Novi albumi Mitski i Bat for Lashes možda ne dijele mnogo toga u pristupu i temama, ali zato pružaju zanimljivu opreku između svakodnevnih životnih promišljanja te pokušaja uživljavanja u ulogu iz jedne iznimne (iako ništa manje realne) životne situacije. Natashu Khan nalazimo u standardno teatralnom izdanju i još jednoj potrazi za nečim većim od sebe, uz veliku vjerojatnost da grandiozne emocije ostanu nedostižne. Mitski Miyawaki se, s druge strane, osjeća koliko-toliko ugodno u ulozi prosječne luzerice te nastavlja graditi svoju izvođačku personu upravo na opipljivoj ljudskosti.
Vjerojatno se trebam odmah outati: nisam najveći fan Bat for Lashes. Die hard fanovi možda prestanu čitati ovdje i okej, kako bi rekao Zoran Milanović, ili papa Franjo ili u određenoj mjeri i Oliver Dragojević – tko sam ja da im sudim. (Ili one/i meni!) Natasha Khan od samih početaka karijere jasno daje do znanja da želi biti velika umjetnica, nažalost, njena diskografija rijetko uspijeva dosegnuti te ambicije. Iako snažna volja povremeno urodi sjajnim pjesmama, u albumskoj formi spomenuti raskorak itekako dolazi do izražaja; na novom albumu The Bride čini se najočitijim do sada.
Pojednostavljeno, *spoiler alert* album je zamišljen kao priča o mladoženji koji je poginuo vozeći se na vjenčanje, a pjesme iz perspektive potresene mladenke prate različite stadije njenih emotivnih reakcija. ‘I Do’ prilično bjelodano otvara The Bride redundantnim predstavljanjem stereotipnih pred-svedbenih sanjarija. Srećom, ‘Joe’s Dream’ vrlo brzo popravlja dojam suptilnim motivima Orkanskih visova, ljubavnika na prozoru i zlokobnih naznaka večer uoči ‘velikog dana’. U sljedećoj pjesmi saznajemo što se dogodilo i mladenka još malo tuguje, dok ne naleti dinamična i manje doslovna ‘Sunday Love’, jedna od rijetkih svijetlih točaka albuma.
Već negdje s dosadnjikavom ‘Never Forgive the Angels’ tema lagano postaje iscrpljena, a kad nakon te stvari uslijedi blok koji se nastavlja preko dozlaboga pretencioznog spoken-worda ‘Widow’s Peak’ sve do ‘If I Knew’, cijela priča postaje jednostavno zamorna razotkrivajući lošu dramaturgiju albuma. Novi motivi naziru se tek na ‘I Will Love Again’ (koja iz nekog razloga zvuči kao obrada ili posveta The Twilight Sad, nažalost bez tvrdog škotskog naglaska za pojačavanje dojma), te na nešto zanimljivijoj “In Your Bed”, no tada je debelo prekasno.
Khan ne uspijeva osmisliti moćne metafore, oslikati duboko dojmljive prizore niti pružiti osobito nadahnutu vokalnu izvedbu. Unatoč nekolicini solidnih pjesama – koje možda bolje funkcioniraju zasebno – sve skupa je naporno budući da odabrana tema naprosto nije dovoljno produbljena niti proširena za obujam cijelog albuma; nakon što se vrlo rano otkrije koncept, ostatak pjesama protiče u nabrajajućem naricanju i očekivanom pronalasku nove nade. Pjesmu za pjesmom, Bat for Lashes nepotrebno potrctava priču bez razrade osjećaja, likova, motiva… Zapravo, bilo čega. ‘Mladenki’ nasušno nedostaje ‘mesa’, nečega što bi uzdignulo album iznad razine zanimljive teme pokupljene sa stranica crne kronike.
Možda nismo čule album o mladenci čiji mladoženja pogine na putu do svadbe, ali zato smo čule više nego dovoljno albuma o gubitku, smrti bliske osobe, velikoj ljubavi, uskraćenoj ljubavi itd. koji su zvučali daleko uvjerljivije od The Bride, te koji su unatoč izostanku tako specifično definirane teme možda bili i bolje primjenjivi na emocionalni spektar koji Khan ovdje želi pokriti. Jedina karta na koju se The Bride može izvući jest ta da je u navedenoj životnoj situaciji prevladavajući osjećaj vjerojatno onaj – praznine, no opet, album se ne odlučuje posvetiti niti istraživanju toga. “Mislila sam da bi bila zanimljiva metafora staviti glavni lik u poziciju u kojoj treba mladoženju da ispuni svoju vjenčanu obavezu, i što se dogodi kada misliš da trebaš nešto izvan sebe da bi te usrećilo”, kaže Khan u jednom intervjuu, a ta pozadina šturo iznesenog koncepta na koncu djeluje zanimljivije od ostvarenog rezultata.
Slično kao Khanina imaginarna protagonistica, Mitski – ili njezina persona na aktualnom albumu – u nekoj je generalnoj potrazi za srećom, ali zato cijelo vrijeme uglavnom spretno analizira razloge izostanka iste. Mitski ne nastoji malim i nešto većim životnim dramama pridati uzvišeni ton, doduše, povremeno zna zaglibiti u cringeworthy stihovima (“One morning this sadness will fossilize”), nazivima cijelih pjesama (‘My Body’s Made of Crushed Little Stars’) ili albuma (Bury Me at Makeout Creek) koji kao da su ispali iz Garden Statea.
Bilo kako bilo, početak albuma s ‘Happy’ i ‘Dan the Dancer’ obećava, iako se nakon toga stvari uglavnom kreću između uljuljkanosti i povremenog poziva na buđenje u vidu buke ili liričkih opažanja koja svako toliko privuku pažnju. Na prvu pomalo iritanti ili, hej, nekome možda slatki indie tropi poput keksića i čaja postepeno otkrivaju vlastitu gorko-slatku ulogu u post-adolescentskoj poetici perioda nastojanja rješavanja problema, koji se više ne doimaju toliko dramatičnima kao prije.
Na tom tragu, dvojka u naslovu albuma vjerojatnije označava drugi (vječni?) životni pubertet negoli nastavak prvog dijela Pubertyja. Sreća je za Mitski ovdje uvijek nadomak ruke koju sama ne protegne dovoljno daleko, najčešće svjesno. Tipični suvremeni problemi poput besparice, blage depresije, nedostatka bliskosti i sl. provlače se kroz cijeli album, a Mitskina ambivalentna pozicija u svemu tome najzornije je sažeta u ‘I Bet on Losing Dogs’ – iako vrlo dobre ‘Thursday Girl’ i ‘A Loving Feeling’ znatno uzbudljivije pokrivaju manifestacije iste.
Mitski je ipak najzanimljivija kada se pozabavi manje opjevanim iskustvima poput kulturnih stereotipa i očekivanja, odnosno odnosa između vlastitog japanskog i američkog identiteta. Singl ‘Best American Girl’ bavi se raskorakom između društvenih pozadina protagonistice i partnera (usput efektno uvlačeći majke u priču), dok spot za ‘Happy’ suptilno ubacuje Amera u upečatljivi spoj In the Mood for Love i japanskog horora.
Iako uglavnom ne doseže patnički etos indie klasika niti liričku profinjenost nekih suvremenica, negdje između Mitski pronalazi slobodnu nišu koju je, sudeći prema odanosti fanovske baze, pravodobno uočila i uspješno popunila. Ako pak ne osjećate da vam na tom području nedostaje glazbene zanimacije, ne morate strahovati da ćete nešto bitno propustiti.
Puberty 2 možda nije ‘moja šalica čaja’ i ne djeluje kao da nadilazi standarde žanra, ali funkcionira kao sasvim solidan indie rock album. Ako ništa drugo, nosi ga Mitskina osobnost ispoljena u gotovo svakoj pjesmi, a to je sasvim oprečno iskustvo od Khaninog ispraznog pokušaja teškog albuma s The Bride. Iako se svojski trudi pronaći upečatljive probleme, Bat for Lashes uvijek djeluje kao da je zapravo ne muči ništa; Mitski s druge strane proživljava više ili manje uobičajene životne nedaće, ali nikada ih ne pokušava uzdići na razinu na kojoj bi zapravo izgubili esencijalnu životnu dimenziju.
