Kada se govori o Tajči Čekadi, teško je uopće izdvojiti jedno područje umjetnosti o kojem bi se moglo posebno govoriti. Ova se multimedijalna umjetnica iz Rijeke već više od deset godina uspješno bavi modnim dizajnom, kostimografijom, performansom i fotografijom. U svojim kreacijama Tajči redovito propituje klasičan koncept odjevnog predmeta, a njezini (nerijetko kontroverzni) performansi kroz istovremeno morbidne i zaigrane motive kritički sagledavaju široku problematiku, od ekologije i prava životinja do nekih temeljnih ljudskih prava, poput slobode govora.
Povodom njene izložbe u zagrebačkoj Galeriji VN i performansa koji će u suradnji s Vlastom Delimar danas u podne biti izveden u Muzeju suvremene umjetnosti, s Tajči smo popričali o modi, životinjama, ali i obračunavanju s kritičarima i cenzorima.
Već si dugo prisutna na našoj umjetničkoj sceni. Što se promijenilo od trenutka kad si počela stvarati do danas?
Početak moga profesionalnog umjetničkog djelovanja vezan je uz 2003. godinu i umjetničku grupaciju okupljenu oko M.M.C.-a d.o.o. ili „poduzeća u kulturi“ kako ga označavaju povjesničari umjetnosti, a time i prostora riječkog Kluba Palach kojeg je M.M.C. u tom razdoblju vodio. Polje mog tadašnjeg interesa uglavnom je bio avangardni dizajn; izrađivala sam mnogobrojne kolekcije uvijek ih predstavljajući na, mogu slobodno reći, nekonvencionalne načine.
Nazivi nekih od tih kolekcija su: Dagnje, Diplomatske oprave za pregovore među vrstama, Metalna pička, Posmrtna odjela i urne… Samo predstavljanje kolekcija kroz revije koje su scenografski i izvedbeno imale mnogobrojnih dodirnih točaka sa suvremenim performansom, veže se uz početak mog bavljenja performansom kao formom u kojoj i danas kostimografija igra značajnu ulogu.
Potreba za dokumentacijom radova dovela me prije nekih pet, šest godina, u dodir s fotografijom koja je vrlo brzo prerasla u ozbiljnije bavljenje tim meni fascinantnim medijem. Trenutno me kao forma najviše privlači upravo video-performans, stoga sam u novije vrijeme zaokupljena povećanjem svojih vještina na polju video obrade.
Želim posebno naglasiti da pod video-performansom ne smatram dokumentaciju izvedenih performansa jer su isti snimani bez publike, tijekom izvedbe performansa, nikad u kontinuitetu, a željeni smisao dobivaju kroz naknadnu intervenciju: montažu, autorsku glazbu, fotografiju ...
Moja posljednja samostalna izložba u Galeriji VN u Zagrebu pod nazivom Pet video-performansa bila je selekcija upravo takvih radova.
Tvoj performans Post Mortem High Fashion, u kojem si prošle godine trebala prodefilirati centrom Zagreba nošena u mrtvačkom kovčegu, zabranjen je od strane gradskog ureda za prostorno uređenje. Kako su vlasti na kraju obrazložili svoju odluku, i što takva vrsta cenzure govori o trenutnom stanju izvedbene umjetnosti u Hrvatskoj?
Obrazloženje zabrane nisam nikada dobila. Sam zahtjev gradskoj upravi Grada Zagreba za održavanjem ovog performansa predao je organizator Subversive festivala, odnosno manifestacije Vizualni studij danas: moć slike. Dobili su negativni odgovor dan uoči predviđene izvedbe, bez ikakvog objašnjenja. Zanimljivo je da se je isti dan u Zagrebu postavljala spomen ploča Tomislavu Gotovcu aka Antoniu Laueru u znak sjećanja na njegov performans Zagreb, volim te! , uz prisustvo gradonačelnika Bandića i cijele svite.
Nakon što sam doznala da performans neću moći izvesti, odlučila sam se kao odgovor, ali i u znak sjećanja na Toma izvesti jedan drugi, mogu reći ad-hoc performans, pod nazivom Zagrebe i ja te volim!. Performans se sastojao od ispisivanja rečenice „Zagrebe i ja te volim! 1981.-2013.“ na poleđini plakata Subversive festivala i na njegovo spremanje u mali mrtvački kovčeg. Izveden je u ZKM-u u prisutnosti organizatora, sudionika manifestacije i ostalih gostiju.
Post Mortem High Fashion
Cenzurirao te i zagrebački etnografski muzej, koji je odbio prikazati tvoju video-instalaciju Veprica/Vepar /Veprovina ocijenivši ga „prebrutalnim” za publiku. Smatraš li možda da u Rijeci imaš više slobode nego u Zagrebu?
Sloboda je jedna, kako u životu tako i u umjetničkom djelovanju. Za mene nema više ili manje slobode, niti je slobodu moguće samo tako ograničiti na neki prostor. Odgovor na to pitanje je: Nema slobode u Rijeci jer je nema ni u Zagrebu i obratno.
Tekst za scenarij performansa Što je to performans i što ti performeri zapravo rade? preuzet je sa portala forum.hr u kojem 21 osoba ismijava performans i pokušava dokučiti njegovo značenje. Kako si se odlučila na to da uzvratiš udarac, i misliš li da je Što je to performans i što ti performeri zapravo rade? uspio objasniti dotičnima što je to performans?
Što se tiče „uzvraćanja udarca“ moram odmah reći da mi to nije bila niti namjera niti cilj. Te riječi su izvučene iz naslova teksta, odnosno najave performansa koja je izišla dan prije same izvedbe u jednom našem dnevniku. Također mi nije bila namjera da forumaši shvate što je to performans niti da ga prihvate kao ravnopravnu ili bilo kakvu umjetničku formu. Uostalom, poštujem svačije mišljenje pa tako i njihovo.
S tim performansom sam htjela pretvoriti njihovu negaciju performansa kao umjetničke forme isključivo i samo u performativni čin. Krenula sam iz pretpostavke da je njihovo mišljenje o performansu mišljenje velikog broja ljudi svugdje, ne samo kod nas. Performans je izveden u javnom prostoru, u centru grada Rijeke, gdje se tokom izvedbe našlo i dosta slučajnih prolaznika od kojih većina, sigurna sam, dijeli mišljenje forumaša.
Forumaši su imali priliku pogledati izvedbu jer sam se i ja priključila na forum, dva dana nakon izvedbe, i to svojim imenom i prezimenom. Moj prvi post je bio objava snimke izvedenog performansa.
Ovim performansom sam htjela sve potaknuti na razmišljanje i pokazati im što se događa kada njihov negacijski stav iz pozadine dođe u prvi plan. Vjerujem da veliki dio negodovanja i neprihvaćanja performansa kao i samih performera dolazi iz neznanja i iz lijenosti. Bilo bi korektno da se prije samog ataka možda nešto i pročita o određenoj izvedbi, a da se tek onda sudi. No, ni umjetnici ne bi trebali pobjeći od odgovornosti. Svašta se danas svrstava pod performans, što je jedan od razloga zašto većina ima ovakav stav. Jako mi je drago da je baš ovaj performans privukao tako veliku pažnju.
Često se u svojim izjavama ograđuješ od mode, modnih trendova, pa i etikete „modne dizajnerice“. Međutim, tvoje stvaralaštvo se i dalje prezentira u kolekcijama , na revijama, a u konačnici i na ljudima u ulozi odjevnog predmeta. Što je to u tvojim kreacijama što čini distinkciju između modnog predmeta i umjetnine?
Volim šivati, crtati, dizajnirati, smišljati i izrađivati odjevne predmete. Ne volim trendove i ne volim pomodne stvari. Ako govorimo o odjevnom predmetu kao umjetnini, već smo daleko od modne odjeće, a time i od konvencionalnih materijala potrebnih za njenu izradu. Velik broj mojih kreacija izrađen je od prirodnih materijala ili materijala koji se inače rijetko ili nikako koriste u dizajnu odjevnih predmeta- kamenja, zubi, pašte, morske trave, ljuštura školjki, metala .... Većinom ih koristim u izradi mozaika lijepeći ih na čvrste krojne konstrukcije koje često mijenjaju formu ljudskog tijela novonastalim ekstremitetima i sličnim aplikacijama.
Tako dobivene kreacije mogli bi zvati nosivim skulpturama. Neke od njih sam izrađivala mjesecima, pincetom lijepeći razne sitne predmete jedne uz druge. Distinkcija između modnog odjevnog predmeta i umjetnine leži u tom smislu ponajprije u procesu rada.
The Picnic
Što je to anti-trend?
Ne biti pobornik trenda ne znači nužno pripadati anti-trend trendu. Danas je u svijetu veoma jak trend suprotstavljanja potrošačkoj groznici i modnim diktatima. Trend u kojem se traži da kreativnost i originalnost u društvenom životu budu glavna obilježja. Socijalni i politički angažman koji traži ravnopravnost svih. No, kad malo zagrebemo ispod površine, vidjet ćemo da isti mehanizmi pokreću obje suprotstavljene strane. Svaki otpor nužno stvara reakciju i onda to ide lančano. Anti-trend postaje trend, taj isti današnji trend postaje anti-trend i tako uvijek isto kroz cijelu povijest.
Zec u F to H, puž u The Picnic, kukac u Bug… tema metamorfoze se često provlači kroz tvoje performanse. Zašto baš životinje?
Fascinacija životinjama, druženje s različitim vrstama životinja i duboko poštovanje koje imam prema njima su nešto što oduvijek nosim u sebi. U video performansu The Picnic oblačenjem vepra u haljinu, dok istodobno sebe pretvaram u puža, pokušavam izjednačiti životinju i čovjeka. U F to H (female to hare) se pak radi o mojoj transformaciji u najdražu mi vrstu, zeca.
Zastrašujuće je koliko je čovjek zastranio u svojim pokušajima odvajanja sebe od onog što on u stvari jeste, životinja. Ako danas nekome kažete da je životinja većina ljudi će to smatrati velikom uvredom. Smatram da je velika ljudska greška to što se čovjeka uvijek stavlja u središte svega, dok se ostale stanovnike našeg planeta tretira samo kao predmete koji su tu da mu služe.
Krajnje je vrijeme je da se prirodna prava vrate svima, da čovjek shvati da nije važniji od puha, karanfila, vepra ili psa. Za početak predlažem onima koji brane svoju krvožednost prema životinjama i koji ih, dok ih jedu, nazivaju hamburgerom, šniclom ili mortadelom (umirujući na taj način svoju savjest), da im barem do trenutka smrti osiguraju pravo na slobodu, sunce, kretanje, zrak i hranu koja je njima primjerena. Svaki se život mora jednako poštivati.
Naslov tvog intervjua za cunterview. net iz 2007. glasi „Nitko da popizdi i sve okrene na glavu“. Nadaš li se još da će do toga nekad ipak doći?
Kako izgleda i neće baš, ali uvijek je bolje imati neku nadu, jel?
