Bilo je pregršt užasno sramotnih događaja u mom smotanom životu, ali samo je jedan poprimio legendarne razmjere u mojoj osobnoj povijesti. Sve te vodilo k meni, pjevala je teniska loptica jednog ljetnog dana ranih 2000-ih na užarenom tenisitu terena broj 1 tijekom otvorenja novih terena teniskog kluba „Županja 1881”.
Ako iz imena kluba to niste mogli pretpostaviti, jer nema točke nakon godine, pa se čini kao da je to nasumično odabran slijed brojeva, u Hrvatskoj se tenis prvi puta zaigrao baš u mom rodnom gradu Županji i to 1881., a nogomet samo godinu dana ranije. Županja se tako ponosi dvjema loptama – nogometnom i teniskom – kojima se odala počast i izgradnjom spomenika, pa je tako onaj za nogometnu loptu dugi niz godina stajao na glavnom gradskom trgu, sve dok nije bio miniran (što službena županjska povijest voli negirati) početkom 90-ih jer je lopta stajala na tri postolja. Nedopustivo!
Tenis su u Županji kao pravi kolonizatori prvi zaigrali Englezi, vlasnici tvornice tanina, koji su sa sobom donijeli rekete i pred zabezeknutim lokalnim stanovništvom, mahom Šokcima, krenuli napucavati lopticu na improviziranom terenu. Povijesni izvori ne navode, naravno, kakvim su živopisnim komentarima Šokci obasipali taj prizor Engleza koji igraju tenis, ali oduvijek sam uvjerena da su sigurno govorili nešto slično ovome – Nu, krstunađeo, viđu ve što muvaricama lupaju ne male loptice, božemprosti. (Ako vas zanima izgovor, pitajte me uz čašicu domaće rakije dok u pozadini svira neka od tamburaških pjesama čije tekstove misteriozno znam kada popijem. Inače ne, kunem se.)
Iako se to po mom opširnom poznavanju šokačkog rječnika i tamburaških pjesama (pogotovo onih o konjima) ne bi reklo, ja stvarno nisam Šokica niti sam se tijekom odrastanja pretjerano identificirala sa županjskim šokačkim naslijeđem, ali neke stvari neizbježno postanu dijelom vas. Nema šanse da silne nedjelje provedene slušajući tamburaške pjesme na županjskom radiju, dok u pozadini cvrči mast na kojoj se peku šnicle, ne ostavi nekakav trag na vama!
Za županjski je šokački imaginarij posebno važna mlada Šokica Katarina Horvatović koja se udala za Freda Hepburna, jednog od suvlasnika tvornice tanina. Kako to uvijek biva, Fred je bio stariji bogataš kojem je za oko zapela lijepa i mlada curka. Iako nisu zapisani detalji njihova udvaranja, kao osoba oduvijek sklonija maštanju no loptanju, rado zamišljam da je možda bila zima kada su se upoznali.
Katarinu je mama po snijegu poslala da Englezima odnese malo rakije, kulena, salenjaka i „poderanih gaća” da se ugriju, vidjela je tada da je nejakom Fredu hladno na oštroj slavonskoj zimi pa ga je zaogrnula špenzlom i dala mu štrinfe, a on je, otpivši gutljaj rakije, ugrijan vunom i šljivovicom, odlučio oženiti tu mladu Šokicu. Katarina je tako postala gđa Hepburn i s Fredom se odselila u Englesku, ali nije zaboravila svoje šokačke korijene te se često vraćala u Županju kojoj je u naslijeđe ostavila zemlju, rekete i haljine u kojima je igrala tenis. Županjci su je prozvali Šokačka lady. Sve ostalo teniska je povijest. A i moja.
Ranih 2000-ih zajedno sa svojom obitelji većinu svog slobodnog vremena provodim na teniskim terenima. Prije spomenutih otvorenja novoizgrađenih terena, Županja je imala samo dva terena na otvorenom koja su se nalazila uz zgradu osnovne škole koju sam pohađala. Sramotno malo terena za grad prve teniske loptice! Kada su izgrađeni novi tereni, bio je to događaj vrijedan državne pažnje. Slale su se pozivnice i upućivali pozivi; bilo je izuzetno bitno na otvorenje dovesti neke predstavnike tadašnjeg državnog vrha. Samo pomno odabrani za grad prve teniske loptice u Hrvatskoj. Teško mi je o ovome pisati bez određenog obrambenog sarkazma, ali humor je ipak najbolja obrana od sjećanja na sramotu. Hi hi ha ha.
U to sam vrijeme imala otprilike 17 godina i bila sam na vrhuncu svog sportskog neuspjeha i strateške distanciranosti od vlastite tjelesnosti. Do tada sam uspješno izbjegavala sve oblike javnog bavljenja sportom te sam tenis „igrala” jedino udarajući u betonski zid, dakle, bez protivnika ili prebacujući lopticu preko mreže s jednom od svojih mlađih sestara – onom koja se nije toliko juniorski ozbiljno bavila tenisom, a ipak je imala dovoljno samilosti da ponekad odigra par gemova sa mnom.
Obje sestre bile su puno uspješnije u sportu od mene, a najmlađa je tada dosta ozbiljno igrala tenis. Nije ga, naravno, igrala sa mnom, bilo bi joj to opravdano ispod časti, ali naučila me pravilnom izvođenju osnovnih pokreta. Za razliku od tate, imala je i strpljenja i normalnu razinu decibela.
Za forhend stani ovako. Ne tako, Dunja, ovako. Za bekhend stani ovako. Koljena trebaju stajati ovako. Ne tako, Dunja! Igraj dvoručni bekhend, taj je ljepši!
Udarajući teniskom lopticom o betonski zid, uspjela sam koliko-toliko uvježbati neke teniske udarce, ali najviše sam se izvještila u samozavaravanju da bih te iste pokrete mogla izvesti i pred drugima, a ne samo pred zidom i svojim strpljivim sestrama.
Kako su tekle pripreme za svečano otvorenje novih terena, tako je nekome palo na pamet (vjerojatno mom spomenutom ocu) da bi bilo baš fora i prigodno na otvorenju obilježiti i značaj Šokačke lady, junakinje hrvatskog tenisa, tako što će se dvije cure obući u tradicionalnu žensku tenisku odjeću s kraja 19. stoljeća i u toj odjeći odigrati par poena. Jedna od njih bila sam ja.
Druga je bila predivna visoka cura u srednjim dvadesetima koja je netom bila završila školu tenisa i uvijek je nosila crveni ruž. Imala je tu željenu auru samopouzdanja koja dolazi s nošenjem crvenog ruža i prolaskom adolescencije. Ja sam bila samo žgoljava i visoka. Na svim slikama od toga dana ona stoji uspravno i široko se osmjehuje, a ja sam pogrbljena i maksimalno se trudim nestati. Sa slika, s otvorenja, s terena broj 1.
Dobile smo starinske rekete, bijele dugačke haljine i šešire sa širokim obodom, a ja sam, kao jedini oblik pobune koji mi je, izbezumljenoj, tada padao na pamet, umjesto klasičnih tenisica obula krem starke. Do samog sam otvorenja molila i preklinjala da me se oslobodi te obaveze, uporno sam govorila da ja to nikako ne želim, da se sramim i da meni tenis, kao ni drugi sportovi, nikako ne ide. Nitko me nije slušao. Stvarno, zar su se baš svi zavaravali?!
Tog sudbonosnog dana okupila se županjska i državna krema (Šeks i Letica!) te su se svi lijepo smjestili tik uz teren broj 1. Najeli su se i malo popili, možda nešto slično onome što je Fred jeo i pio kada je upoznao Šokačku lady, te su si na klupice uz teren donijeli čaše vina i čekali da počne show.
Bilo je vruće, znojila sam se u toj dugačkoj haljini i pod tim ogromnim šeširom, a usta su mi bila suha od nervoze. Kao i mnogo puta prije i kasnije u životu, uspješno sam primijenila disocijaciju kao najbolji obrambeni mehanizam. Odvojila sam se od svoje tjelesne i stidljive stvarnosti. Počele smo se zagrijavati, malo prebacivati lopticu preko mreže. Nije uopće loše! disocijativno sam si govorila, Ne ide mi uopće loše!
Moja kolegica, kojoj je išlo puno bolje nego meni, iako to i nije neka čast, pravilno je i graciozno izvodila sve udarce i dobacivala mi lopticu. Jedan poen za drugim. Čitavu je vječnost trajalo to mučenje! Uvjerena sam da ona nije morala primjenjivati problematične psihološke mehanizme zaštite kako bi uspješno izvodila osnovne teniske udarce. Pazi nje, pomislila sam usred zaglušujućeg zujanja svojih misli, trebala sam i ja ići u školu tenisa, a ne samo udarati lopticu o zid!
U tom se trenu vrijeme usporilo i otvorilo poput crne rupe preda mnom, loptica se sporo kretala prema meni, a ja sam pomislila da je sad idealna prilika za savršeni bekhend, baš onako kako sam ga naučila izvesti. Čaše su se primicale ustima, kapljice vina kapale su niz brkove, odgrizao se još jedan komad šokačkog kulena i znoj se pamučnim maramicama brisao s čela. Sve se to odvijalo oko mene.
A ja – pred tih stotinu, tisuću, milijun ljudi koliko ih je moralo biti oko mene za tu crnu rupu srama koja se otvarala preda mnom – ja sam se okrenula ulijevo, namjestila noge, blago savila koljena i umjesto da sam zamahnula starim drvenim reketom školski dvoručni bekhend, u zadnjoj sam se milisekundi, gonjena disociranim samopouzdanjem i novopronađenom vjerom u sebe i svoje teniske vještine, predomislila i odlučila izvesti nešto nevjerojatno, nešto suludo. Ma kakav dvoručni bekhend, kakvi bakrači! Vrijeme je za boga svih teniskih udaraca – slice!
Kakav je to prizor bio! Vrijeme se otegnulo do sporosti kakvu zakoni fizike ne mogu pojmiti. Vidjela sam kako loptica siječe moju prošlost, sadašnjost i budućnost. Slice slice slice! Proklizala sam po tenisitu, starkama podigla bakrenu prašinu oko sebe i pokušavajući dohvatiti lopticu koja mi je brzinom munje uzmicala, ispustila sam krik kakvog bi se posramile i najbolje tenisačice u trenutku osvajanja Grand Slama.
Moja rakovska neodlučnost i rastrganost između dvoručnog bekhenda i slicea koštala me brzine, tehnike i krajnje izvedbe te sam na jedvite jade dohvatila lopticu. Mlitavo sam je udarila drvenim rubom reketa i odaslala u zrak u smjeru državnog vrha na klupicama. Njihova usta puna kulena, salenjaka, vina i rakije bila su zabezeknuto otvorena, osupnuta prizorom koji se odvijao pred njima. Vrijeme nije prolazilo. Prolazila je samo loptica i zajedno s njom moje novopečeno samopouzdanje koje se skupa s lopticom survalo pravo u čašu Letičinog gemišta. Pljas!
U dvije sam stvari od tada apsolutno sigurna – prva je da mi je žao što bijelo vino ne ostavlja mrlje, a druga da moji starci imaju videosnimak meča stoljeća.
