„Mama, ja se želim prijavit!” užurbano sam izgovorila, pokazujući na plakat pored blagajni dok smo čekali svoje hamburgere u McDonald’su.
„Natjecanje za Miss McDonald's Rotor”, pročitala je mama naglas i nasmijala se, a moj je brat Leon, kreveljeći se, počeo ponavljati „Mirta Miss McDonald's Rotor” unedogled.
„Ti se želiš natjecat za miss? Malo mi je to čudno”, rekla je mama, s pravom. Od rođenja sam bio slatka curica, što danas sa žaljenjem može i hoće potvrditi moja baka, kao i obiteljski albumi: u njima se posvuda prelijeva moja duga plava kosa, šljašte rajfovi i špangice i roze se haljinice dok nasmiješeno čučim među kokošima, sjedim na traktoru, stojim u polju kukuruza, uvijek nekako elegantno, bez obzira na kontekst. Ali tog smo dana u McDonald’su već daleko od curice: sa šiltericom okrenutom naopako i dresom hrvatske nogometne reprezentacije, uvjeren sam da sam Carlos Moya.
„Nagrada je put u Gardaland!” nestrpljivo sam uskliknula, opčinjena tom mogućnošću, tek maglovito svjesna toga što je izbor za miss, a još maglovitije da u njemu trebam i sudjelovati i pobijediti. U glavi su mi se formirale slike igara iz Huga koje su u Gardalandu zasigurno stvarne, uz natruhe dotad vrlo stranog koncepta: druge države. Spora vožnja u gusjenici kroz divovsku jabuku na Velesajmu, moje jedino iskustvo lunaparka, nije ni do koljena bajkovitim uzbuđenjima koja me čekaju u Italiji!
„Pa dobro, kaj ćeš pjevat?” prenula me mama iz mašte nakon što je pročitala uvjete izbora za miss koji je bio isključivo pjevačkog karaktera.
„Kak misliš ‘pjevat’?” Dosad jedva da sam obratila pažnju na išta osim nagrade. Moje su šanse upravo značajno porasle, mislila sam, dižući kragnu dresa i ližući slatko-kiseli umak s pomfrita.
Odabrati pjesmu za Miss McDonald’s Rotor nije bilo nimalo lako, no polako su mi se kristalizirale različite vizije nastupa. Nedavno sam ušla u svijet Madonne i većinu sam vremena provodila u krevetu slušajući Greatest Hits Vol. 2, svoju prvu i jedinu kazetu, zureći u stotinu Madonninih slika na omotu. Moj engleski s Cartoon Networka nije bio dovoljan da razumijem tekstove, ali intuicija mi je govorila da „Erotica” i „Deeper&Deeper” ne moram ni predlagati mami, no „Don't Cry for Me Argentina” činila se drugačijom. Nekoliko sam puta pjesmu izvela na svom balkonu, državnički raširenih ruku, prožeta emocijama dok su iz mene sukljale otprilike rimovane izmišljene riječi. No kad sam čula baku kako se iz dvorišta zlobno smije dok se retorički pita „ko to kriči”, odustala sam od Madonne. Alternativa je bio CD sa svjetskim hitovima devedesetih nepoznatog porijekla.
„To ćeš pjevat na Miss McDonald’sa? Pa daj nekaj na hrvatskom!” rekla mi je mama kad me uhvatila kako na četku pjevam neki dance hit na njemačkom.
„Probala sam ‘Da ti nisam bila dovoljna’, al mi je previsoko!” frustrirano sam odvratila, na rubu suza. Izbor za miss se bližio, Gardaland je postajao sve dalji, a sumnju koja mi je upravo preletjela mozgom – da mi pravi lunapark samo izgleda privlačno, a zapravo me strah baš svih atrakcija – hitro sam strpala u ladicu. Ups!
„Mirta Miss McDonald’s Rotor, Mirta Miss McDonald’s Rotor”, cerekao se Leon.
„Pa zakaj ne pjevaš onu koju si baš super pjevala gostima kad si bila mala? Tak si bila slatka!” mama je rekla, kao da je to samorazumljiv izbor.
„Mirta Miss McDonald’s Rotor, Mirta Miss McDonald’s Rotor…” miješalo se s „Herz an Herz, hörst du mich? SOS, ich liebe dich…”
„Koju pjesmu? Ne čujem od Leona!!!”
„Pa onu moju najdražu”, rekla je mama i radosno zapjevušila melodiju.
Ovaj sam je put čula i u nevjerici spustila četku. „Stvarno? To? Ja? Za Miss McDonald’s Rotor?!” Razmišljala sam o tome neko vrijeme, zbunjeno, dok se na kraju nisam predala maminom uvjeravanju, u nadi da ona zaista zna najbolje.
„Vidjet ćeš, bit ćeš baš unikatna, to niko neće pjevat!”
I bila je u pravu.
Kad smo došli na terasu McDonald’sa, sve je već bilo puno slatkih curica u topićima i tajicama, a neke su već očito išle i u više razrede i mogle su krasiti naslovnicu Okeja. Svijest o tome koliko odudaram pojačali su mi i njihovi začuđeni pogledi s jednom rukom na boku, pa više nisam ni čula kako mi se Leon ruga, a mama govori da ću biti najbolja. Sad sam već bila posve sigurna da neću i da zbog ovog nisam trebala izostati s tjelesnog.
Tlo mi je počelo izmicati pod nogama kao da sam u vlaku smrti dok smo svi skupa gledali kako curica za curicom odlazi na pozornicu, daje CD toncu i pjeva aktualni ljetni hit „Više nisam tvoja”, neke čak i s uvjerljivom koreografijom (korak naprijed, pa korak lijevo, naprijed, pa desno, to sam i ja znao!), koja je zaslužila gromoglasan pljesak, čak i od mene. Ovi su scensko-izvedbeni spektakli bili na razini nemjerljivo višoj od onoga što sam ja pripremila.
„Vidiš kak su sve one iste!” mama mi je rekla pobjedonosno.
„Da,” uzvratila sam ukočeno, „vidim.”
Kad je voditeljica prozvala moje ime, bodrena maminim entuzijazmom i bratovim provokacijama, dogegala sam se do tonca kao do krvnika i pružila mu kazetu.
„Ne rade nam kazete, može samo CD”, rekao je, požurujući me.
„Ali ja nemam CD.”
„Onda ćeš pjevat bez muzike”, rekao je i tutnuo mi mikrofon u ruku.
Dok sam stajala na pozornici, držeći mikrofon drhtavim rukama kao Jigglypuff, trudeći se iz petnih žila da ne briznem u plač, McDonald’s je ovila sablasna tišina, drugačija od one iz Evite prije nego što je Madonna zapjevala Antoniju Banderasu i ostatku argentinskog naroda. Znala sam da je najbliže Gardalandu što ću ikad stići cirkus koji će ovog ljeta opet doći u selo i lokalni pijanac kojeg klaun izabere iz publike da stoji na čavlima, i to mi se načas učinilo ugodnim jer sam u međuvremenu postala sigurna da se stvarno bojim lunaparka. Publika me upitno gledala i napokon sam, baš poput Madonne, hrabro pustila glas:
Sadil bratec jabučicu, sadil bratec jabučicu,
sa-adi-iil bra-aatec ja-bu-čicu,
sa-adi-iil bra-aatec ja-bu-čicu.Blizu puta poli plota, blizu puta poli plota,
blii-izu pu-ta po-li ploota,
blii-izu pu-ta po-li ploota.Jabučica obrodila, jabučica obrodila,
jaa-buu-čii-ca ob-ro-di-la,
jaa-buu-čii-ca ob-ro-di-la.Došla seka sve pobrala, došla seka sve pobrala,
doo-ošla see-ka svee-pobrala,
doo-ošla see-ka svee-pobrala.
Koliko još ponavljanja, zapomagala sam u sebi, razvlačeći slogove dok je moj zvonki glas dugo, dugo odzvanjao terasom, McDriveom, rotorom, prenoseći pripovijest o bratsko-sestrinskim odnosima na jednom malom obiteljskom gospodarstvu. Znala sam da bi svima u publici čeljust glasno tresnula o pod da je ovo crtić. Da bar svi zaspu kao kad Jigglypuff pjeva, pomislih dok je gasnuo zadnji plamičak nade da je muk u publici posljedica pozitivnog šoka i da će netko uskoro ustati pa početi sporo i snažno pljeskati, pa pokrenuti lavinu. Dobro da me nije uspjela nagovoriti da obučem nošnju, pomislila sam silazeći napokon s pozornice. Od tada na karaokama pjevam samo Madonnu.
Pukom srećom u daljnjem sam životu doživio kvalitetnije traume zbog kojih je ova postala samo anegdota, no čini se da je netko u cijeloj priči prošao gore od mene. Mnogo godina kasnije, moja sestra, koja se u vrijeme mog nastupa još nije ni rodila, kao studentica se zaposlila u istom McDonald’su. Kad sam je nazvao da pitam kako joj je na novom poslu, javila se sva smetena.
„Ma okej je, al ono, nisam baš sigurna kolko ću izdržat tamo…”
„Zašto, kosa ti previše smrdi po pomfritu?”
„Ne, mislim, da, i to, ali događaju se neke čudne stvari u noćnoj smjeni”, zagonetno je rekla.
„Jezivi muškarci na prozoru?” pitao sam zgađeno.
„Da bar, njima samo daš narudžbu pa odu. Nije ništa takvo, nego kad radim noćnu, stalno mi se čini da čujem kako neko dijete pjeva neku glupu pjesmu.”
„Ajme, pa to zvuči jako creepy, ko iz horora!”
„Ne, ne, uopće nije creepy! Samo je nekako… seljački i… stalno se ponavlja isto… užasno je naporno, da bar puste neki glupi radio”, nestrpljivo je govorila.
„Čekaj, čekaj… kako ide pjesma? Otpjevaj mi malo, molim te.”
„Ma glupo je, al dobro. Ovako nekako.” Nakašljala se i počela pjevati, smijuljeći se: „Sadil bratec jabučicu, sadil bratec jabučicu, sa-adi-iil bra-aatec ja-bu-čicu…”
Mobitel mi je ispao iz ruke od šoka. Nisam mogao vjerovati: Tamo je, dakle, ostao moj bivši rodni identitet. Mirta Miss McDonald’s Rotor se vratila
Nekoliko dana kasnije moja se sestra prebacila u McDonald’s Pothodnik.
