Sve je počelo već prve večeri nakon selidbe. Taman sam u stan unijela posljednju kutiju kadli se na vratima čuo glasan kucanj. Pogledala sam kroz špijunku, a u mene su zurile špekulaste oči nepoznate gospođe sa sijedom kosom. „Dobra večer, susjeda”, upotrijebila je glas kakav ljudi koriste onda kada se žele umiliti bankovnim službenicima ili prekoriti djecu zbog toga što su prije večere pojela previše slatkiša, „dobro došla u našu zgradu.” Nasmiješila se i pružila mi paket podložaka za namještaj u ruke, objasnivši mi da su je prošli stanari neprekidnim povlačenjem stolaca po kuhinji u potpunosti izludjeli. Nisam stigla reći ni da mi je žao, a ona je već stajala nasred hodnika i navirivala se u moju spavaću sobu. Čavrljale smo još koju minutu, a potom sam joj uljudno zahvalila na dobrodošlici i obećala joj da ću odmah oblijepiti stolce, spremna dokazati joj kako ja definitivno nisam jedna od onih zloglasnih stanara od kojih je dobila čir na želucu.
Stan u koji sam se upravo uselila nalazio se na prvom katu sive dvokatnice visokog prizemlja, nekoć velebne gradske vile skrivene u hladu smreke, koja se pod teretom smoga i vremena preobrazila u bezdušnu zgradurinu s bijelim PVC prozorima. Razmještaj i interijer nisu bili ništa posebno, ali velika terasa s pogledom na vrt odmah me osvojila. Oduvijek sam sanjala o tome da ujutro pijem kavu i dalekozorom promatram ptice, a ta se ideja očigledno svidjela i mojoj mački koja je, otkako smo stigle, ondje po čitave dane ležala ispružena na toplom rujanskom suncu. Vrlo brzo shvatila sam i da susjeda Zrinjka iz prizemlja nije pretjerala kada je rekla da se u ovoj zgradi sve čuje. Ponekad mi se činilo kao da sam nadomak toga da jasno razaberem o čemu prije spavanja šapuće bračni par iznad mene, a nakon svega nekoliko tjedana mogla sam i vrlo samouvjereno identificirati sve međuljudske odnose u zgradi, primarno na temelju intonacije i žestine kretnji svojih sustanara.
Naučila sam i da se nalazim u srcu jedne vrlo neobične zajednice. Naime, Zrinjka je svakoga dana čuvala i pripremala ručak za djecu bračnog para s drugog kata, čiji je penthouse kvadraturom uvjerljivo dominirao nad ostalim stanovima u zgradi. Ja sam živjela na prvom katu, a u prizemlju je još bila i garsonijera žilavog starčića Želje koji je u mladosti producirao jednu vrlo uspješnu televizijsku seriju. Vikendom se roštiljalo u zajedničkom dvorištu, kartala bela i slušao radio, a da se i od mene očekuje da pridonesem, pa makar i samo svojom pojavom, postalo je jasno jednog subotnjeg poslijepodneva kada sam ih čula kako me dozivaju. „Lucija, daj dođi da te malo vidimo i upoznamo”, vikali su i mahali mi dok sam zalijevala biljke u kuhinji.
„Samo malo”, nevoljko sam na sebe navukla haljinu za plažu i spustila se stepenicama u vrt gdje su me na okruglom plastičnom stolu dočekali njihovi usiljeni osmijesi, plastična boca Coca-Cole dopola ispunjena misterioznom tekućinom i tanjurić sa svježim smokvama. Na čelu stola sjedila je Zrinjka s cigaretom u ruci, a pored nje visok muškarac u zelenoj Adidas trenirci. Želja je pjevušio i prtljao po radiju, a dječaci osnovnoškolskog uzrasta napucavali su se loptom u pozadini.
„Kaži nam, kako si uopće došla do ovog stana?” pitao me sredovječni čovjek u trenirci koji se predstavio kao Matija. Bila je sredina rujna, a visoke temperature još nisu popuštale. „Htjeli smo kupiti taj stan još otkako su starog Stanka sastrugali s poda”, dodao je nonšalantno, skidajući nožićem kožu sa smokve. „Sastrugali s poda?” čula sam kako mi glas poskakuje kao glave one dvojice dječaka što su se s travnjaka premjestili na trampolin. Zrinjka mi je ispričala da je u tom stanu prije osam godina živio „stari Stanislav” koji se u svojoj spavaćoj sobi upucao usred srpnja, kada su svi još bili na moru, zbog čega je Zrinjku na povratku iz Novog Vinodolskog umjesto mirisa gnjilih krumpira i vlage u haustoru zapuhnuo zadah smrti. „Stanko je tada već bio krvava mrlja”, pljesnula se po desnoj podlaktici da ubije komarca, „a stan je naslijedila njegova unuka Jana koja ga otad iznajmljuje studentima i mladim curama poput tebe.”
„Za Stanislava.” Matija je podigao čašu i uputio mi ohrabrujući pogled. Nisam znala je li do sunca koje mi je svojim užarenim prstima bubnjalo po glavi, do susjeda koji su silno željeli znati što radim i zašto živim sama ili do brlje u boci Coca-Cole, ali moje se tijelo odjednom stisnulo kao kuhinjska spužva. Sva mokra od znoja, promrmljala sam da moram ići i jedva se dovukla do stana. Ključem sam sastrugala pola brave dok se naposljetku nisam srušila na pločicama ispred WC školjke. Sljedećih sat vremena grčila sam se na podu, a ostaci bljuvotine u nosu naveli su me da zaključim kako moj stan i dalje zaudara po truplu. Zaspala sam te večeri bjesomučno trzajući desnom nogom, budeći se svako malo, uvjerena da čujem grmljavinu. Bila sam toliko tjeskobna da je čak i moja mačka zarežala na mrak u hodniku.
Kao netko tko istinski voli horor filmove, nisam si mogla pomoći a da ne razvijem teoriju kako su me moji susjedi tog dana pokušali otrovati. U sljedećih nekoliko dana naučila sam lebdjeti, kretati se stanom na vršcima prstiju gotovo neprimjetno, pažljivo osluškujući život zgrade. No sve je djelovalo normalno. Iznad mene živjela je obična obitelj s dvoje školaraca koji su skupljali sličice nogometaša i svađali se oko toga tko će od njih sjediti na čelu stola. Želja je u podrumu proizvodio kombuchu, a Zrinjka pohala svinjske odreske u kuhinji s večernjim vijestima u pozadini. Pretraživanje interneta nije polučilo nikakve rezultate pa sam, umjesto da nazovem stanodavku i pitam je što se točno dogodilo sa Stankom, odlučila javiti se svojoj psihoterapeutkinji.
Da budem posve iskrena, na taj sam se potez odlučila nakon što su mi na vrata pokucali susjedi školarci i rekli mi da im je pas pao na moju terasu, da bi me ondje dočekala plastična figurica njemačkog ovčara s kakvom sam se i sama igrala kao dijete. „Ne”, rekla sam samoj sebi tada, „ova ludost mora prestati.” Ne smijem dopustiti paranoji da ovlada mnome. Počela sam srdačnije pozdravljati na hodniku, pomagala sam Želji prebaciti dio namještaja iz stana u podrum (iako neću reći da se nisam zapitala hoću li zbog svoje ljubaznosti završiti kao Natasha Kampusch), a čak sam sudjelovala i u ukrašavanju stubišta za Noć vještica i Božić. Zrinjka mi je pred vratima ostavljala kekse, donosila mi baklavu, štrudle od jabuke i cimeta, a ja sam se svakog dana sve više osjećala kao dio te neobične obitelji čije članove prepoznajem po njihovu hodu i po načinu disanja. No i dalje su me ponekad mučili noćni strahovi, mȍre iz kojih sam se redovito budila mokra, ponekad i na sve četiri ispod ulaznih vrata od gustog stakla, uvjerena da čujem susjede kako noću vrište od smijeha.
Jednog hladnog siječanjskog popodneva, okružena maramicama i kutijama Lupoceta, uložila sam svu preostalu snagu da ustanem iz kreveta i odem si po još čaja. No čim sam ušla u kuhinju, shvatila sam da netko stoji na mojoj terasi. Moj je instinkt bio otrčati u sobu i navući hlače da me provalnik ili demon ne raskomada u gaćama, ali shvatila sam da imam puno veće šanse za preživljavanje ako odmah zgrabim nož i vrišteći izjurim iz zgrade. Otvorivši vrata stana, ugledala sam svog susjeda iz penthousea kako se s moje terase kroz prozor u stubištu spušta u haustor. Njegova žena i Zrinjka stajale su pored vatrogasnog aparata razrogačenih očiju. „Kužim da ovo čudno izgleda, ali mislili smo da te nema doma, a pao mi je mobitel na terasu i morao sam nekako doći do njega”, izmotavao se Matija, još uvijek zgužvan i skvrčen na prozorskoj dasci kao klinac iz japanske Kletve. „Nije vam palo na pamet da možda pozvonite?” Pomislila sam na sve one tople noći kada sam vrata terase još ostavljala otvorenima i zavrtjelo mi se u glavi.
Nije mi bilo jasno što se točno događa. Ništa nije imalo smisla i bilo je posve moguće da je riječ samo o spletu neobičnih okolnosti, ali znala sam da se ondje više ne osjećam sigurno. Odlučila sam poslušati svoj strah i iste večeri poslati mejl stanodavki Jani. Izmislila sam da moram raskinuti ugovor o najmu jer sam dobila posao u drugom gradu. Ipak, vrag mi nije dao mira i odlučila sam je u post scriptumu pitati za njezinog djeda. Napisala mi je da ne poznaje nikakvog Stanislava. „Moj deda živi u Srijemskoj Mitrovici, a drugi je pokopan još ’72. u Zadru.”
Iselila sam se sljedećeg dana.
Od stotine teorija, naposljetku sam bila najsklonija vjerovati u jednu od sljedeće dvije. Ili sam slučajno završila u zagrebačkoj inačici Rosemaryne bebe ili je u pitanju bila minuciozna zavjera s ciljem da se svi podstanari u zgradi rastjeraju ne bi li Jana na kraju popustila i prodala im svoj stan. Vjerojatno bih zauvijek ostala živjeti u neznanju da deset godina poslije kod frizerke u ruke nisam dohvatila časopis o dizajnu i uređenju interijera. Probijajući se kroz mramor i bež kaučeve svih oblika i veličina, na 56. stranici susrela sam se s poznatim licem svog bivšeg susjeda Matije, koji je u međuvremenu napustio svoj 9 – 5 posao i otvorio restoran na Sljemenu. Sada „uspješni zagrebački poduzetnik” u prugastom odijelu odlučio je čitatelje provesti kroz svoj šesterosobni dom u kojem živi sa suprugom Magdom i njihova dva sina. „Znala sam”, preokrenula sam očima prepoznavši u šumi hrastova parketa obrise svoje stare spavaće sobe, iste one u kojoj sam bolesna gledala Igru prijestolja dok se Matija penjao po mojoj terasi. Zgrabila sam mobitel da svima koje poznajem razglasim ove vijesti kad mi je najednom za oko zapeo jedan detalj. Na zidu iznad radnog stola bila je uramljena crno-bijela fotografija djevojke koja spava.
Ta djevojka bila sam ja.