanku osobne želje za izborenim pravom na brak, no u oba slučaja korištenje popularnih lezbijskih i gej tropa (onih ormaruše, gej braka…) u konačnici ne djeluje kao puno više od igranja na niske strasti LGBT populacije i kapitaliziranja na istom. Također, unatoč nadahnuću iz stvarnog života, konfensionalni ton ovih i nekolicine drugih pjesama ostaje suviše generaliziran i/ili nedorečen da bi ostavio snažan osobni dojam, a Tegan & Sara nažalost ne posjeduju ni posebnu vokalnu moć koja bi mogla izgurati u suštini prosječne pjesme.
Formulaična struktura ponavlja se gotovo u svakoj pjesmi, postavke sintisajzera praktički su identične na cijelom albumu ali i istovjetne onima u mnogim drugim hitovim aktualnih pop zvijezda, a tek pokoja stvar zove na stiskanje repeata na kojem ostaje u glavi slušatelja/ice izazivajući dugoročnu zarazu. Umjesto pokušaja realizacije “all killer no filler” ideala, za većinu pjesama ovdje prije bi se moglo reći da imaju potencijal ‘B-strane’. Slično kao u slučaju Chvrches i sličnih precijenjenih kvazi-indie miljenica, sve što Love You to Death nudi derivativni je synth pop cijepljen protiv bilo kakvih novih ideja ili snažnog autorskog pečata.
‘Reinventanje’ po uzoru na švedsku pop miljenicu Robyn i još neke uzore započeto na Heartthrob ovdje je još izraženije ali i uglancanije. U prijevodu, ne preostaje ništa što može prikriti eventualne instrumentalne i stihovne nedostatke ili nemaštovita rješenja, niti to da sestre Quin ipak nisu niti blizu pop majstorstvu autora/ica kojie su nadahnulie njihovu transformaciju. Kada poletni synth pop album od deset pjesama i tek pola sata trajanja djeluje iscrpljujuće, onda nešto vjerojatno nije napravljeno kako treba.
Lišen šlampavog indie šarma i privida iskrenosti, novi je zvuk sestara Quin prijelazom u mainstream vode samo razotkrio njihovu ionako slabašnu vještinu pisanja pjesama. Ne trebamo ići toliko daleko i zanemariti činjenicu da povremeno znaju ‘ubosti’ sasvim solidan hit, no Tegan & Sara jednostavno nikada nisu bile prvoklasne autorice – isto kao što nisu mogle dosegnuti jednu Ani DiFranco, u novoodabranoj formi ne mogu konkurirati starim i novim prvakinjama žanra poput Robyn i Carly Rae Jepsen. Prošlogodišnji EMOTION posljednje navedene postavio je ljestvicu ispod koje se Love You to Death nalazi barem za klasu-dvije. Za razliku od nesretne Cary Rae prerano otpisane kao one-hit wonder, Tegan & Sara imaju publiku vjernu kao biračko tijelo HDZ-a pa ako ništa drugo, ne moraju strahovati od komercijalnog debakla.
Uz jedva nekoliko solidnih momenata i uglavnom nenametljivim ostatkom, Love You to Death u najboljem je slučaju sasvim prosječan pop album koji može vrlo dobro poslužiti kao zabavna auditivna pozadina za ljeto. (Barem dok vam se ne učini da je posljednih 10 pjesama zvučalo isto.) Ne čini se da Tegan & Sara imaju potencijal za mnogo više od toga, no preostaje nadati se da će barem osvježeni način pristupa osobnoj tematici u narednom periodu uroditi nečim zanimljivijim od generičkog podilaženja postojećoj mainstream synth pop formi.
