Grupica mladih okupljena je oko krijesa na plaži. Mekani odsjaj sutona na gitari. Smijeh, žamor. Šum oceana. Iskričavo pucketanje plamena. Vitak kažiprst, prskut limenke. Krijesta vala. Cvat Budweisera.
„Znate da ovo mjesto zovu krvava plaža?” ispod glasa objavi jedna od djevojaka. Slap kose pada joj preko obraza i nije jasno zafrkava li ekipu ili joj je strah u glasu stvaran. Napeto smijuljenje. Gurkanje laktovima, gutljaj piva. Grana čačka i prevrće žeravice.
„Na današnji dan, prije točno dvadeset godina… Ispod onog doka tamo,” pokaže na obližnju drvenu strukturu, „pronađeno je raskomadano tijelo.”
Muk. Titraj plamička u oku. Nervozan smijeh. Ispod njega zavibrira jedva čujan ton.
Brodica u daljini? Vjetar?
Ravnomjeran bruj, frekvencija nelagode. Čuju li ga?
„Moja je pokojna mama radila na uviđaju, to joj je bio zadnji slučaj. A bila je tad u osmom mjesecu sa mnom. Zamislite…” ponosno pritisne pivo na prsa kao da je ova strašna priča i njezin origin story.
„Skoro se na licu mjesta porodila. Bolesna scena!” linija usana iskrivi joj se u užasu. „Cijeli taj potez pijeska ispod doka do vode bio je doslovno crna staza. Od krvi, i utrobe.”
Grimase, zgađeni uzdasi.
Brujanje u podlozi je glasnije, polako rašpa po ušnom bubnjiću. Sad ga već moraju čuti.
„A, pazi ovo. Kad su komade trupla odnijeli na obradu i na kraju spojili…” djevojka podigne glas i zagrize donju usnu, gotovo do krvi „… Ispostavilo se da su svi od različitih tijela!”
Tihi vrisak. Netko se prevali sa stolca. Nervozni pogledi prema drvenom skeletu doka u mraku. Brektavi smijeh. Distorzični akord gitare.
Onaj je zvuk sad već u plimnom naletu, nabujao, u prvom planu, zaglušuje ocean.
Dolazi iz smjera doka? Ma nemoguće. Ili?
Nabiranje tla pod dokom. Pijesak se iznenada osipa, urušava. Od onog zvuka više se ne čuju glasovi, prirode ni društva. Trešti. Pijesak vrtloži… Nesnosna buka! Nešto iz pijeska polako izlazi. Ma, je li to ruka…?!
„Ne mogu!” vrisnuo je Stevica, skočio na noge, zaglavinjao kroz red drvenih stolica i istrčao na blaženo svjetlo dana iza kina Pobjeda1, dok su mu se hlače među nogama močile od užasa. Stajala sam pored njega i glasno se smijala, trijumfalna iz još jednog dvoboja. Ovo je bio i službeni coup de grâce, posljednji s popisa dečki iz naselja koji je iz kina izletio prije mene. Kao legendarna scena igre kukavica u Buntovniku bez razloga ili Footlooseu, samo bez auta, i traktora. Za kino hvalabogu nije trebala vozačka.
„Krvava plaža, mama ti je raža!” luđački sam vrištala dok smo preko mosta trčali prema rodnom predgrađu, a ja jedva čekala da svim živima i mrtvima ispričam ovaj fantastični film, sve o nasekiranim tijelima, rasutim crijevima, ukletoj trudnici; i još jednoj svojoj kino-pobjedi. I stravičnoj ruci iz plažnih dubina kojoj nitko umaknuti neće!
Moja sreća u tuđoj nesreći, međutim, ne bijaše duga vijeka jer samo nekoliko tjedana poslije na našu kućnu adresu počnu pristizati strašne, čudolike razglednice. Molim? Da, ta riječ uistinu postoji, i sa svojih deset godina zasigurno je nisam znala, ali za prikaz neobične situacije iz perspektive djeteta ponekad je ipak prihvatljivo upotrijebiti vokabular pa i diskurzivne prakse predmetnome djetetu možda nedostupne.
Sjetimo se samo, recimo, uvodnog poglavlja Krika i bijesa iz narativne vizure Benjyja. Naravno, s jedne strane ćete reći da je taj glas autentičan i uistinu dosljedan, no i knezu Miškinu je jasno da Benjy nikad ne bi sam mogao napisati to poglavlje, te da pisac Faulkner performira glas osobe s intelektualnim poteškoćama kako je on shvaća, a sam to nije (ili?) – što je svakako puno etički problematičnije i manipulativnije nego što ja ovdje činim rabeći riječ poput čudolik, koju sam i sama tek danas naučila.
U svakom slučaju, pridjev više-manje, to s razglednicama bila je istina; gola i življa od pijeska Krvave plaže. Prvih mi je par pošiljaka, doduše, promaklo – bilo je ljeto i bili smo vani po cijele dane, a za poštara nisam marila jer mi u toj dobi nitko nije pisao, kao ni danas. Razglednice sam slučajno pronašla tjedan pred početak školske godine, gdje bi ih čovjek najmanje očekivao.
„Što je ovo?” pitala sam mamu kad su iz drugog toma medicinske enciklopedije koju sam jako voljela čitati, čak i kad mi se od slika povraćalo, ispale dvije nepoznate razglednice. Naizgled najobičnije, s Jadranskog mora. Jedna s Raba, druga s Mljeta. A opet… Na objema pješčana plaža? A na jednoj i drveni dok! I zaklela bih se na sve svoje knjige, identičan onome iz filma! Trenutak užasa učas me zamrzne usred ljeta.
Da bude strašnije, osim majčinog imena i naše adrese, razglednice nisu sadržavale nikakav tekst. Polovica rezervirana za poruku bila je zasljepljujuće bijela, praznija od Benjyjeva dnevnika.
Ili?
Bolje se zagledavši, skroz u kutu primijetim… mrljicu. Crvenu?
Krv?!
„Mama”, stegnulo mi se grlo. „Ovo nije dobro.”
Nikako nije moglo biti dobro. I ona je, poput pokojne gospođe iz filma, stalno išla na policijske uviđaje i scene najgorih zločina – i iako nam nije pričala s čim se sve suočava, beskrajne noćne smjene i tragovi krvi na liječničkoj kuti govorili su više od čitavog romana struje svijesti.
Ona samo slegne ramenima. „Neka glupa šala?” zaključi, i otjera me pokretom ruke nazad knjizi. No mozak mi nije prestao vrtjeti najgore filmove; jer, ako je ona paklenska ruka iz pješčanih dubina mogla bez problema iskasapiti tucet mladića i djevojaka, i to prije uvodne špice, zar bi joj problem bio poslati par razglednica? Pred očima su mi bjesomučno kovitlale sličice majčine rasute nutrine i brojnih dijelova tijela na pješčanom platnu. Jesu li njezini dani odbrojani, a ona to još ne shvaća? Zašto nitko ne sluša moja upozorenja?
Kad sam prijateljima iz naselja ispričala za horor u svome domu, jedva su dočekali. Kezili su mi se u facu; ne, grohotali su. Danima, tjednima! Stalno pitali jel mi živa mama, i kad ćemo u Sabunike, i ide li i ona s nama. Svaki su mi užas od mene doživljen naplatili, s debelim kamatama.
Bilo je jasno da sam sama u ovom hororu.
Iako su ih od mene skrivali, razglednice koje su u narednim tjednima stizale lako sam pronalazila; u Freudovoj Psihopatologiji svakodnevnog života, Frommovom Umijeću ljubavi, jednu u roto-romanu Ja, porota Mickeyja Spillanea iz edicije “Trag”, a jednu čak među mojim ruskim bajkama. Murter… Susak... Nin. Dugi otok! Korčula! Svaka bi mi nova više ledila krv u žilama. Svima zajednička tek pješčana plaža i jedva primjetna kapljica krvi u kutu razglednice.
Uzimala sam ih i vraćala među stranice knjiga, a one su se množile i bilo je samo pitanje vremena kad će i posljednja jadranska plaža biti potrošena… A onda, majko mila… Dalje se nisam usudila ni razmišljati!
Iako je školska godina već počela, jedva sam spavala – pod nastavom i pod odmorom iscrtavala sam zračne linije po karti Jadrana, povezivala mjesta s razglednica na otocima i obali, pokušavala lokacije uvezati u neki simbol koji ću napokon moći dešifrirati i tako spasiti majku od sigurne smrti. Ubojičinu motivaciju, doduše, nikako nisam bila u stanju dokučiti, ali svi ti pusti horori naučili su me jednome – motiv se obično dozna tek nakon što su svi već zaklani.
No jednog gluhog kasnojesenjeg jutra – proboj u istrazi! Premećući ih iznova i preslagujući, proučavajući markice i pečate pod povećalom, shvatim odjednom da su sve razglednice poslane s istoga mjesta. Iz iste pošte. U Zadru! Poput ukradenog pisma u istoimenoj Poeovoj pripovijetki čiji vam rasplet upravo odajem, ubojica nam je cijelo vrijeme bio pred nosom!
Sve mi je u sekundi postalo jasno.
Krvi ću im se napiti. Oči ću im iskopati. Na crijevima ću im veš sušiti. Najebat ću im se majke!
„Teta Marijana! Teta Dragica! Teta Ivna!” trčala sam naseljem i zazivala mame svojih (bivših) prijatelja. „Da znate što su napraviliiiiiii…!”
Okupljena grupa majki začuđeno me gledala dok sam im kroz suze bijesa objašnjavala grupnu zavjeru njihovih sinova, koji su zabezeknuto škiljili između njihovih skuta – zamislite bande, išli su mi se osvetiti zbog kino-horora, mjesecima su slali razglednice mojoj mami, s pješčanim plažama, jedna baš s onakvim dokom iz filma, i onda kap krvi, a znamo da je ispod plaže čudovište, i progutalo majku od jedne djevojke, baš na uviđaju, a moja mama stalno ide na uviđaje, i…
Majke su me blijedo gledale i obećale da će ih čuti ti njihovi klipani, dripci. Da se, mamicu im njihovu, takvo što sigurno neće ponoviti. Nikad!
Osjetila sam golemo olakšanje. Nema veze što samo ja to znam, ali riješila sam ovaj užasan slučaj! Mjeseci nevidljive patnje napokon su bili iza mene.
Veselo sam otrčala kući, sprintajući uza stube i radujući se novoj epizodi Boljeg života (nedjelja, 20 h) u krugu obitelji… No na pragu me zakoči buka iz dnevnog boravka. Ili je neki horor na TV-u ili se opet svađaju – a ova je, oduhativno, bila jedna od ozbiljnijih. Zastala sam pred vratima napeto osluškujući. Ni zbog kojeg filma ne bih ušla u tu ratnu zonu.
„Tko ih šalje?” na rubu živaca bio je otac.
Majka nije rekla ništa.
„Jesam li baš totalni idiot?”
Ako je i znala odgovor, nije ga ponudila.
„Noćne smjene triput tjedno? Uviđaji – na plaži, jel?!”
Onda se čulo rondanje po policama, tresak knjiga na drveni pod, šuštanje uzrujanog listanja…
„Koliko ih je?” pitao je, kroz oštar zvuk paranja tvrdog papira.
Pa pauza.
„A vidi to. Kap krvi umjesto potpisa… Vječna ljubav?” bijesno se podsmjehnuo.
„Što je ovo, srednja škola?”
Majka je šutjela. Nije spominjala da su se i njih dvoje tamo upoznali.
Odšuljala sam se u krevet, nisam oprala zube ni obukla pidžamu. Ne znam jesam li zaspala odmah, ili ikad. Bila sam ponosna jer sam majku spasila od ruke iz pijeska, ali je nisam mogla spasiti od oca, ni njega od nje.
Sljedeće jutro očevih stvari više nije bilo u ormaru. Nekoliko tjedana poslije obznanili su nam da se rastaju, a već prije novogodišnjih praznika živjeli smo s mamom u nekom drugom zadarskom predgrađu. Bandite iz naselja više nisam sretala, ni u kinu. I bolje im je! Ne samo da su me mjesecima držali u smrtnom strahu, nego su mi i brak roditelja razorili.
Dok završavam ovu stravičnu, te u donekle razmjerno velikoj mjeri istinitu pripovijest, shvaćam da me u cijeloj stvari sad nešto žulja. Kockice koje su se onomad savršeno posložile, odjednom stoje nahero2. A to nipošto ne možemo dopustiti, jer za dobru priču, vele, najvažnija je arhitektura3. I samo je jedna osoba bila nosiva greda ovog narativa.
„Majko”, odmah sam prešla na stvar čim se uspostavila veza, premda se nismo čule mjesecima. Nemam vremena za gubljenje. „Sjećaš se onih razglednica koje su slali idioti iz naselja?”
Na drugoj strani dobro poznat muk.
„Koji?” pita ona, posve razumljivo, s obzirom na širinu ponuđenog izbora.
„Oni što su vam sjebali brak”, objašnjavam nestrpljivo.
Majka šuti.
Možda je rana još uvijek svježa? Ipak je prošlo jedva četrdeset godina.
„Nečeg sam se sjetila”, uporno ipak nastavljam. „Zašto si skrivala te njihove razglednice po knjigama?”
Na njezinoj strani još uvijek tišina. Čini se da joj stvarno nije jasno.
A onda joj se, na drugom kraju svijeta, upali lampica.
„Aaaa, razglednice s plažom…” nasmije se. „Skužio ti je otac, već nakon prve.”
„Što?” Ako je skužio tako brzo, zašto sam nije odmah otišao među mučke izdajnike i doveo ih u red?
„Pa to da imam ljubavnika. Sjećaš se da smo se nakon toga razveli.”
„A jebote”, zveknula sam se dlanom po čelu. „Pa Benjy je za mene Faulkner.”
„Molim?” zaderala se mama. „Loša je veza. Di si ti uopće?”
„Evo u Škotskoj, čuvam mačke frendici.”
„A, baš lijepo. Pošalji mi razglednicu.”
Zaboravi, majko.
Akobogda, i ja ću.
- Mjesto radnje: Zadar. Vrijeme radnje: osamdesete. Kalionica filmofila – gdje si za šaku dinara mogla upasti na doslovno svaki film, pod jedinim uvjetom da možeš dosegnuti blagajnički pult. ↩︎
- Poput istoimenog Branka koji je od dječjeg heroja postao Vučićev čankoliz. ↩︎
- Za ovo nemam izvor. Može Frank Lloyd Wright? ↩︎
